Petrov sve više postaje opasna karikatura, a država talac karikaturalnosti njegove skupine

Gledajući jučer Božu Petrova na konferenciji za novinare, teško se oteti dojmu da je taj čovjek opasna politička karikatura. Petrov nije rekao ništa izuzev da je – protiv.

Protiv nečega.

Potpredsjednik Vlade Petrov posve evidentno ne zna više o temeljnim političkim, nacionalnim i državnim problemima od običnog prolaznika na bilo kojem javnom skupljalištu, boćalištu, placu ili trgu, bilo kojeg grada i sela u Hrvatskoj.

Zna ono što zna golema većina ljudi i to kroz cijelu povjest. Da nema pravde, da ima lopova, da ima korupcije, da nitko o malom čovjeku ne vodi računa, da sirotinja kopa po kontejnerima, da su HDZ i SDP krivi za sve, da je potrebno biti čovjek, jer – ljudi su ljudi i da oni neće – dati.

To sve više postaje vrišteći problem Mostovih partnera u vlasti.

To se, ili mora odmah zaustaviti, ili bježati glavom bez obzira od te nevolje.

Problem Mostovih partnera je i desetine potpuno diletantskih nacrta, objava, planova i programa koje su utrpali pod svoje reforme, koje su po definiciji potpuno neprovedive, kao što je i plan Jovana iz Korenice otići malo na Mjesec. U postizbornim pregovorima su i HDZ i SDP pristajali na sve, pa i na evidentne budalaštine, samo da bi se dokopali vlasti.

Zato danas Milanović u opoziciji laje na mjesec, a nije daleko ni Karamarko na vlasti.

Petrov naime najavljuje Hrvatskoj – poštenje.

Naspram HDZ-a s kojim tvori državnu vlast.

To je, ako se još tko sjeća, bio glavni politički program bivšeg svećenika Grubišića, koji se pod tom idiotarijom nekoliko puta uvalio u fokus javnosti, pa čak i u Sabor, zloupotrebljavajući svoj svećenički kredibilitet kod naivnog naroda, u svrhu i na korist podmuklih planova i planera.

Upravo to danas radi Petrov.

A na isti način su nastali i Petrov i Grubišić. I u politički sličnim sredinama, nesklonim „urbanim antifašistima“ i njihovoj povjesnoj nakaznosti.

Njegov izričiti motiv da na mjesto ministra unutarnjih poslova dovede svoga čovjeka, pa je kako je i sam otvoreno priznao, osobno inzistirao na Vlahi Orepiću – je oštar obračun s korupcijom i kriminalom u Hrvatskoj.

Pripremajući se za ovaj tekst, pročitao sam puno toga o Vlahi Orepiću, ali i konzultirao ljude koji znaju i njega i Petrova. O svakom čovjeku dovoljno i indikativno govori pokušaj umanjivanja ili skrivanja dijela svoje prošlosti. Čovjek je završio vojnu akademiju JNA, a u njegovoj biografiji to je jedva uočljivo i to na zadnjem mjestu, bez ikakve naznake da se radi o JNA.

Zašto bi to netko tko vjeruje u sebe krio?

Jer ne vjeruje ljudima kojima se nudi i obraća.

JNA je bila dio svakodnevnice milijuna ljudi, svi su bili vojnici te JNA do devedesete jer su morali ili bježali u emigraciju, neki od njih su tetovirali JNA i zvijezdu petokraku na rukama i kao hrvatski junaci rušili tu istu vojsku i njenu političku paradigmu, braneći svoju Domovinu.

Petrov očito je misli da je korupciju u Hrvatskoj jedino moguće spriječiti hapšenjem, progonom, promatranjem, obavještajnom pripremom ili uhođenjem. Ukratko, državnom represijom.

Zbog toga mu treba državni pendrek broj jedan, koji će njušiti percepciju korupcije nametnutu voljom certificiranih medijskih lopova, osmatrati ognjištare, raspisivati poncijepilatovsku nagradu za prvorazrednu diverziju pod nacionalnu sigurnost kao na Poljudu, a istovremeno ignorirati nalogodavce teškog zlodjela, nasrtaja na branitelje prosvjednike u crkvi sv. Marka. Jer su oni zlo koje je nametnula urbana antifa paradigma.

Ništa kao taj stav ne otkriva izrazito proboljševičku i provincijalno-zombijevsku političku poziciju političara.

