Posebna sredstva koja se dodjeljuju tjedniku određene manjine namijenjena su specifičnim sadržajima za koje se pretpostavlja da ih drugi mediji ne ispunjavaju. A tko je odredio da je to u slučaju Srba iznošenje stavova jedne partikularne političke opcije, za koje je kompetentna jedino bivša Feralova redakcija?

Brzo mi je došlo na naplatu moje nedavno izražavanje čuđenja što se javnim sredstvima preko Srpskog narodnog vijeća financira tjednik Novosti, nominalno i proračunski tjednik srpske manjine, a koji je postao udomilište za Feralovu siročad, gdje su de facto ti etnički Hrvati zauzeli glasilo srpske manjine, suzili ga na ekstremno-lijevo poziciju i vezali uz partikularne političke opcije pa srpsku manjinu, u čije ime tobože govore i kojoj namijenjena sred­stva sisaju, perfidno konfrontiraju s hrvatskom većinom. Najprije sam se u konfuznom tekstu Karamarkovih 11, napisanom u maniri ekstremističkih tiskovina, našao na novoustaškom popisu nepodobnih intelektualaca, kako kažu Karamarkovih “jurišnika”, čime autori pokazuju nisku razinu informiranosti, ali i suptilnosti u klasifikaciji bilo kakvih neistomišljenika, pa sam se npr. našao u istoj momčadi s prof. Bancem, s kojim sam godinama u javnom sukobu oko BiH.

Malo nakon toga Novosti su izvukle najtežu haubicu, Viktora Ivančića. U kritici moje kritike njihove uzurpacije tjednika srpske manjine, s čijim životom i interesima imaju vrlo malo veze, ali puno sa sredstvima koja su joj namijenjena, Ivančić je pokazao svu raskoš postferalovskog ekspresionizma. Ja sam za njega: laprdalo, mudroser, razbješnjeli televizijski fast thinker, nositelj tikve, u kojoj je’ zgužvana karirana tkanina smještena iza čeone kosti. Istina, korektno je prenio moje štosove poput onoga da na redakciji Novosti trebaju izvjesiti Zauzeto Hrvat. Ali je prešutio da sam se već pri toj izjavi ogradio od, očekivanog, izvrtanja i karikiranja osnovne teze, jer niti mislim da bi u tjedniku srpske manjine trebali raditi samo Srbi niti da bi se trebali baviti samo srpskim temama. Ali mi nije jasno zašto je u Novostima prekopiran Feralov impressum i zašto se to društvo medijske siročadi besramno zakvačilo na tuđu sisu? Ivančić mi imputira da se bunim jer “list koji je financiran javnim sredstvima prelazi okvire informativnih potreba nacionalne manjine”. Okvir informativnih potreba nacionalne manjine ne ispunjava potpuno, niti treba ispunjavati samo državnim sredstvima dotirani časopis, jer, u ovom slučaju Srbi kao i drugi građani konzumiraju i sve druge medijske proizvode, i javne i komercijalne i neprofitne. Posebna sredstva koja se dodjeljuju tjedniku određene manjine namijenjena su specifičnim sadržajima za koje se pretpostavlja da ih drugi mediji ne ispunjavaju. A tko je odredio da je to u slučaju Srba iznošenje stavova jedne partikularne političke opcije, za koje je kompetentna jedino bivša Feralova redakcija?

Postoje li Srbi u Hrvatskoj koji nisu ekstremno lijevo-liberalni? Postoje li pravoslavci kojima je niz blasfemičnih, antikršćanskih i antihrišćanskih naslovnica Novosti uvredljiv ili njihov gej aktivizam nezanimljiv? Imaju li Srbi pravo biti konzervativci, libertarijanci, socijaldemokrati? Ili moraju biti u okviru koji im je nametnuo Pupovac, čiji život ima vrlo malo veze sa životom većine srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Pri tome ne mislim na raskorak između terenca od 360.000 kuna na račun SNV-a i života starice povratnice u Lici ili nezaposlenog u Belom Manastiru, već na to da se cijelu jednu zajednicu veže uz partikularnu političku poziciju i koristi u službi dnevne politike, u ovom slučaju izborne kampanje, formiranja i predaje vlasti.

Da je kod Ivančića još ostalo nešto od stare feralovske duhovitosti pokazuje i sljedeća, izvrsna šala: “Ona vrsta emancipacije, građanske samosvijesti i društvene odgovornosti kakvu iskazuje izdavač Novosti, razumije se, Raspudiću je posve strana”. Navedenu “emancipaciju, građansku samosvijest i društvenu odgovornost” možda najbolje iskazuju zadnji huškački, denuncijantski tekstovi poput navedenih Karamarkovih 11.

