ŠIRI KONTEKST ‘PROBLEMA RADMAN’: Evo zašto se nikada i ni pod kojim uvjetima ne mogu izjednačavati HDZ i SDP
Kako će se Most postaviti u očekivanom pitanju upravljanja HRT-om, odnosno o evaluaciji informativno-političkog programa i ukupnoga djelovanja te Televizije?
Navodnoj hrvatskoj ljevici uspijeva i dalje zavarati, iako zvona na uzbunu bjesomučno udaraju već godinama, ne samo naivne pučane, već i ljude na najodgovornijim političkim nacionalnim položajima.
I, dokazano pametne ljude na mnogim područjima, izuzev u politici.
Nikako to ne znači da su ljudi na najodgovornijim nacionalnim položajima budale, idioti, da ne znaju odgovorno misliti u prijelazu s lokalne, bitno drugačije, paradigme, na nacionalnu, pa i internacionalnu jer ništa što se događa u Hrvatskoj zbog položaja u EU i NATO-u nije više samo hrvatsko.
Da ne spominjem naše interese.
Povod za ovo razmišljanje mi je današnje glasovanje u Saboru o izboru Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Ozakonjeno pravo oporbe je da ona predloži kandidata za čelno mjesto toga Odbora. Međutim, politička realnost, pogotovo u okolnostima kakve je ova saborska većina zatekla, naslijedila, i, s kojih namjerava pokušati usmjeriti Hrvatsku u razvojnom, pozitivnom smjeru je temelj za odlučivanje.
Kao što su i osnovna znanja o funkcioniranju državne politike nužan preduvjet za donošenje odluka i za svaku, a pogotovo demokratsku proceduru.
Naglašavam, da je premisa svake slobode, a sloboda svake demokracije, da čovjek donosi odluku samostalno na temelju izravnih i neupitnih saznanja, koristeći pri tome propisanu demokratsku proceduru do pucanja ako treba, ako je procedura signal da bi mogla omesti razvoj – ljudskih i nacionalnih sloboda.
U slučaju Ostojić se o tome radi.
O tome se radilo do danas, s tim što će razorne posljedice, iako Odbori u Saboru po Ustavu imaju više nego besmisleno značenje, Most zbog svoga, ili romantizma, ili prisile, delegirati za neko naredno razdoblje, ali pod noge svom većem koalicijskom partneru.
Zbog toga su ga morali pratiti, iako su imali pravo biti i ovakvi kakvi su bili.
Radilo se o naizgled formalnoj stvari, iako je sve samo ne formalna.
Ali, o tom potom.
Razlog za usmjeravanje ljudske pozornosti u nevjerojatan idealizam i romantizam Mosta bi trebalo biti njihovo priopćenje za javnost nakon glasovanja i izbora Ostojića.
Mostovci su napisali sljedeće: „Ranko Ostojić je prava slika onoga u što je Zoran Milanović pretvorio SDP, horda huškača koji znaju samo sijati mržnju i podjele i vrijeđati. Žao nam je sto je SDP Hrvatske inzistirao na Ostojiću i mi smo ga podržali isključivo jer to mjesto pripada oporbi iako čovjek koji se izražava na takav način nije zaslužio da vodi ovaj Odbor. Njegova retorika je primjerenija uličaru, nego saborskom zastupniku i predsjedniku jednog tako važnog odbora. Sjetimo se samo njegovih neprimjerenih izjava i uvreda. Nažalost, taj čovjek je problem SDP-a i njihova sramota’“.
Problem je što Ostojić – nije sramota SDP-a nego njegov ponos i udarna šaka. I, ponos i udarna šaka preko sedamsto tisuća ljudi koji su njima dali svoj glas.
Temeljna zabluda u ovom stavu Mosta je u tome što ne shvaćaju da se Ostojić ponaša u okvirima zadanoga standarda, zadanih nužnosti, da ni Ostojić ni Milanović nisu nikakvi politički ljudožderi niti izrodi, zbog toga i samo zbog toga što su takvi u privatnom životu. Da je to ključni problem, kako se da iščitati iz Mostovog priopćenja, Ostojić bi bio predmet zanimanja psihijatrije ili policije, a ne politički problem. Očito su i Milanović i Ostojić osobno skloni takvome ponašanju, jednako kako je Matić sklon kardinala Bozanića poistovjetiti s Miloševićem, Milanka Opačić Katoličku crkvu sa septičkom jamom. Sve njih određuje politika, politički ciljevi i platforma s koje djeluju, koja ih je omogućila i čije ciljeve namjeravaju ostvariti, naravno, pri tome nastojeći postići i svoje osobne interese.
Jedno bez drugoga ne ide.
Most dakle nije slučajno izdao ovakvo „romantično“ priopćenje, koje je samo političkim neznalicama snažna kritika, iako je prvorazredna budalaština, pa čak i prijevara, jer je u cjelokupnom svom predizbornom, postizbornom a pogotovo djelovanju na vlasti, inzistirao na izjednačavanju SDP-a i HDZ-a.
Što to znači?
Most pokazuje da ne razumije, što je jako loše, daleko lošije od minimalne mogućnosti da se radi o nesnalaženju ili romantizmu nedovoljno iskusnih i neiskvarenih ljudi, temeljne odrednice svake politike. Ljude uvijek presudno određuje ideja, politička platforma i političko okruženje, iako je nezanemarivo da i oni osobnim preferencijama utječu na politiku, ciljeve, okruženje koje su sami odabrali.
Ovo odabrali je – presudno.
