Je li vrijeme za novu hrvatsku ljevicu? Vrijeme je za nešto drugo!
Ono što se u Hrvatskoj danas zove ljevicom nije ništa drugo nego pokušaj održati kontinuitet jugoslavenskog titoizma, zanemarene socijalne i naglašene antinacionalne komponente
Ako hrvatske političke stranke nemaju volje, sposobnosti, hrabrosti, interesa ili suglasnosti spašavati Hrvatsku iz nevolja u koje je zapala, onda se u narodu, izvan i iznad stanaka, ideologija, koalicija i uobičajenog političkog procesa, mora stvarati nacionalni pokret pod vodstvom onih koji će hrvatsku staviti na svoju grbaču za razliku od onih koji na njezinoj grbači jaše, onih koji će se za nju žrtvovati za razliku od onih koju ju žrtvuju za svoje osobne, obiteljske ili stranačke interese.
Danas nije vrijeme ni za novu hrvatsku ljevicu ni za novu hrvatsku desnicu, kao što nije bilo ni u Domovinskom ratu. Danas je vrijeme da se Hrvatska oslobodi onih koji ju nisu htjeli, niti ju danas hoće, a onda neka rastu i desnica i ljevica i neka cvate tisuću cvjetova, kako reče Zlatko Hasanbegović.
Pitanje “Je li vrijeme za novu hrvatsku ljevicu” sasvim je deplasirano jer aludira na postojanje stare hrvatske ljevice a očito je da ta struja, na koju se misli i u tekstu na energypress.net opisuje, niti je ljevica, niti je hrvatska. Dapače, kad bi bila ljevica u onom smislu u kojem ju se globalno definira, ona je principijelno antihrvatska.
Iako su socijaldemokratske stranke u Europi druge polovine Dvadesetog stoljeća posjedovale dozu internacionalne solidarnosti, one su poglavito bile nacionalne, pa i u vrijeme njihova najvećeg uspona, za socijaldemokratske vladavine Willija Brandta u Njemačkoj i Olofa Palmea u Švedskoj.
Ono što se u Hrvatskoj danas zove ljevicom nije ništa drugo nego pokušaj održati kontinuitet jugoslavenskog titoizma, zanemarene socijalne i naglašene antinacionalne komponente, sa svim jugoslavenskim specifičnostima, proisteklim iz velikosrpskog dominantnog faktora, koji je uvjetovao da taj privid internacionalizma i u njegovo ime osuda, ne samo nacionalizma nego i svakog naglaska na nacionalnu posebnost, bude primjenjiv prvenstveno na hrvatsku, albansku i donekle na makedonsku posebnost u Jugoslaviji, u skladu s velikosrpskim ekspanzionističkim aspiracijama.
Tzv. hrvatska ljevica, nastala transplantacijom jugoslavenskih federalnih i hrvatskih republičkih kadrova, iz Jugoslavije u procesu raspada, u vlast novonastale samostalne hrvatske države, među kojima se posebno ističe garnitura “hrvatskih” političara koji su napustili zasjedanje na 14. izvanrednom kongresu SKJ, s Ivicom Račanom na čelu hrvatskog izaslanstva, kome su se u procesu dezintegracije priključili i federalni funkcioneri na čele sa Stipom Mesićem, da ne izostavim, nakon očajnih pokušaja spastiti Jugoslaviju, uključujući i Mesićeva desperatna nastojanja nagovoriti Kadijevića da s vojskom svrgne Tuđmanovu garnituru u procesu osamostaljenja, nije ništa drugo nego skupina hrvatskih izdajica, koji su bili spremni, za srpske dinare služiti interesima velikosrpskih okupatora hrvatske domovine, pod izlikom jugoslavenskog socjalizma i pod floskulama bratstva, jednistva i antifašizma.
Nije taj raspad Jugoslavije proistekao iz socijalnih previranja, a ako je i postojao proces socijalne transformacije, išao je u suprotnom smjeru, s lijeva na desno, nego je to bio proces nacionalne transformacije, pretvaranjem ranije evolutivne srbizacije Jugoslavije u revolucionarni i militaristički proces uspostave apsolutne srpske dominacije na prostoru te balkanske, bizantske tvorevine.
