NIKOME NIJE BITNA ISTINA, VEĆ INTERESI MOĆNIKA
OTVORENO Akademik Josip Pečarić o knjizi Zabranjeni akademik, (ne)izborima u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te, zašto je generala Antu Gotovinu predlagao za Nobelovu nagradu, piše u varaždinskom Regionalnom tjedniku
Iako sam u nekim medijima napadan osobno, kao i Akademija, nisu mi htjeli tiskati odgovore. Zato sam ih tiskao osobno. Odgovore sam poslao 4. 11. 2012.
Nije neuobičajeno da se ponešto od napisanog teksta skrati, zato vam šaljem nelektorirani tekst koji sam tada poslao.
Od koje ste godine član HAZU-a? Nabrojite sve svoje akademske titule, molim Vas i sve radne funkcije koje ste i koje obnašate?
-Dip. ing. i mr.sc. sam iz elektrotehnike, dr.sc. iz matematičkih znanosti, redoviti profesor u trajnom zvanju, akademik, bivši predsjednik Matičnog povjerenstva za matematičke znanost u RH. Osnivač sam i voditelj seminara Matematičke nejednakosti i primjene na MO PMF-a koji je do sada dao 37 doktora matematičkih znanosti u Hrvatskoj i još desetak u Australiji, Pakistanu, BiH i Kosovu. Stvorili smo i 4 medjunarodna časopisa od kojih su tri na SCIE listi poznatih svjetskih časopisa, a dva na CC listi, organizirali smo do sada tri medjunarodne konferencije (Hrvatska, Pakistan, Južna Korea). Slijedeća konferencija bit će opet u Hrvatskoj, a bit će posvećena mom tisućitom radu u znanstvenim časopisima. Zbog zasluga u matematici medjunarodni časopis Banach journal of mathematical analysis, koji je na SCIE i CC listama, posvetio mi je jedan broj.
Sa kojim ciljem je tiskana knjiga Zabranjeni akademik? I koji je njezin osnovni “lajt motiv”?
-Knjiga je nastala povodom neizbora prof. dr. sc. Iva Goldsteina u HAZU. Naslov govori o tome kakve su danas medijske slobode u RH. Iako sam u nekim medijima napadan, osobno ja ali i sama Akademija, nisu htjeli tiskati moje odgovore. Podnaslov je posebno zanimljiv: Prijevarom u HAZU!? Vama je vjerojatno poznato da sam na sam prijedlog da prof. Goldstein postane akademik reagirao podrugljivim pismom Predsjedništvu Akademije. Neuobičajeno za Akademiju na to pismo je odgovorio sam kandidat. Još neobičnije je bilo to da mi nije dan njegov odgovor. Zato sam tek kasnije mogao pokazati kolegama akademicima kako ih je kandidat u tom svom odgovoru pokušao obmanuti. Inače, to nije neuobičajeno za njega. Prije desetak godina sam doživio slično u tekstu oca i sina Goldstein u Slobodnoj Dalmaciji. Ni tada nisu htjeli objaviti moj tekst gdje sam ukazao na njihovu prijevaru. I Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) je o nemu govorio kao o čovjeku pripravnim na falsificiranje i znanstveno nepoštenje.Inače, najveći dio knjige su prilozi hrvatskih povjesničara koji su u svojim znanstvenim i publicističkim radovima pokazali i dokazali koliko je Ivo Goldstein nesposoban kao povjesničar.
U knjizi govorite o “antitoleratnim revizionistima”. Prozivate i prof. Ivu Goldsteina i njegovog oca Slavka Goldsteina. Koje su vaše osnovne zamjerke u njihovu radu kao i svjetonazoru?
-To se odnosilo na njegovu tvrdnju s jednog njegovog nastupa na HTV-u poslije neizbora. Naime, danas imamo dvije paradigme u hrvatskoj povijesti: jugokomunistička i hrvatska. Goldsteinu su netoleratni tzv. revizionisti tj. oni koji čele da se u Hrvatskoj uči i proučava istinita povijest, a ne jugo-komunistička povijest, a on je tolerantan jer smatra da ovi drugi ne smiju objavljivati svoja istraživanja.
Što je, međutim za vas povijest? I možemo li doista učiti iz povijesti?
