NEČUVENO: Ministar, a nije prošao partijsku školu i još nam ne da pare!
Nakon što je raspustio komisiju za dodjelu novca ljevičarskim portalima, ministar Hasanbegović jasno je rekao da nema namjeru osnovati neku desničarsku, koja će novac dijeliti desničarima. Jednostavno smatra da njegovo ministarstvo ne bi trebalo dijeliti nov
Ovih su dana zagrebački kulturnjaci digli kuku i motiku na ministra kulture dr. Zlatana Hasanbegovića. Nakon samo tjedan dana tražila se ministrova smjena. Pri tome su se mnogi od njih odnosili prema njemu kao prema seoskoj šuši. On to, ma koliko teško nekima padalo, nije. Doktor je povijesnih znanosti koji je doktorat stekao po svim pravilima struke. Bavi se Drugim svjetskim ratom i poraćem, a pogotovo je zainteresiran za djelovanje islamske zajednice u Hrvatskoj. Da, oni kojima se bavio bili su dio ustaškog pokreta. Bit povijesne znanosti jest da izvuče dokumente na svjetlo dana, da njima ne manipulira ili ih krivotvori. Sama činjenica da je dr. Hasanbegović u Zagrebu uspješno doktorirao govori da je komisija koja je usvojila njegov rad smatrala da je riječ o korektnom znanstvenom uratku.
Problem je, svi to znamo, njegovo inzistiranje da je komunistički pokret, neosporno pobjednik u ratu, počinio zločine u poraću. Nevjerojatno je da sedamdeset godina od onog rata ovaj narod vodi ideološke ratove i do granice emotivnog neukusa brani svoju ideološku poziciju. Da, počinjeni su zločini, i da, činili su ih i oni koji su se za vrijeme rata ogorčeno borili protiv nacifašista. Treba hladne glave iznijeti i pokazati dokumente, a ne žestiti se i negirati ono što je stvarno bilo.
Kulturnjaci – mlaka vodica na političkom polju
Ima zanimljiv detalj. Kulturnjaci su se rado bavili politikom. Mora se priznati, poprilično neuspješno, ponekad i jadno. Liječnici, budimo pošteni, tu su ih nadmašili za milijun kopalja. Tonči Vrdoljak i Zlatko Vitez jedini su ostvarili ozbiljne političke karijere. Sjetite se drugih, Boris Buzančić, Relja Bašić, Damir Mejovšek, Martin Sagner kojega su čak prozvali saborskim Dudekom jer se nikada nije javio za riječ. Bilo je tu pjevača poput Vice Vukova, Kiće Slabinca, sportaša Mirka Filipovića, Franje Arapovića, Perica Bukića. Sve te javne osobe bile su daleko uspješnije u svojim matičnim poslovima gdje su ih cijenili, pa čak i obožavali, nego u politici. Ondje su, da ne upotrijebim neki teži izraz, bili tek mlaka vodica.
Oni koji su prosvjedovali protiv ministra Hasanbegovića su visokopolitizirani i neprestano sudjeluju u političkom životu. Naravno, to nije grijeh. No zašto je problem Zlatan Hasanbegović? Prvi argument je da on nije čovjek iz kulturnjačkih krugova. Pa se onda spominju neki koji bi nam trebali biti uzori. Primjerice Andrea Zlatar, koja je doktorica književnosti baš kao što je Zlatan doktor povijesnih znanosti. Ruku na srce, Andrea je unatoč znanstvenom pedigreu stvorila niz afera. Sjetimo se da je pare udijelila časopisu čiji je suvlasnik bila. Dopustila je zaposlenicima svog ministarstva da mućkaju s dnevnicama. Imala je i ljudskih slabosti. Daleko od toga da bi im se rugao, svatko od nas ima slabosti, ali je li čovjek koji ima takve slabosti kompetentan da bude ministar? Zazivanje imena još nekih ministara koji su došli iz kulturnjačkih krugova, pa su onda kompetentniji od Hasanbegovića, ne govore drugo no da su ti ministri pokazivali sklonost ka dijeljenju para raznim kulturnjacima i to smatrali normalnim. Financirane su knjige, performansi, predstave, filmovi. Znam jednoga koji je nekoliko puta dobio pare za knjige. Dobio je i pare unaprijed, dok je pisao neku od tih knjiga. Na žalost po njega, poslije nigdje nisam vidio da su njegova djela senzacionalno odjeknula, mijenjala kulturnu svijest, bila čitana i prevođena. Pa čemu onda njegovi uradci, što oni nama znače, zašto nam uopće trebaju? Umjetnost nipošto ne mora biti samo profitabilna, ali ne može biti ni nalik uši koja pije krv ovoga naroda. Usput se para dijelila i neprofitnim portalima. Zašto ne reći, već četvrt stoljeća problem je što uvijek ista uigrana ekipa dobiva te pare. Ovoga puta problem je bio što su samo ljevičarski portali krčmili pare.