Zbog toga je prvorazredna razdjelnica između HDZ-a, ma kakav hadezeovski krkan i razbojnik bio još uvijek iskustvena pozadina Mostovaca iz njihovih lokalnih sredina, i SDP-a, temeljni politički odnos prema hrvatskoj državnosti. SDP baštini negativan odnos i sjedinjuje svu destrukciju prema postojanju hrvatske države, a HDZ baštini njenu uspostavu, obranu i afirmaciju, bez obzira na milijune grešaka u njenome razvoju.
Ti nikada ne može biti usporedivo ni isto.
To pokazuje da je izjava Mosta promašena, je nikako nije moguće odvojiti, čak ni iskustveno, politiku od njenih protagonista. Uvijek su uz minimalno odstupanje – jedno te isto.
U golemom broju slučajeva, bez obzira o kakvoj se politici radi, čak i u uvjetima posve neizgrađenih ili poremećenih vrijednosti, pripadnici političkih skupina, stranaka ili ideja, samostalno biraju sebi ono što im je svjesno ili podsvjesno najbliže.
Ono što ih identificira.
Zbog toga Most nije smio Ostojiću dati suglasnost za izbor, iako ne mislim da su u konačnici presudno izdali Domoljubnu koaliciju ovim činom. Iako su joj zadali vrlo neugodan javni šamar, koga će, moraju biti svjesni u nekoj situaciji morati otrpjeti također, jer će u protivnom ovaj savez doživjeti krah.
Kako će se Most postaviti u očekivanom pitanju upravljanja HRT-om, odnosno o evaluaciji informativno-političkog programa i ukupnoga djelovanja te Televizije?
Na tom pitanju Karamarko ovaj naizgledni Mostov romantizam koji se da iščitati iz njihovoga glasovanja i posve suprotne vrijednosti javne poruke, može savršeno testirati. Naime, čak i po posve romantičnim standardima povjerenja u ljude, nitko živ, ni najnapušeniji romantičar u Hrvatskoj, ako mu se koji put uključi zdrav razum, ovo što radi Radman i HRT ne može nazvati – profesionalnim.
Da ne spominjemo izraz – hrvatskim.
Radi se o toliko dramatičnom urušavanju i ismijavanju svih profesionalnih novinarskih standarda, da bi se i Mika Špiljak vjerojatno preispitivao, ide li mu to u prilog.
Radman pokazuje da mu ni to nije bitno.
Ponaša se kao očajnik.
Njegove zamisli slijede i provode posve opskurne novinarske kreature kao što su Alfier, Novokmet, Munižaba, Sever, zastrašujuća profesionalna nakaza neka Jindra na Trećem programu i desetine, desetine takvih, koje svakodnevno testiraju stupanj kolegijalne, kolektivne i obične ljudske podnošljivosti prilično velikoga broja novinara u toj javnoj medijskoj instituciji, koji nisu izgubili kriterije, ali nemaju ih gdje pokazati.
Iako je nužno postaviti pitanje elementarne razdjelnice običnog ljudskog dostojanstva i egzistencijalne nužnosti.
Ne može se baš sve opravdati – egzistencijom.
Ali, tu smo gdje jesmo.
Ja razumijem po svemu što znam, poštenog čovjeka, kojemu su lokalni hadezeovi divljaci nanijeli jako puno i osobnih teškoća u životu, profesora Kovačića, ali njegov odgovor na pitanje je li iznevjerio koalicijskog partnera, da ni oni nisu bili jednoglasni, zapravo je naivnost.
Takve naivčine, lokalne tabadžije – zlostavljaju i tuku.
Na žalost.
A jedan od tih tabadžija je Ranko Ostojić. Najvažniji tabadžija u Hrvatskoj u ovome trenutku je Goran Radman, jer ima oružje. Kovačić, opet romantičarski kaže: „Nije bitno što ljudi misle o Ostojiću kao osobi s obzirom na njegove neprimjerene izjave prema članovima Mosta, bitno je poštivati demokratsku proceduru prema kojoj SDP-a ima pravo predložiti svoga kandidata. Njima je na ponos ili sramotu koga stavljaju na tu funkciju“.
Kovačić bi morao čim prije shvatiti da demokratska procedura podrazumijeva i osobnost ljudi. Prije svega.
Nitko tko nastoji biti realni sudionik politika kojima se usmjerava zemlja, cijela Hrvatska, ne imenuje ljude koji simboliziraju i personaliziraju – posve suprotno.
Ostojić ne može, već sam rekao, biti sramota SDP-a, niti je sramota njima i njihovim poklonicima ovakav Radman.
Te ljude je predodredila politička ideja. Zbog toga su na istoj crti i političkoj platformi i Ostojić i Radman, zbog toga se, bez obzira na željeni sklad i savršenstvo u ponašanju političkih takmaca, ne može ignorirati činjenica- tko su ti ljudi.
A oni ne simboliziraju Hrvatsku.
Nikakvu Hrvatsku.
Simboliziraju njenu potpunu suprotnost.
Smrt.
Zbog toga je upravo danas, nakon što je Most stvarnim ili navodnim političkim idealizmom udario žestoki šamar Domoljubnoj koaliciji, potrebno naglasiti da taj šamar može zazvoniti i na njihovom obrazu, uz napomenu da možda neće biti hadezeov. A to bi se lako moglo pretvori u osobne teške šamarčine, jer se danas ne vodi bitka za stranačke principe ili osobne pozicije, već za – Hrvatsku.
Zbog toga je prvorazredno pitanje, koje prije svega Mostovo inzistiranje na kriteriju elementarnoj stručnosti, stavlja na javni test- pitanje HRT-a i njenoga rukovodstva.
Na to pitanje se neće moći dati samo odgovor u nekom stranačkom ili međustranačkom tijelu ili vijeću, već isključivo posve javno, jer tisuće ljudi znaju što je novinarska stručnost i svakodnevno imaju što ocjenjivati. Jer vide i čuju.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
