PLODNO TLO ZA ISPIRANJE MOZGA: U Hrvatskoj djeluje 800 sekti
Većina sekti je bezopasna, ali nisu sve. One ispiru mozak, oduzimaju imovinu, odvode u roblje i sklapaju paktove za samoubojstvo. Donosimo ispovjedi žrtava, vođa, istražitelja…
Sin mi je imao samo 14 godina kad je otišao na nekakvo predavanje o jogi. Upoznao je stariju ženu, a ubrzo je otišao u Italiju. Već je bio punoljetan kad mi je stigao njegov e-mail: ‘Idem sada i neću se vratiti. To je moja obitelj’. Znam da u toj sekti radi kao rob, za 100 eura džeparca, nema ni zdravstveno osiguranje, uzeli su mu putovnicu. Mojem su sinu isprali mozak i ne mogu ga vratiti. .., priča jedna majka iz Hrvatske koja nije uspjela izvući svoje dijete iz vjerske sekte.
U Hrvatskoj takvih sekti navodno djeluje oko 800. Stručnjaci tvrde ih je većina bezopasna, ali je dio opasan i destruktivan.
Sekta je mala skupina ljudi koja dijeli vjerska uvjerenja. Tvrde da samo oni imaju ispravan pogled na svijet. Uvjereni da jedino s istomišljenicima imaju o čemu razgovarati, odriču se obitelji i prijatelja te se posvećuju novom životu.
Kako katoličanstvo smatramo nacionalnom vjerom, najveći su neprijatelj sotonističke sekte. U većini je slučajeva riječ o skupini adolescenata koji žele biti drugačiji od drugih i svojim pijančevanjem ili smiješnim ritualima nikome ne štete. No u rukama poremećenih pojedinaca, priča više nije bezazlena. Unatoč svemu, Hrvatska još kaska za Europom. Hrvatsko zakonodavstvo i društveni sustav ne prepoznaju žrtvu sekti, a žrtva se nema kome požaliti. Tvrdi to Branka Dujmić Delcourt koja je osnovala Centar za informiranje o sektama i kultovima.
Upozorava da velike svjetske sekte svoje ogranke imaju i u Hrvatskoj, samo što ih sustav ovdje ne prepoznaje. Nerijetko iskoriste neki bezazlen pojam ili aktivnost poput joge, a rijetki shvate da se iza toga krije nešto sasvim drugo.
– Riječ sekta ne postoji u pravnom sustavu pa je ona kao takva neprepoznatljiva. Iste skupine koje su se našle na listama parlamentarnih istraga u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji danas djeluju i u Hrvatskoj. Godine 1994. bilo je procijenjeno da je riječ o 170 opasnih skupina. Danas se prosuđuje da djeluje 800 skupina. Liste za sada nisu javne, osim u slučaju kad se skupina nađe na sudskom procesu.
Policija je bespomoćna
Hrvatska je plodno tlo za te skupine. Njihovi su lideri dolazili 90’ih godina u misiji tobožnjeg “spašavanja” stanovnika od ratnih posljedica. Danas, već čvrsto udomaćeni, dolaze s receptima za djelotvoran izlazak iz krize, upozorava Delcourt. Objašnjava dalje kako su velik problem i one sekte koje svoje članove vode u inozemstvo gdje služe kao roblje.
– Mladi ljudi prekidaju školovanje i zaposlenja u domovini, te besplatno rade i najteže poslove u tzv. svetištima, bez zdravstvene zaštite i prava na mirovinu. Ulaskom u grupu, mladi se opredjeljuju za život u izolaciji, žive u komunama, u grad izlaze samo grupno i pod nadzorom. Kontakte s obiteljima i s prijateljima moraju prekinuti. Ako su u inozemstvu, u pravilu im se oduzimaju i tobože pohranjuju putovnice, kako im ne bi palo na pamet da se vrate kući. Nerijetko ih i seksualno iskorištavaju – kazala je Delcourt.
Velik je problem i činjenica da policija ne može poduzeti ništa ako se sekti priključio punoljetan mladi čovjek koji tvrdi da je to njegov izbor.
Majka s početka priče kaže da je cijeli slučaj prijavila policiji, ali ništa nije uspjela postići.
– Čak sam otišla tu u Zagrebu na razgovor kod voditelja sekte, nadajući se da ću ga uvjeriti da pusti moje dijete i pošalje ga kući, ali me je on tijekom razgovora pokušao vrbovati. Zastrašujuće – zgrožena je majka kojoj više ništa nije preostalo. Zato je bio lak plijen, a prema hrvatskim zakonima, činjenica da je punoljetan onemogućuje da išta promijeni. U SAD-u su njihova gurua, Amerikanca ruskog podrijetla Donalda Waltersa ili kako se sam prozvao, Swamija Kriyananda, osudili jer je članove sljedbe seksualno iskorištavao. No pobjegao je iz SAD-a i počeo otvarati središta krija joge po Europi.