Jedini, eventualno prihvatljiv, argument koji je Ivančić naveo je da sam glup. Ja “lupam gluposti”, a ta je “glupost univerzalna”. Budući da je izvučena Feralova najteža ha-ubica i da je napisala da sam glup, izgleda da je za njih diskusija završena. Može li netko pametan onda postaviti isto pitanje? Doduše, u Jugoslaviji sam još uvijek moguće bio pametan jer sam kao osnovac dogurao do saveznog natjecanja iz matematike. Ali možda smo zaglupili u hrvatskoj državi, pa tu ni magisteriji i doktorati stečeni u njoj ne pomažu. Ivančić je pametan sam od sebe, a škola ga nije iskvarila, kao ni većinu Pupovčevih SSS (srednja stručna sprema) trupa koje u Novostima glupim doktorima znanosti, što je kulminiralo sa slučajem Šustar, daju lekcije od epistemologije i rnikrobiologije do fundamentalne teologije.

Ivančić je imao godina otprilike kao ja sada kad je, za mrskog mu Tuđmanova režima, kako je svojedobno lijepo opisao Renato Baretić, pateći se za slobodu riječi, s partnericom pokupovao i prekupovao nekoliko stanova, dok su im novinari bili na minimalcima. A ja sam, “akademski situiran reprezentant hrvatske inteligencije”, kako on sugerira, unatoč 16 godina staža na fakultetu, najčitanijoj kolumni i honoraru za TV nastup koji mi nabija na nos, još uvijek pod-stanar. Tu se empirijski vidi da je on pametan, a ja glup. U njegovo zlatno vrijeme lakše je bilo osnovati sindikat u najsurovijoj firmi Donalda Trumpa nego u Feralu. A o slobodi riječi i nepostojanju cenzure u najslobodoumnijim novinama govori epizoda u kojoj je bivši feralovac Ćićo Senjanović svojedobno po Splitu tražio od “poštenog nalaznika” da mu vrati dvije kritičke rečenice o Vesni Pusić koje su tajanstveno nestale na putu od njegova pisaćeg stroja do tiskare.

Ivančićeva pamet se vidi i u tome što je stekao i simbolički kapital buntovnika (unatoč dojenju od Sorosa, Stipe i Ive, Pavića i Ježića do Mudrinića i Pupovca), dok ja javno ispadam fašist, jer Pametniji piše kako “Raspudić, skupa s hordom sve dominantnijih hrvatskih fašistoida, cvili kako su Novosti nedovoljno srpske, pa im treba uskratiti javni novac”. Ako si u mladosti slavio Maksa Luburića ili u šezdesetoj hvalio NDH, to te ne mora spriječiti da kasnije postaneš urednik “srpskog tjednika” Novosti ili miljenik istog lista i počasni predsjednik antifašista, naravno, pod uvjetom da si pametan. A ako si ostao glup kao ja, pa ti “fali” Srba u tjedniku srpske nacionalne manjine, ti si dušmanin srpske zajednice i, naravno, fašist.

A oni koji su Srbima oteli radna mjesta žive od toga da ih sukobljavaju s većinom, pravi su im prijatelji. Zahvaljujući sms-ovima Pavića i Pukanića koji su procurili na suđenju, saznali smo da je Ninoslav Pavić, na Mesićev zahtjev, neko vrijeme financirao Feral, čije novinare frendovi nazivaju “gramzljivim idiotima” i “nezahvalnim luđacima”. Na Pukanićev upit: “Daj mi off the record reci koliko ti je Feral cca. dužan za tiskanje i plaće kaj ste im u ovim godinama dali”, Pavić odgovara: “5,4 mil. pomagal sam im jer me molio Stipe, a ne Ivo. Govna.” Tužna šutnja nekadašnjih “medijskih heroja” na navedene sms-ove bacila je drukčije svjetlo na Feralove zadnje trzaje, kad je za tobože neovisni tjednik tadašnji predsjednik države tajno urgirao kod čelnika mrske korporacije, koji ih je potom održavao na životu upravo u vrijeme kad su najviše tamburali po kapitalizmu.

Ivančić i ekipa odavno ne djeluju kao novinari, već kao utjerivači moralnih dugova nacije, bolje rečeno kao moralni kamatari. Mi moramo plaćati njih da nas pod-sjećaju i nabijaju nam na nos sve kolektivne krivnje, od kojih sebe, naravno, izuzimaju. Svaki tekst im već gotovo četvrt stoljeća leži na istim ključnim riječima: fašizam (frekvencija korištenja približava se onoj sastavnog veznika), ustaše, Aleksandra Zec, Ahmići, Stari most, privatizacija. Bilo kakvo drukčije mišljenje i dovođenje u pitanje njihova prava na tuđu sisu povlači paljbu “ključnim riječima” u vašem smjeru, bez obzira na to imate li s tim ikakve zamislive veze.

Ivančić je bio na Sorosevoj sisi, pa onda na Pavićevoj na zamolbu Mesića, pa ga je Sanader prekopčao na Ježićevu, gdje je, kao novinarski Thompson, primao plaću da ne piše, da bi se na koncu, s većim dijelom stare ekipe, prikvačio na hrvatsku državnu sisu namijenjenu srpskoj zajednici. Ako se Srbi emancipiraju i jednog dana riješe njihova jarma u Novostima, ne bi iznenadilo da Ivančić i drugovi nakon kratkog zatišja opet osvanu na braniku samoproglašenog antifašizma u javno financiranom časopisu pčelarskog saveza, biltenu Hrvatskih željeznica ili čak u Narodnim novinama.

Nino Raspudić/Večernji list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save