I Ivo Josipović bi se trebao crvenjeti zbog nagrade Vesni Teršelič
Zato je u šoku i Zoran Pusić, baš kao i njegov kolega Savo Štrbac, zato i jest takav šok u Srbiji, koja je mislila za stolom dobiti ono što je u ratu izgubila, zato i jest u šoku uvijek plačljivi Milorad Pupovac.
Da, Domovinski rat definitivno je gotov, sada i za stolom, pred sudom. Oslobađajućom presudom Haaškog suda hrvatskim generalima završio je rat poslije rata, rat koji se vodio u sudnici, za stolom, lobiranjem, pakiranjem, manipuliranjem, izmišljanjem, konstruiranjem…
Sad je posve jasno, nakon ove presude, da se u Haagu išlo za izjednačavanjem krivnje na prostoru bivše Jugoslavije, gdje bi se izbrisala granica između agresora i žrtve, a onda i između pobjednika i poraženog. Trebali su svi biti isti. Ipak, na kraju je prevladala zdrava pamet i najočitije činjenice, zdrava pamet koja je zaključila da se takvo što nije dogodilo i da se haaško tužiteljstvo godinama bavilo političkim manipuliranjem i konstrukcijama.
Tako je danas rat konačno iza nas. Naravno, njegove posljedice još će se dugo osjećati, jer treba pronaći nestale, obnoviti još ono što je ostalo porušeno, zločince kazniti…
Hrvatska cijela drukčije diše, slobodna, bez pritiska, bez kolektivnog krimena, sada konačno oslobođena da gleda u budućnost o kojoj neprestano govori general Gotovina. Zapravo, gotovo cijela Hrvatska.
Jer su nakon haaške presude svoje političke pozicije izgubili svi oni koji su ih gradili na haaškim manipulacijama, medijski bukači, oni koji su se iza rada u nevladinom sektoru zapravo bavili politikantstvom i parapolitikom. Tako je povjesničar dr. Ivo Lučić ovih dana na HTV-u to nazvao NGO mafijom u Hrvatskoj. Zato i jest nastao šok u Documenti, kod Vesne Teršelič, kojoj sada gotovo propade biznis i REKOM, a još je nedavno od šefa države Ive Josipovića nagrađena, zbog čega bi se on danas trebao dobro crvenjeti, kad već nije tada.
Jer joj je za Dan državnosti u lipnju dodijelio Povelju RH “za iznimno i uspješno poticanje procesa suočavanja s prošlošću u RH, dokumentiranje i istraživanje prijeratnih, ratnih i poslijeratnih zbivanja te suradnje s organizacijama civilnoga društva i sličnih institucija u svijetu”, i jer “potiče proces suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, dokumentira i istražuje prijeratna, ratna i poslijeratna zbivanja, te promiče javne rasprave vezane uz prijeporne činjenice i interpretacije”.
Kad već Josipović nije bio informiran, ali je očito ideološki bio sklon nagrađenoj, ipak se trebao informirati kod nekih upućenijih. Jer je nagradu dao kao šef države, a ne kao šef nekog glazbenog ansambla. A nije, i time je opalio šamar hrvatskim povjesničarima i institucijama koji posao istraživanja rata i njegovih posljedica rade objektivno.
No, sve se vraća, sve se plaća pa je tako i haaška presuda ogolila Documentu, osvijestila Josipovića, ogolila HHO, čiji predsjednik Ivan Zvonimir Čičak šuti, baš kao i Stjepan Mesić i mnogi drugi.
Zato je u šoku i Zoran Pusić, baš kao i njegov kolega Savo Štrbac, zato i jest takav šok u Srbiji, koja je mislila za stolom dobiti ono što je u ratu izgubila, zato i jest u šoku uvijek plačljivi Milorad Pupovac. Tako on sada piše i priča kako je zabrinut jer da smo se “vratili u devedesete”. Možda misli na one kninske balvane?
Pa bi i danas rado Hrvatsku balvanizirao? No od njega ništa čudno. Treba samo podsjetiti na ono što je o njemu u ljetošnjoj javnoj svađi rekao Josipović, bez obzira na to što je motiv bio sasvim drugi.
Tako je Josipović naveo da se Pupovčeva politika odavno pretvorila u etnobiznis, a ne u kvalitetnu manjinsku politiku, da je godinama reketario dosadašnje vlade kako bi financijski profitirao te je zaključio: “Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega.” To je Pupovac i njemu slični.
Svima takvima najbolju poruku uputio je general Markač: “Oni su htjeli hrvatsku oružanu silu proglasiti zločinačkom silom. Ali nakon pobjede u Den Haagu ti ljudi će nositi mrlju na svom imenu, duša će im ostati prazna i bit će ih sram.”
Zvonimir Despot/VL
