‘U tijeku je specijalni rat… Hrvati nisu svjesni kaosa u koji su uvučeni’
“Vrijeme je za proglašavanje kriznog stanja! Hrvatski je narod pod ‘okupacijom’ vlastitih institucija, visoke politike i neljudskih zakona – građani su ovršeni, dovedeni do ruba propasti… Sve teže gledam goloruku naciju koja je stjerana pred zid”, ističe Lukić
Umirovljeni general-bojnik Marko Lukić osoba je vrlo bogatog životopisa. Zahvaljujući činjenici da je sredinom 1991. godine imenovan zapovjednikom tada nove i tek uspostavljene Antiterorističke jedinice Lučko, kao i podatku da je krajem 1991. izabran za savjetnika za sigurnost prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, Lukić na današnje stanje u Hrvatskoj gleda kao posljedicu dugogodišnjeg specijalnog rata u kojoj je najveći gubitnik – hrvatski narod: “Vrijeme je za proglašavanje kriznog stanja! Hrvatski je narod već neko vrijeme pod ‘okupacijom’ vlastitih institucija, visoke politike i neljudskih zakona kojima su građani ovršeni, istjerani na ulicu i dovedeni do ruba propasti. Naši građani, rekao bih, nisu svjesni da su sustavno, perfidnom politikom godinama ‘razoružavani’ na različite načine, a meni je, kao osobi koja je sudjelovala u kreiranju samostalne i neovisne države, sve teže gledati goloruku naciju koja je dovedena pred zid” – ističe Lukić te dodaje da je odlučio istupiti na ovaj način upravo zbog nepravde prema Hrvatima.
Na pitanje kako zamišlja proglašavanje kriznog stanja, Lukić je kazao: “Jednostavno. Odlučnim, konkretnim, kriznim mjerama. Zatvoriti se u urede i ne izlaziti dok se ne izađe s odlukama koje će pomoći hrvatskom narodu i koje bi na snagu stupile – odmah! Po mom mišljenju, istu su stvar na samom početku trebali učiniti Božo Petrov i Tomislav Karamarko. Zatvoriti se i izaći pred ljude s gotovim odlukama i rješenjima”.
Umirovljeni general-bojnik smatra da su “zločinačke strukture” duboko ukorijenjene u hrvatsko društvo – i to kroz banke, medije, ljude na vodećim političkim mjestima i sve ono što državu čini – državom. S ogorčenjem primjećuje: “Naša je država odavno izgubila smisao. Ovako opljačkana i dalje nad ljudima provodi teror ovrhama, lošim i sramotnim Ovršnim zakonom koji je u ostatku svijeta nepoznanica. Ali treba imati na umu da su kaos u kojem se nalazimo stvorili upravo oni koji su ga trebali sprječavati”.
Lukić se ovrnuo i na slučaj “Lozančić”: “Bez sumnje, šef SOA-e Dragan Lozančić bio je dužan informirati instituciju o činjenici da je pozvana u društvo praćene osobe. Namjerno kažem ‘instituciju’, jer ovdje je o tome riječ, a ne o osobi Kolindi Grabar Kitarović. Postoji nešto što se zove odgovornost, a o tome mogu govoriti iz vlastitog iskustva kada sam dr. Franji Tuđmanu kao savjetnik za njegovu i sigurnost njegove obitelji morao ukazati na neke nepravilnosti. Jasno je da to nije uvijek jednostavno i da ste često u situaciji ‘ubij glasnika’, ali je nužno! Meni osobno bilo je najteže dokazati obitelji Tuđman da su u društvu osoba koje ih kompromitiraju, ali sam to činio jer sam imao spoznaje. Kad kao odgovorna osoba imate informacije, a prešutite ih, sudjelujete u izravnom napadu na instituciju. Upravo to se dogodilo Draganu Lozančiću” – smatra Lukić i dodaje kako su hrvatske institucije od nacionalne važnosti “pod konstantnim povećalom državnog neprijatelja čiji je zadatak dovođenje odgovornih u kompromitirajuće situacije”. Isto tako, general Marko Lukić tvrdi kako specijalni rat te vrste ne traje od jučer, iako su rezultati njihove uspješnosti najjasnije vidljivi tek danas:
– Nakon što je hrvatska vojska 1992. polučila sjajne rezultate na bojišnicama, Srbima je bilo jasno da gube rat. Već tada, a o tome postoji pisani trag srpske obavještajne službe, kao as iz rukava izvučen je rezervni plan gospodarskog uništenja Hrvatske. Sad, kad pogledamo sa distance, taj su rat dobili i uspješno bacili hrvatski narod na koljena.