To je jedna od društveno najopasnijih teških zabluda i prvi signal da čovjek nema blage veze o esenciji problema, u ovom slučaju korupcije i političkih zloupotreba. I, upozorenje da se takvom čovjeku ne smije dati liječiti – društvo.

To je istodobno, ili znak da je jako loš liječnik, jer mu je to osnovna stručna preferencija, ili je izvan liječničke struke klasičan suvremeni zombi nastao dugogodišnjim ispiranjem mozga mješavinom jutarnjolistovskih-indexovskih i hateveovsko-ertelovskih injekcija i eliskira, čija je zadaća – formirati zombija s avangardnim upravljanjem. A takvih imamo i među poznatijim znanstvenicima, kao što je Antonio Šiber.

Hrvatskom danas glavinjaju stotine tisuća takvih.

Petrov svaki dan potvrđuje da je on državni zombi.

Ako tome dodamo izrazitu provincijalnu crtu u svakom nastupu potpredsjednika Petrova, koja se vidi u njegovom govoru lica, pokretima ruku, očajničkoj želji da se svidi „objektivnoj“ javnosti i novinarima koji mu guraju mikrofone, s mješavinom očajničke potrebe da je mikrofon pod nosem izraz njegove osobne važnosti i fatalnom sumnjom u to istovremeno, koja se preslikava na svaku njegovu riječ i tonalitet, dobije se činjenica vrlo velikog destruktivnog potencijala.

Prilično sam siguran da je Milijan Brkić, recimo Milijan Brkić Košiša Čičin – Šain, da bi Petrov potpredsjednik Vlade inzistirao na njegovom izboru. Pa, ako je malo i prepisivao.

Je li ovo pregrubo?

Ne.

Detalji su vrag, rekli bi ljudi.

Tko se sjeća rečenice Petrovljeve kolegice iz Mosta, Ružice Vukovac, s jedne od sesija s Hrvatskom raste, kad je Milanović na razgovor doveo sedmoricu tadašnjih još uvijek ministara, da je impresionirana jer je prvi put u životu sjedila i razgovarala s ljudima koji kreiraju naše sudbine, jasno mu je da ovo nije samo ekskluzivitet Bože Petrova, već manje više dominantno obilježje većine Mostovaca. Pri tome je izvorište impresije „ministar,“ umjesto da bude izvorište prijezira politička i društvena osobnost Marasa, Matića, Ostojića, Grčića, Vesne Pusić ili Milanovića.

Zbog toga su oni izgurali i Lovrinovića, a iako zaslužuje zbog svoga prepoznatljivog pomanjkanja društvenog karaktera, također i Prgometa.

To su jednostavno prejake ličnosti za tu ekipu mediokriteta.

Gotovo svi ti ljudi su, ako malo bolje zgrebemo u njihove dostupne biografije, opravdano ili ne, što hajdučijom lokalnih šerifa HDZ-a ili SDP-a, osporeni, nepotvrđeni i nepriznati u svojim primarnim zvanjima, svojevrsni osvetnici, pa većina podsjeća na onu poznatu – naučit ću ja njih pameti.

I, zanimljivo, dopalo im u ruke.

Pa to i rade, samo što se njihovo „naukovanje pameti“ odnosi na cijelu Hrvatsku umjesto na lokalne dilbere.

Most ne može provesti ni jednu jedinu reformu, jer nije ni nastao kao takav. Niti je moguće govoriti o nacionalnim reformama iz prizme Metkovića, Omiša, nije ni iz Splita ili Zagreba, jer je primjera radi, Bandić moguć samo u Zagrebu, a smijurija njegov matanovski „gradonačelnik Hrvatske“u Hrvatskoj.

Ako će biti dosljedni sebi, iako se javno zalažu za smjenu Radmana i promjene na HRT-u, to – jednostavno ne mogu uraditi. Jer u njihovim predizbornim programima stoji da izbor glavnog ravnatelja HRT-a i Hine mora biti izraz dvotrećinske volje Sabora.

Bog zna što su pod tim mislili.

Ako će biti dosljedni sebi i najvažnijim najavama, ništa, baš ništa u Hrvatskoj ne mogu promjeniti, niti reformirati. Jer je sve što su najavili posve neprimjenjivo i – nemjerljivo. A ono što je mjerljivo, što je nužno, što je esencijalno, guraju od sebe, jer to ne razumiju.

Zbog toga i jesu vrlo opasni.