Zlokobna Crna ruža
Nazvali smo centar za ananda krija jogu u Zagrebu i odmah su znali o kome je riječ.
– Razumijemo gospođu, ali njezin je sin punoljetan. Na optužbe o putovnici ne mogu odgovoriti jer ne znam gdje je njegova putovnica, a koliko znam, mislim da nisu zdravstveno osigurani. Međutim to je slobodna zajednica i on može iz nje otići kada god mu se prohtije – kažu u centru.
Nebojša Buđanovac kaže kako je, prema njegovim informacijama, trenutačno najopasnija destruktivna sekta u Hrvatskoj i dalje zlokobna Crna ruža. Priča o Crnoj ruži proširila se u drugoj polovici ‘80-ih. Sve je počelo nakon samoubojstva jedne djevojčice iz ugledne obitelji u Dugom Selu.
Danas se vjeruje da je širenjem priče o Crnoj ruži upravljala ondašnja jugoslavenska obavještajna služba, koja je željela skrenuti pozornost javnosti s tadašnjih društvenih i političkih promjena u zemlji. U javnosti, naročito u Zagrebu, proširila se prava paranoja, pa su zabilježeni i fizički napadi na mlade koji su bili odjeveni u crno, na subkulturnu grupu takozvanih darkera, koji sa sektama nisu imali nikakve veze.
U čitavu je priču uvučen i Željko Malnar, koji je tada u Dugom Selu držao kafić Garudu, nazvan po hinduističkom božanstvu. Počelo se govoriti da se ondje okupljaju članovi Crne ruže, a Malnar je zbog svega imao silnih neugodnosti. O tome je rekao:
– To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam jako popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži s jedne strane služila i tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati – komentirao je tada Željko Malnar.
Na spomen veza s obavještajnom zajednicom, odmahivao je rukom.
– Ja sam do tad bio u Indiji, Nepalu, Papui Novoj Gvineji, Salomonskim otocima…. Putovao sam pola godine, pa se na par mjeseci vraćao doma. Za koga sam ja ondje među plemenima i kanibalima špijunirao, pitao se. No znatno strašniju priču o Crnoj ruži kazuje nam Branimir Petranović Maka, koji opisuje kako je iz sekte spašavao svoju tadašnju djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže.
Žrtvovanje života za boga sekte
Petranović danas živi u Švicarskoj, a o svemu kaže:
– Brat je moje tadašnje djevojke upao u Crnu ružu, pa ga je ona pokušala izvući odatle i sama je zaglibila ondje. Bio sam na četiri seanse – prisjeća se Maka. Objašnjava kako su se susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom djece u dobi od 14 do 18 godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojem nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao žrtvom.
– On bi donio žilete. Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te rane. I ja sam to radio, da me ne otkriju – nastavlja Maka dodajući kako je tada bio neustrašiv.
Nebojša Buđanovac (lijevo) i Dejan Plantak (desno)
– On je rekao kako se netko od mladih mora ubiti, žrtvovati život za boga sekte. Gotovo svi su se odmah javili dobrovoljno, ali On je odlučio bacati kocku. Izbor je pao na jednu djevojku, bilo joj je nekih 15-ak godina. Ona je to prihvatila bez pogovora, ubila se pred đakovačkom katedralom jednog jutra. Svi smo sjedili na zidiću i kada je pokraj nas prošao fićo. Gurnula je glavu pred njega. Na mjestu je ostala mrtva. Mentor nas je tada tjerao da s poda ližemo njezinu krv. Zvuči zastrašujuće i kao nešto što normalan čovjek ne bi učinio, ali ja sam tada to radio da nas sve spasim i izvučem. Ne znam je li okolo bilo ljudi i je li nas tko gledao. Bio sam hrabar i nije mi bilo važno što će netko drugi misliti o svemu. Radio sam sve da nas spasim. Sjećam se i kako je djevojka pred čin samoubojstva bila doslovno kao robot, bez emocija, sleđena, kao po nekoj višoj sili – prepričao je Petranović. Nakon te tragedije uspio je, tvrdi, u svom naumu i uvjerio djevojku i brata da napuste sektu.
O svojim sam iskustvima napisao knjigu ‘Crni anđeli’ koja je rasprodana, tvrdi Petranović.