-Ako ništa ne naučite iz vlastite povijesti osudjeni ste da je ponavljate. To se danas i dešava u Hrvatskoj, pa ima na vlasti i u većini medija onih koji nisu željeni hrvatsku državu. Najzabavnije je kada političari pričaju kako povijest treba prepustiti povjesničarima, ali kada o povijesti počne pričati povjesničar dr. sc. Stjepan Razum, direktor arhiva na Kaptolu onda svoj glas protiv toga dignu ponajbolji „povjesničari“ u RH: veleposlanik Srbije i predsjednik Ivo Josipović, a zapravo su zorno pokazali čije interese sprovodi današnja hrvatska vlast. Zato su i Razumov tekst i komentar napada na njega koji je napisao Ivica Marijačić dani u knjizi.
Zbog čega ste pisali pismo premijeru Milanoviću, a on na njega nije odgovorio?
-Zapravo je bilo 11 pisama o pokretanju postupka da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir. Nevjerojano je kako sustavno i političari i mediji i Sud u Haagu i obrane naših generala prešućuju glavni rezultat operacije Oluja. Naime, poslije srpskog genocida u Srebrenici spremao se još veći u Bihaću gdje je u okruženju bilo 160 do 180 tisuća muslimana. Oluja i general Gotovina spasili su Bihać od genocida, kako reče tadašnji američki vojni ataše u Hrvatskoj, razmjera onim iz Drugog svjetskog rata. Prvostupanjska presuda za to generalu Gotovini je bila 24 godine zatvora, a 16-og ovog mjeseca vidjet ćemo i konačnu. Milanović je u Srebrenici prekinuo šutnju političara spomenuvši Bihać, ali je očito kako se zbog toga proveo kada čak na 11 pisama nije odgovorio. A Hrvatska je trebala, kako reče svojevremeno biskup Jezerinac, i po cijenu žrtve pokazati svijetu da su muslimani u Bihaću ljudi i da se za spašavanje toliko velikog broja ljudi dodjeljuje Nobelova nagrada za mir, a ne ovo sramotno što rade u Haagu.
Zašto tako malo znamo o logorima smrti poput Banjice u Srbiji gdje su mučili i likvidirali srpske Židove za vrijeme II. svjetskog rata?
-Bilo je više beogradskih logora smrti. Moja prva povjesno-publicistička knjiga „Srpski mit o Jasenovcu“ i ima podnaslov „Skrivanje istine o Beogradskim konc-logorima“. Sa Sajmišta su odvodili Židove u „plinskim“ vozilima i ubijali ih u vožnji ulicama Beograda. Srbi su se hvalili kako je Beograd bio prvi veliki grad u Europi „očišćen od Židova“. O tome malo znamo jer je Jugoslavija bila Srboslavija i sve je činjeno da se ona očuva. Nitkome nije važna istina, već ostvarenje interesa svjetskih moćnika.
Zašto hrvatski narod prati stigma ustašoidnog naroda?
-Iz istog razloga. Prvo se silnim preuveličavanjem ocrni ustaštvo, a onda s takvom stigmom svi oni koji su za neovisnu Hrvatsku. Tako im je bilo lakše očuvati Jugoslaviju, a i danas obnoviti prevlast Beograda na ovim prostorima.
Je li nužna podjela Hrvata i u 21. stoljeću na partizane i na ustaše? Znate kako pjeva splitska grupa TBF ” A u Saboru isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, a ćiji partizan…”?
-Jest onima koji još uvijek ne žele neovisnu hrvatsku državu. Danas se sve i radi na tome da nam Beograd opet bude gazda bilo u EU bilo van nje. Ne zaboravimo da treba ocrniti „Oluju“ i zato treba zaboraviti da su Srbi tada bježali, kako im reče Slobodan Milošević, kao začevi! Malo je nezgodno imati „zečeve“ za gazde, zar ne?
No, kako ipak komentirate ideju prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana ” o ispremiješanju kostiju”? Što doista, dakle, znači za hrvatski narod ideja pomirbe potomaka partizana i ustaša? I je li to moguće?
-Ta ideja je ostvarena, jer su doista današnju Hrvatsku stvarali potomci partizana i ustaša. Vi vjerojatno mislite na Jugoslavene, ali teško je ostvarivati pomirbu s nekakvim drugim narodom, pa bio to i izmišljeni narod kao što to jesu Jugoslaveni. O tome Vam najbolji odgovor nudi moja pitalica:
„Znate li koja je razlika između četnika i Jugoslavena?
četnik je posteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik!“
Kako bi se kod nas trebao tretirati Bleiburg? I je li Hrvatski sabor bio u pravu kada je ukinuo dosadašnji datum obilježavanja Blaiburške tragedije?