Zlatan Hasanbegović jasno je rekao da nema namjeru nakon što je raspustio komisiju za dodjelu para portalima, osnovati neku desničarsku koja će pare dijeliti desničarima. On naprosto smatra da njegovo ministarstvo ne bi trebalo dijeliti pare, a ako se ukaže potreba, da se stvori neki drugi fond. Dobar dio bijesa prema njemu usmjeren je zbog činjenice da će neki ostati bez nimalo beznačajnih sredstava koja nisu zaradili na tržištu, nego im je to darovao narod.
Sirotinju preziru, a ideološke protivnike bi zgazili
Drugi problem je ideološke prirode. Činjenica je da su umjetnici, protivnici sadašnjeg ministra, ponajviše glumci, deklarirani ljevičari i činjenica je da samim time sebe smatraju liberalima i demokratima. To naprosto nije istina. Nitko samo zbog svog svjetonazora i ideološkog opredjeljenja nema pravo unaprijed tražiti da ga se takvim proglašava. Ti koji su prosvjedovali na Markovom trgu prosvjedovali su i ispred Horvatinčićeve poslovne zgrade na Cvjetnom trgu. Naravno, ponajviše ih je smetala njegova povezanost s Milanom Bandićem, kojega ljevičari smatraju izdajnikom ljevice. Oglašavali su se povodom svakog ideološkog skandala, redovito pojavljivali u medijima koje kontrolira ljevica, pa i na portalima obilato financiranima zadnje četiri godine.
Ono što je problem intelektualne ljevice i desnice je činjenica da dok su oni brali pare po fondovima, radili u državnim kazalištima, snimali filmove parama koje su uplatili porezni obveznici, nisu pogled svrnuli na gomile onih koji nisu umjetnici, ne čitaju knjige, nemaju neke posebne talente niti znanja. To su pripadnici onog naroda gdje danas imate milijun ljudi koji nemaju novca za hraniti svoju djecu i sebe, koji nemaju za plaćanje računa. To su ljudi koji su nakon pretvorbene pljačke devedesetih otišli u male mirovine ako su imali sreće, ili na burze rada. Ti danas preživljavaju radeći na crno i tako, varajući državu, mahnito skupljaju boce jer posla u ovoj državi nema.
Na žalost, naše umjetnike i javne osobe pale samo ideološke rasprave. Nikada nikoga od njih nisam vidio da je došao na deložaciju nekog jadnika koji je ostao bez posla i nema za plaćati kredit te ga izbacuju iz doma. Ne, to nema nikakve veze sa podržavanjem neke stranke, to je stvar morala svakoga od nas. Nisam ih vidio ni na prosvjedima udruge Franak. To nema veze s podržavanjem udruge, nego s činjenicom da je ova politička elita hladno gledala kako banke toksičnim kreditima tisuće ljudi uvlače u dužničko ropstvo. Kada se po televizijama organiziraju humanitarne akcije i uz svjetla reflektora snima njihova neizmjerna dobrota, razmišljaju li primjerice o pravima duševno oboljelih osoba, invalidima od rođenja koji nemaju nikakve šanse zaposliti se jer naprosto nemaju intelektualnu snagu da bi mogli obavljati određene poslove? Siromaštvo, jad i glad, depopulacija, odlazak brojnih u inozemstvo jest problem. Samo koliko njih o tome priča?
Zlatan Hasanbegović imat će puno problema u svom mandatu. Nema sumnje, morat će moćnoj instituciji kakav je Centar Simon Wiesenthal objašnjavati svoje stavove o fašizmu i antifašizmu, morat će objasniti zašto su podržavatelji ustaštva ili zločini komunizma predmet njegove znanstvene strasti. Je li to znatiželja čovjeka koji voli zaviriti u prašnjave rukopise zakopane po nekakvim arhivima, ili je riječ o filoustaši. Ali nitko od nas ga nema pravo unaprijed osuditi, a još manje proglasiti nekompetentnim. Možda je čovjek sjajan organizator koji će napokon prekinuti uhodane šprance po kojima su neki uvijek dobivali narodne pare, a drugi uvijek ostajali kratkih rukava. Iskreno govoreći – i toga je dosta.
Autor: Gordan Stojić /7Dnevno