Na koji način srpske obavještajne službe upravljaju hrvatskom sudbinom, general Lukić objašnjava ovako:
– Političke elite – i lijeve i desne – imaju istog gazdu, a njemu nije u interesu da se to stanje mijenja. Govorim o centrima moći proizašlim iz bankarskih, medijskih i korporativnih lobija, kojima političke stranke služe samo za održavanje postojećeg stanja, odnosno za ugnjetavanje hrvatskog naroda u korist svojih, a ne hrvatskih nacionalnih interesa. Bivše službe KOS-a i UDBE s umreženim tajnim službama drugih zemalja još prije 1990. su pripremili ovaj scenarij, u kojem je rat samo jedna etapa. Kao potvrdu ovog o čemu pričam preporučam da vidite svjedočenje generala Jugoslavenske armije Aleksandra Ace Vasiljevića 2004. godine u Haagu. U tom svjedočenju protiv Miloševića, Vasiljević kaže: ‘Slobodane bre, sve smo ti ’90. pripremili u Hrvatskoj: i banke i firme i medije, a sve si bre upropastio’. On njega, dakle, ne tereti za počinjeni zločin, nego za to što nije uspio u svom zločinu. Nije li današnje stanje u Hrvatskoj, kada su u pitanju banke, mediji i korporacije, pokazatelj da se preko njih hrvatski narod drži podčinjenim, a u isto vrijeme se i dalje isisava hrvatsko nacionalno bogatstvo, odnosno sve ono što još vrijedi? – pita se Lukić.
Naš sugovornik više je nego svjestan važnosti braniteljske populacije koju iznimno cijeni:
– Mi vapimo za pravednijom Hrvatskom… Zar smrt 16.000 ljudi nije dovoljan razlog da si život učinimo boljim? Pa, hrvatska je zemlja natopljena s 300.000 litara krvi naše mladosti! Ma, nije bitan ni ministar, ni Ministarstvo branitelja… Strašno je koliko se vremena troši na situacije koje su, zapravo, vrlo jednostavne. Bitno je prepoznati potrebe hrvatskih branitelja koji obijaju vrata “tražeći svoja prava”. Za njih trebaju postojati gotova, praktična rješenja jer je riječ o oboljelim ljudima koji posljednje atome energije troše lutajući po bolničkim hodnicima i tražeći vrata na koja će zakucati. Takve ljude treba evidentirati, registrirati i jasno znati koji od njih ima kakvu potrebu. Ja osobno u šator nikad nisam ušao, ali mi je u početku njegova namjera bila jasna. No, svaki prosvjed koji potraje duže od nekoliko dana postaje kontraproduktivan, razvodni se i izgubi smisao. Zbog toga mi je žao i prilično sam siguran da je i u ovom prosvjedu prste imao netko “s višim ciljevima”, odnosno, netko kome je cilj bio razbiti braniteljsko jedinstvo. I to smatram dijelom “specijalnog rata”, jer što smo dobili nakon toliko dana i noći sjedenja u šatoru? Dobili smo činjenicu da su još jedino u tom resoru, koji se kroz proteklo vrijeme pokazao najupitnijim, ostali isti ljudi… Oni zbog koji je prosvjed pokrenut. Smatram to, dakle, promašajem, jer je riječ o populaciji koja nema vremena. Stravičan podatak o broju samoubojstava kazuje samo jedno – zanemareni – emotivno, s braniteljima, završava general Marko Lukić.
Karijera Marka Lukića
“Završio sam Policijsku školu u Zagrebu. Kao jedan od najboljih učenika upućen sam na Akademiju kopnene vojske u Beograd gdje sam među tisuću polaznika bio 11. u klasi, iako sam došao iz policije. Do 1990. godine radio sam u Zagrebu kao inspektor Kriminalističke policije, a poslije kao pomoćnik zapovjednika specijalne jedinice republičkog SUP-a. Promjenom vlasti 1990. godine kao jedini Hrvat u toj strukturi MUP-a postavljen sam za prvog zapovjednika Antiterorističke jedinice Lučko. Te postrojbe kasnije su prerasle u jake snage MUP-a s kojima izvodimo prve intervencije u sprJečavanju nasilnog rušenja ustavnog poretka u Petrinji, Dvoru na Uni, Pakracu, na Plitvicama. Poslije mog stradavanja, nakon akcije Plitvice, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman pozvao me da budem prvi načelnik Glavnog stožera, nakon što je smijenio generala Martina Špegelja. U to vrijeme liječio sam se u Varaždinskim Toplicama, zbog čega sam smatrao da bi bilo neodgovorno primiti tako visoku funkciju. Kasnije sam prihvatio prijedlog da se vratim i postao savjetnikom ministra Ivana Vekića za specijalne jedinice. Dva mjeseca kasnije predsjednik Republike imenovao me savjetnikom za svoju sigurnost. Već tada sam dobio najviši policijski čin glavnog inspektora Hrvatske policije koji je nakon umirovljenja preveden u čin general-bojnika Hrvatske vojske. Sedam mjeseci sam bio savjetnik predsjednika Tuđmana, te sam za to vrijeme ustrojio Odjel za zaštitu predsjednika Republike. Nakon toga bio sam pomoćnik ministra Ivana Jarnjaka. No strukture oko Jarnjaka i ja nismo se našli, pa sam izabrao svoj put, te sam nakon tri mjeseca napustio MUP. Moji razlozi za odlazak bili su principijelne prirode”.
Autor: Snježana Vučković / 7Dnevno