-U pravu!? To je sramota Hrvatskog sabora! Ne zaboravimo da su prvo sin i tata Goldstein napisali knjigu „Jasenovac i Bleiburg nije isto“, pa je onda stric Ivin pisao Saboru koji je pod hitno donio tu sramotnu odluku. Ali je zato Sabor pokrovitelj u Jadovnom, gdje je navodno u jamu bačeno 40 000 Srba, a u njoj nema niti jedan kostur, ali zato u susjednoj jami ima, ali tamo su žrtve partizana. Zato je danas i ukinuta komisija o posljeratnim žrtvama koja je počela pokazivati koliko je lažna jugo-komunistička povjesnica.
Hana Arend je izjavila “Svaki iskreni antifašista mora biti i antikomunista”. Kakav je, dakle, oblik doista imala antifašistička borba na području bivše Jugoslavije tijekom II. svjetskog rata? Borba za komunističku Jugoslaviju ili…? Koliko je u svemu tome bilo iskrenog antifašizma?
-Samo borba za vlast uz stravične zločine.
Kako se u tom kontekstu Hrvatska našla u “raljama fašizma i nacizma”‘ koje su to bile okolnosti?
-Hitler je napao SSSR, a Staljin je pozvao komuniste na ustanak tako da zadrže što više njemačkih trupa kod nas. Dakle, žrtvovan je vlastiti narod da bi se spasila „prva zemlja komunizma“.
Spominjete i “industrijalizaciju Holokausta”. Što pod time podrazumijevate?
-Ne ja, već američki Židov Norman G. Finkelstein koji je objavio knjigu The Holocaust Industry: Reflections on the Exploitation of Jewish Suffering, New York 1999. Ta knjiga je u Americi i u židovstvu općenito pokrenula raspravu o smislu velikoga inzistiranja na holokaustu.
Goldsteini kod nas čine još goru stvar jer njima su židovske žrtve svete, a hrvatske nisu ni najmanje. Pogledajte samo naslov teksta prof. dr. sc. Branimira Lukšića na portalu HKV-a: „Kroatofobni naboj obitelji Goldstein“.
Odnosimo li se na dostojan način prema bližoj prošlosti – Domovinski rat? Ili smo i tu “ispod razine događaja”? Što je bitno u tom slučaju posebno za mlade ljude znati?
-Odnos prema Domovinskom ratu i onim koji su najzaslužniji što uopće imamo državu je sramotan. Nijedna zemlja ne bi izručila stranom sudu generale pobjedničke vojske koji su oslobodili okupirane djelove svoje države i koji su spasili od genocida toliki broj ljudi u susjednoj državi. Mladim ljudima treba stalno ukazivati koliko je veliki narod koji je učinio tako nešto i da se uvijek moraju ponositi time. A to danas nije jednostavno, kada znamo da je tekst saborske deklaracije koja je to omogućila sastavio današnji predsjednik RH.
Je su li, Hrvati, doista ksenofobični kako su stigmatizirani? Odnosno: mrze li Srbe ili se kroz cijelu povijest bore protiv velikosrpske politike?
-Zašto bi mrzili nekoga koje smo pobijedili u ratu u kome su oni bili do zuba naoružani, a nas su prije toga razoružali i zabranili nam naoružavati se? A kao što rekoh, taj rat je završio s njihovom bježanijom poput zečeva. Zar takve ne bi prije trebalo sažaljevati, a ne mrziti? Naš je veći problem sadržan u onoj mojoj pitalici – imamo previše onih kojima je služenje Srbima mnogo vrijednije od ljubavi prema vlastitom narodu.
Zašto Slavko Goldstein nije smio ići u Beograd predstavljati svoju knjigu “Godina ’41 je godina koja se uvijek iznova vraća”?
