Zaboravljeni Mile Dedaković
Žalosno, jadno i sramotno – Vukovarska legenda Mile Dedaković-Jastreb, teško bolestan, ostavljen od svih
Jeste li se zapitali, gdje je i kako danas živi zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković-Jastreb, inače jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata? Nije ga bilo ni 18. studenoga u Vukovaru kad se obilježavala još jedna obljetnica okupacije ovoga grada, a trebao je biti u prvim redovima, kao što je to bio i 1991, zajedno sa svojim suborcima. Tko je pitao što se dogodilo s tom legendom, zašto ga nema? Malo tko, ili bolje rečeno tek nekoliko njegovih prijatelja!
Pa, što se to događa s Dedakovićem, koji sa svojom obitelji živi u Ferdinandovcu, nedaleko Đurđevca? Kao prvo, teško je bolestan, a još gora od svega je činjenica da je sramotno napušten, gotovo od svih. Među prvima je, baš kao i Branko Borković-Mladi Jastreb, trebao dobiti čin generala Hrvatske vojske. Taj visoki čin nije dobio, ali zato ga imaju drugi, čak i neki saborski zastupnici koji su rat gledali samo putem malih ekrana. Njegove nevolje počele su odmah nakon okupacije Vukovara. Tada je, ako se sjećate, proglašen prvim hrvatskim ratnim profiterom, tako da nije istina da se baš to, kako navode mediji, pripisuje dr. Ivi Sanaderu. Dedakovića su optuživali za sve i sva. To mu je bila zahvalnost što je bio prvi kad je trebalo u obrani Vukovara! Neki su govorili da je dezerter, zatim da je jedan od onih koji je rušio tadašnje vladajuće garniture, odnosno hrvatsku državu (sic!)! Čak su ga i uhitili, kao zadnjeg kriminalca (a to se dogodilo i Branku Borkoviću!).
Pod policijskom pratnjom sproveden je u neku zagrebačku „kotlovnicu“ koja je služila kao tamnica i za hrvatske junake, a tamo je naprosto i zvjerski premlaćen. Kad se dogodilo njegovo uhićenje nakon okupacije Vukovara, u središnjem Dnevniku HTV-a o njemu su govorili ružno, gore nego o bilo kojem srpskom zločincu! Sjećate li se toga?
U toj „kotlovnici“, negdje na Lašćinskoj u Zagrebu, obrađivala su me izvjesna gospoda – kaže. Vele da je među njima bio neki Nikola Krišto, pa Zoran Gaćina, dok se ostatka ekipe ne mogu sjetiti. Prije nekoliko godina osobno me nazvao „gospodin“ Gaćina i zamolio da ga prestanem spominjati po pitanju premlaćivanja, da mu to šteti biznisu!
Međutim, kakav je to dezerter bio Dedaković, kad je po zapovjedi tadašnjeg zapovjednika Antona Tusa otišao u Vinkovce, osnovao Operativnu skupinu Vukovar-Vinkovci-Županja?
Nisam otišao u Glavni stožer HV-a, nisam „kidnuo“ u „minhen-bojnu“, ostao sam na zapovjednom mjestu. General Tus, zamislite, ne sjeća se te zapovjedi, premda ona postoji!
Kad je bio poput zadnjeg kriminalca na obradi u Lašćinskoj, slomili su mu kičmu i nanijeli niz drugih teških povreda. Što nisu tako „obrađivali“ nekog od zapovjednika srpskih vojnih postrojbi koje su napadale Vukovar? Nisu mu dali ni tablete protiv bolova. Jastreb se sjeća da ga je na tom „tretmanu“ posjetio general Kapular i da ga je pitao je li mu što treba? Odgovorio je da mu trebaju tablete protiv bolova, a ovaj je odgovorio da ih nema, okrenuo se i – otišao!
Hvala mu na humanosti – kaže Dedaković.
Zahvaljujući medijima, ali i odvjetniku Zvonimiru Hodaku koji se prihvatio njegove obrane, Jastreb je završio na slobodi. Pretučen, izgažen…Nitko mu još ni do danas nije uputio riječ isprike.
Cijelo ovo vrijeme ostao sam negdje na margini, a ono što je najžalosnije je to da u Hrvatskoj još i danas ima ljudi koji me smatraju veleizdajnikom i dezerterom, lopovom, kojeg je trebalo zatući…
A kako danas živi vukovarska legenda? Već smo rekli da je teško bolestan, gotovo nepokretan. U supruzi i djeci ima najveći oslonac (Djeca mu ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje!). Kad je jednom prigodom pitao Vladimira Šeksa, inače generala Hrvatske vojske (sic!), kad će i njemu dodijeliti taj visoki čin, on je odgovorio da za to još nije vrijeme. Ako nije bilo tada, onda neće biti nikada! A veliku nepravdu prema vukovarskim braniteljima učinilo je sramotno izvješće Manolića, koje je moja malenkost objavila u cijelosti u knjizi Branka Borkovića-Mladog Jastreba „Rušitelj ustavnog poretka“. Nakon tog izvješća (optužnice), Ivica Račan, zajedno sa Verom Stanić, napisao je novo, vjerodostojno i istinito, ali ono nikada nije prihvaćeno, a još manje objavljeno.
Mile Dedaković počeo nam je nabrajati bolesti koje ima. Neke se vuku još od zatvaranja u zagrebačkoj „kotlovnici“. Nema što nema! Većinu lijekova i liječenja mora sam plaćati. Ne može hodati. Tražio je električna invalidska kolica jer ga supruga (sa svojih 60 kila) ne može gurati, ali dobio je – odbijenicu. Spava u fotelji, jer nije u mogućnosti nabaviti ležaj (krevet) kakav mu je prijeko potreban.
– Zdravstveni sustav je takav da mu se broji svaka tableta, ne može dobiti ni dovoljno gaza za previjanje rana, pa ih iskuhavam i peglam. Ne može dobiti ni dovoljan broj trakica za mjerenje šećera, bez obzira što je dr. Nikola Car sa Klinike „Vuk Vrhovac“ dao preporuku da mu se šećer mjeri šest puta dnevno…Kad je prije tri godine izrazio želju da ode u Vukovar, na obljetnicu okupacije grada, imala sam tešku upalu pluća, pa sam tražila za supruga, koji nije zdrav, medicinsku pratnju. Dobila sam negativni odgovor-sestre i liječnici su zauzeti! Ove godine, 18. studenoga, nisu ga ni zvali da dođe, a ne bi ni išao, jer se naprosto „raspada“ – veli očajno njegova supruga Tereza.
A kad vam nešto krene po zlu, onda tome kao da nema kraja. Bavili su se proizvodnjom voća. Zadnje tri godine i po tom pitanju bile su im užasne. Sve im je propalo, a banke traže svoje. Pomoći niotkuda!
Kako vam možemo pomoći? – pitamo vukovarsku legendu i njegovu suprugu.
Ako nam netko iskreno želi pomoći onda neka nađe, što prije, neku tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina. Sve što imamo, sve prodajemo! Više ne možemo ni vraćati kredite, ali ni raditi. Ono što je ostalo kao sjećanje na krvave ratne dane nalazi se daleko od očiju. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da je Vukovar bio tek jedan običan san. Toliko sam razočaran u sve, da mi više nije ni do života – čuli smo od Mile Dedakovića – Jastreba, koji je bio među prvima kad je trebalo.
Mladen Pavković