U međuvremenu je otišao u Švicarsku i pokrenuo bankarski biznis te postao uspješan poslovni čovjek. O Crnoj ruži, kaže, poslije više ništa nije čuo. Policija u Đakovu nema takvih podataka, a svećenici se ne sjećaju brutalnog incidenta. Čak ni u novinama iz tog razdoblja nema podataka koji bi govorili o tome da se u Đakovu ubila djevojka, pa ostaje upitno kako potkrijepiti Petranovićeve tvrdnje.
Vođe su manipulatori i kriminalci
– Početkom rata Crna ruža se ugasila. Međutim, od 2000. godine priča o Crnoj ruži se opet javlja. Sada je to već prava sekta jer su je utemeljili sotonisti, a uz blagoslov obavještajne zajednice koja i dalje od cijele priče ima koristi. Opasni su jer prinose ljudske žrtve, a uz pomoć psihološke dominacije i manipulacije – objašnjava prof. Buđanovac.
Kaže da u Hrvatskoj u samom vrhu te sekte uživa oko 20 ljudi, dok je sljedbenika oko 200 na razini cijele zemlje.
– U takvim sektama nema mistike. Vođe su manipulatori, kriminalci i devijantni ljudi. Njih u početku motivira želja za moći. No zbog njihova djelovanja u Hrvatskoj se u posljednje tri godine ubilo najmanje 10 adolescenata. Smrti te djece su povezane sa sektaškim utjecajima – kaže Nebojša Buđanovac. Njegov štićenik, Dejan Plantak, jedan je od rijetkih koji je javno govorio o tome kako se izvukao iz sekte.
Dejan Plantak ( na slici)
– Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je ‘svećenik’, koji je i autor crne knjige iz koje je čitao valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose – prisjetio se Dejan Plantak iz Varaždina (26) u jednom od intervjua. Otvoreno je progovorio o svojim iskustvima koje je stekao kao član sotonističke sekte Crna zora kojoj je pristupio kada mu je bilo 16 godina. Tada je bio slaba zdravlja te je popustio u školi, pa su ga prijatelji, već iskusniji članovi, namjerno uvukli u svoj krug sektaštva. Konačni im je cilj bio natjerati ga da se ubije. Dejan je, strahujući za svoj život, odlučio napustiti sektu. Prijetili su mu. Pomoć je potražio od prof. Nebojše Buđanovca. Buđanovcu se uz mlade s problemima javljaju i roditelji koji od njega traže savjet ili spas.
Vođe su manipulatori i psihički bolesnici gladni moći i položaja…
– Na jednoj sam 12-godišnjoj djevojčici tijekom pregleda opazila tetoviranu crnu ružu na leđima, okrenutu naopako. Kad sam na to upozorila majku, osupnula me njezina ravnodušna reakcija: ‘Da, pa što sad?’ – ispričala nam je svoja iskustva umirovljena pedijatrica Verica Jačmenica-Jazbec.
Djeca žrtve roditelja sektaša
Radila je u čakovečkoj bolnici i imala nekoliko desetaka slučajeva gdje su djeca izravno bila žrtve roditeljskih sektaških uvjerenja. Policija ni druge institucije ne mogu pomoći uplašenim roditeljima. Na primjer, prije desetak godina u Hrvatskoj su novinari pisali o navodnom duhovnom vođi Damiru Rožmanu.
Optuživali su ga da članovima sekte koju je osnovao ispire mozak, a zatim ih tjera da svoju imovinu prepišu na njega. Sljedbenike je navodno slao da od ljudi mole novac, a zatim ga predaju njemu. Roditelji mladih koji su ga pratili pisali su peticije, tražili pomoć, ali s obzirom na to da su im djeca bila punoljetna, ništa nisu mogli učiniti.
Kuća Rožmanovih sljedbenika
Naime kod sekti koje izravno ne ugrožavaju nečiji život, upravo je najveći problem dokazati da djeluju protiv ljudi na drugi način. Punoljetni članovi sami odlučuju u što će vjerovati i kome će darovati svoju imovinu. Nitko ne može reći da to ne čine iz uvjerenja i dokazati da ih je na to netko prisilio.
Rožman i prvi sljedbenici počeli su djelovati u Zagrebu i u Samoboru. Sljedba je vrlo brzo postala javni skandal, a grupica se zatim povukla u varaždinsku okolicu. U Vrtlinovcu su sagradili kuću od nekoliko stotina četvornih metara. Nazivaju je hramom. Iako su se roditelji sljedbenika žalili svim državnim institucijama, od cijele priče nije bilo ništa. Niti jedan telefon im ne radi, pa smo ih posjetili. Zapuštena okolica kuće govori da se stanari bave preradom skupljanjem sirovina. Nema zvona. Provirujemo kroz prljave prozore bez zastora. Unutrašnjost krase slike indijskih božanstava. Pojavljuje se mršav mladić tridesetih godina.