-Prvo treba naglasiti da on nije povjesničar i nije završio nikakav fakultet, ali jest savjetnik Predsjednika Vlade. I sam naslov knjige je očit pokušaj obmane. Dakle, 1991 nije godina velikosrpske agresije već suprotno godina razaranja njegove ljubljene Jugoslavije. Izvrstan komentar o tome dao je Zvonimir Hodak u mjesečniku „Nacija“ za listopada 2012. godine, a dan je i u spomenutom tekstu prof. Lukšića:
Oni koji su došli na prezentaciju, a 1991. godine bacali cvijeće na tenkove koji su kretali na Vukovar i Hrvatsku, cvali su u dvorani od sreće. Goldsteinova im je knjiga napokon priznanje, da su 1991. pravilno nanjušili Hrvate i krenuli u sveti rat protiv ustaša. Goldstein je Židov, pa zamislite da se neki židovski pisac domisli napisati knjigu koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima. Prezentaciju ovakve knjige zamislite da održi u nekoj dvorani koja se nalazi u pojasu Gaze, a u kojoj bi sjedili zajedno pripadnici Hamasa, Al Fataha i Hezbolaha! Nagradno pitanje glasi: kako bi on bio dočekan u Izraelu? Danas i apolitična mladež zna da je Srbija sa svojom JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, okupirala trećinu hrvatskog teritorija, napravila teške zločine od Vukovara do Škabrnje tako da je čak i međunarodna zajednica bila prisiljena proglasiti Miloševića balkanskim krvnikom. Sve to ipak nije omelo nezavršenog studenta Goldsteina da odleprša u Srbiju i da svojom tobože povijesnom knjigom dade njima za pravo sve što su radili Hrvatima u Domovinskom ratu!
Zapravo tu je i najmanji problem sam Goldstein, jer nam taj primjer daje sliku današnjih hrvatskih vlasti.
Koliko se sa poviješću kao znanošću može politički ili kulturološki manipulirati? Od nje stvarati ideologiju?
-Hrvatsko iskustvo nudi nedvomisleni odgovor: Mnogo! Da nije tako ne bi nam stalno poručivali da će nam Sud u Haagu pisati povijest. A zapravo samo pišu povijest sramote međunarodnog prava.
Koliko je moguć u Hrvatskoj, pa potom i šire između Srbije i RH skladan suživot? I tko je u tom slučaju remetilački faktor?
-Uvijek je moguć. Na žalost u Srbiji nisu odustali od velikosrpskih pretenzija, a u tome imaju i dalje potporu Velike Britanije i ne samo nje. Naravno epizoda s Olujom i Srbima kao zečevima im je doista veliki problem. S druge strane, prof. dr. sc. Slobodan Lang je napisao otvoreno pismo predsjedniku Srbije u kome mu govori kako takav suživot može početi odmah ukoliko on pozove sud u Haagu da oslobodi naše generale jer su nevini (Hrsvijet, 4.11.2012.). Naravno, prof. Lang ne misli da će to Nikolić učiniti, kao što nije ni Milanović odgovorio na moja pisma. Ipak svi oni sprovode istu politiku koja nije u interesu hrvatskog naroda, zar ne?
Zašto je objavljivanje Vaše najnovije knjige Zabranjeni akademik naišlo na slab odaziv u medijima?
-Zbog svega onoga o čemu sam već govorio.
Treba li po vašem sudu prof. Ivo Goldstein postati član HAZU-a? I ako – ne, zašto – ne?
-Mislim da iz onog gore rečeno jasno da bi to bila sramota Akademije. Pa i na ovim izborima je dobio najmanje glasova u povijesti Aklademije. A nisam uopće mogao upozoriti kolege akademike na njegovu prijevaru koju sada već imaju i na koricama moje knjige. Međutim, ponajbolji odgovor na to pitanje sadržan je u komentaru jednog našeg povjesničara koji mi je poslao u svezi s jednim mojim pismom danim u knjizi, a koje – naravno – nije moglo biti objavljeno u tisku:
„Prijatelju, jest da je tužno i ružno ali priznajem nisam se već danima tako zdušno nasmijao. Izvrstan i drag jesi, no ti si vraški duhovit. Braniti prvu crtu znanosti u nas – HAZU iskričavom duhovitošću to može samo akademik J. Pećarić i još k tome čovjek je iz havlije matematike. Poznat mi je „znanstveni“ opus našeg Ive. Dakle, nije mi nepoznato što je napisao i što su drugi o njegovim „istraživanjima“ napisali. Međutim, godinama u našim staleškim krugovima govori se: svaki fakultet i znanstveni institut ima svoga redikula, bar jednoga. Naš je bio i ostao Ivo Goldstein. Najprije u tom kontekstu mogu shvatiti njegovu želju da uđe pod krov naše nacionalne palače znanosti i umjetnosti. Njegovi zagovornici i rijetki defenzori pripadaju odreda skupini naših redikula. Od vremena do vremena oni postaju glasniji. Na pomolu je, čini se, nova koalicija – Akademija Redikula“
Piše Gordana Igrec