Upravo iz njihovih redova stizali su signali, od ljudi koje su eliminirali, da se radi o opasnoj skupini beskrupuloznih diletanata, koja će do besvjesti trubiti o reformama, iako su sami svakoj ozbiljnijoj reformi postavili stotine stupica za medvjede. I zbog toga će Petrov dok ga imadne tko slušati ponavljati – vjerujte u naše poštenje. Jer drugo ništa nema, a poštenje sve više postaje karikatura.

Sličan je pristup čitavom nizu drugih reformi.

Božo Petrov jučer novinarima nije rekao ni jednu jedinu relevantnu riječ, baš ništa što bi čovjek trebao zapamtiti kao nekakav novi, razvojni pravac hrvatske države. Govorio je kao predsjednik Mosta, pokušavao kao potpuno iskompleksirani provincijalac posve nedorastao razini problema, ali i civiliziranog javnog ponašanja, poniziti kolegu potpredsjednika Vlade i poslati poruku da se može vjerovati njihovom, Mostovom – poštenju.

Samo zbog percepcije nepoštenja HDZ-a koju su stvarali isti kreatori koji su stvarali Božu Petrova, istodobno šuteći i krivotvoreći epohalna zla i nečistoće, pa i pretvarajući ih u – civilizacijska načela.

Nitko me odavno kao Petrov, nije podsjetio na susjeda Srku koji je prvi otišao u Njemačku, pa došao za Božić sa žutim šeširom, zelenim kaputom, plavim sakoom i crvenom kravatom u selo, govoreći kako će sve – kupiti za mekinje. Jer je imao tisuću dvije maraka i vidio zgradu od dvadeset katova.

Srko nije znao izabrati drugačiju kombinaciju boja, niti je zbog toga bio opasan, samo je bio smiješan čak i ondašnjim susjedima, jer nisu bili slijepi i znali su uživati u prirodnoj kompoziciji osjetila. Petrov je danas opasan, jer su njegove riječi uz potporu medijskih kreatura, točna preslika Srkinog modnoga senzibiliteta.

Naglasak u njegovom jučerašnjem istupu je bio na nepoštenju i problematičnosti njihovih partnera, jer njihovo „poštenje“ nema drugog uporišta.

Problemi s kojima se suočava hrvatska država i prije svega hrvatsko društvo danas su takvi da ih ni milijarda Kineza ne može riješiti – poštenjem.

Naime, politička paradigma, temeljne društvene vrednote i načini funkcioniranja društvenih institucionalnih sustava su toliko devijantni da je poštenje u kontekstu nužnosti rješavanja tih devijacija jednako elementarnom poštenju lokalnog kovača kojemu dovedu čovjeka radi operacije srca.

Bolesnik će sigurno umrijeti, a dobrodušni kovač će usprkos dobroj volji nužno biti – kriminalac koji u civiliziranoju državi mora biti kažnjen zbog svoje nadrikirurgije.

Petrov nije samo nesposoban, nije ni samo opterećen velikim urbanim svijetom, niti je samo talac nekih samo njemu i sličnima razumljivih fikcija. On se ne ponaša časno, jer je svoju osobnu ambiciju i krivotvorenu sliku iz lokalnog obračuna s političkim krkanom, kojih je puna Hrvatska upravo zbog potpuno nedirnute zaostavštine nakaznog sustava vrednota, potaknut podmuklim ciljevima svojih mentora, pokušao nametnuti kao riješenje – Hrvatskoj.

A upravo Petrov štiti sustav koji producira lokalne krkane.

Pokušaj Petrovljevog opoštenjivanja hrvatske politike nužno je nečastan, jer je terapija proizvoljna i krajnje osobna.

Jer državna politika, kao i svi uređeni društveni sustavi u uzornim državama i društvima, nikada kroz povjest nije bila izraz isključivo osobnoga izbora lidera i ljudi koji donose odluke, već sustava koji je bio kontrolni mehanizam i stimulator dobroga odlučivanja. Kad je god taj sustav bio, ili isključen ili nedovoljno dobar, osobne preferencije su, bez obzira s kojih polazišta ulazile u državnu politiku, vodile u teške devijacije. Od Hitlera i Staljina do Tita.

Zbog toga je ovo što Petrov sad radi vrlo prljavo, izraz političke devijacije sa sigurnom destrukcijom osobne časti suočene s katastrofalnim posljedicama političkog nedjela, a svakim danom je zbog golemih problema koji pritiskaju cijelu zemlju, jako blizu definiciji koju mu je jednom oštrom i prijateljskom notom preko svoga fejs profila izrekao biskup Košić.

Neka se sjeti toga što mu je čovjek rekao dok nije prekasno.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save