– Ne smijem razgovarati s novinarima. Nemamo nikakvih komentara – govori on. Pitamo ga koliko ljudi živi s njim, od čega i kako žive. Nevoljko kaže da prodaju knjige koje sami izdaju, uzgajaju voće i povrće, a skupljaju i prerađuju otpadne materijale i prodaju ih. Ne želi više govoriti i odlazi. Pitamo susjede kako ih oni doživljavaju.
– O, naši sektaši! Tam dole su od jednog kaj ima krave kupovali mlijeko. Navodno onaj njihov glavni šef u mlijeku pere noge i onda tjera sljedbenike da ga piju, ali ne znamo je li to istina. Tu po selu oni ništa ne rade – govori jedan mještanin.
Među prvim sljedbenicima bio je i Luka Rocco, sin glumice Nade Rocco.
– Pišite što želite, ne želim imati ništa s tim člankom i novinama – kratko je rekao.
Do kontakta s Rožmanom osobno uopće nismo uspjeli doći, pa ostaje tajna što se zapravo zbiva u njihovu takozvanu hramu i čime se, kako ih susjedi zovu, “sektaši” bave. Među duhovnim zajednicama, kako se vole nazivati, ima i onih koji se u svom djelovanju značajno razlikuju od religioznih kultova i promiču ideje koje se više tiču seksa ili prehrane nego vjere.
Grupni brakovi: Vjenčanje sa 4 žene
Prije 30 godina veliku je sablazan izazvala Komaja, zajednica koju je osmislio Franjo Milićević (61) . On ima pet žena. Iako postoji percepcija da propagira seks bez ograničenja, svojim sljedbenicima nudi, kaže, spoznaju.
– Mi smo prije svega duhovno-spoznajna zajednica pa se kao takvi, naravno, mnogo bavimo i religijom i božanskim. Član zajednice može biti i ateist. Jedini je uvjet da vjeruje u mogućnost ostvarenja dobra – kako u vlastitom tijelu i duši, tako i u svijetu oko sebe – objašnjava Milićević.
Kaže kako vjeruje da u Europi mnogi građani žive u grupnim brakovima poput njegova, a čim se negdje omogući pravna registracija takve zajednice, odmah će se službeno vjenčati s četiri svoje životne partnerice. U legalnom je braku zasad samo sa Švicarkom Athenom, a e-poštom smo razgovarali i s partnericom Konstanzom Martinom Kovic.
– Na početku našeg poligamnog života bila sam ponekad ljubomorna. No kako sam kroz rad na sebi rasla u ljubavi i suosjećanju, ljubomora se pretvorila u ljubodarnost. To je riječ koju smo stvorili za vrlinu suprotnu ljubomori: to je kad se radujemo ljubavnoj sreći našega bližnjega, objasnila je ona.
O ljubavi govori i osnivač amorizma, umirovljeni radijski novinar Mario Mihaljević (63).
– Nedavno sam predao zahtjev za registraciju moje vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Čekam pozitivno rješenje. Imam više od 3000 članova, a u temelju je amorizma ljubav. U tom smislu, u mojoj će se crkvi ljudi moći vjenčati bez obzira na spol ili druga ograničenja. To neće imati učinak ovoga svjetovnoga nego duhovnog braka. Inače, u ovoj državi su normalni oni koji kradu, koji šire nesnošljivost i ratove u ime vjere, a kad kažete da želite širiti ljubav onda ste ludi. E pa ja uživam u tome da sam lud i želim biti lud tako – zaključio je Mihaljević.
Prema podacima Ministarstva uprave, u Hrvatskoj su registrirane 52 vjerske zajednice. Naime, da bi neka grupa duhovnih interesa u Hrvatskoj postala vjerskom zajednicom mora postojati kao udruga najmanje pet godina i imati najmanje 500 članova koji podupiru njezin rad. U Ministarstvu kažu kako su odbili dio zahtjeva za registracijom vodeći se mišljenjem Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. Među odbijenima su O.T.O i Luciferijanska crkva.
– Pojedine grupe nisu uspjele dokazati da su pravna, a ne fizička osoba. To je razlog zbog kojih se nisu uspjeli registrirati – objasnili su u Ministarstvu. Sotonisti okupljeni u Luciferijanskoj crkvi, kako je nazivaju, nisu bili zainteresirani za razgovor.
– Pošto nemamo potrebu dokazivati svoju vjeru, ne dajemo iskaze u javnosti, napisali su. Ni u drugim sotonističkim sektama kao ni u O.T.O-u nisu htjeli razgovarati.
Izvor: 24sata.hr