Nije taj proces nastao infiltracijom nekih izvanpartijskih velikpsrpskih elemenata u KPJ, nego se razvijao unutar srpske i jugoslavenske partije od njenog početka, kojoj su hrvatski tobožnji komunisti služili kao izdajnici svog naroda. Oni koji nisu tako radili, bili su na jedan ili drugi način eliminirani.
Milošević nije bio uljez i infiltrator nego proizvod partije, iz koje velikosrpska stremljenja nikad nisu iščezla, od AVNOJ-a, abolicije i transplantacije četnika u partizanske redove, bleiburške osvete za rušenje kraljevine i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, preko Rankovića i svih koji su mu prethodili i koji su ga naslijedili, do Slobodana Miloševića koji je precijenio srpski kapacitet političkom i vojnom silom prevladati na velikom frontu od Kosove do Slovenije i hrvatskog zapada.
Nisu ti hrvatski političari, kojima se hrvatski epitet može pripisati samo po teritorijalnom značenju te riječi, bili neki čuvari hrvatstva u jugoslavenskom okviru, nego su bili predstavnici hrvatske sluganske i izdajničke generacije tog vremena, kao što su to prije njih, u drugim vremenima i pod drugim gospodarima, bili austrofili, mađaroni, talijanaši i srbofili u prvoj Jugoslaviji.
Nije Slobodan Milošević “zajednicu ravnopravnih naroda” pokušao pretvoriti u srpski dominion. Jugoslvija je to uvijek i bila. Razlika je bila samo u intenzitetu, kako to brže, efikasnije i agresivnije ostvariti.
Ta i takva izdajnička, antihrvatska, sluganska garnitura transplantirana je u Hrvatsku, kompletan aparat od vrhovnog komandata Stipe Mesića do zadnjeg udbinog udbaša koji je s pištoljem u ruci čuvao “bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti”.
Iz te garniture stvorena je tzv. hrvatska ljevica, čiji su se predstavnici, u skladu sa svojim uvjerenjima, usporitivili proglašenju hrvatske samostalnosti i na nju pristali tek pod uvjetom automatskog pristupanja u novi savez, u treću Jugoslaviju, zajedno s drugim republikama raspale države.
Nije njihova glavna karakteristika bila ljevica nego jugoslavenstvo, koje su kroz sukcesivnu vladavinu političara sve do Zorana Milanovića, zadržali do današnjih dana.
Teško je bilo uskladiti čak i pojmove i nemoguće izgladiti kontradikcije koje proizlaze iz apsolutne isključivosti između jugoslavenstva i hrvatstva, kao dva kontrarna pojma. Mladu hrvatsku državu karakterizira sukob jugoslavenstva i antijugoslavenstva. Prihvaćanje tih pojmova dominantnima, određivalo bi nužnost lustracije jugoslavenskih elemenata iz hrvatskog života, jer oni ne mogu biti sastavnim dijelom hrvatskog pluralizma, jer se međusobno isključuju, jer jugoslavenstvo automatski zakida pravo hrvatskog naroda na samostanu državu.
Da se zamaže oči i nacionalne neprijatelje prikaže ideološkim protivnicima, Jugoslaveni i što još više čudi, antijugoslaveni, su zanijekati nacionalni sukob i preimenovali ga u socijalni. Hrvatsku demokraciju, za razliku od jugoslavenskog totalitarizma, stavili su kao osnovnu vrijednost postojeće države a ne njezinu samostalnost, bez obzira na ideologije i iznad svake ideologije.
Tako je Tito, čovjek na čelu najvećeg genocida u tisućgodišnjoj povijesti ovog naroda, postao nepodoban samo zato što je Hrvate ubijao kao čovjek na čelu jedne diktarure a ne kao što je to radio Aleksandar Karađorđević na čelu parlamentarne monarhije, prije njega.
Dale, nije Jugoslavija bila loša zato što je negirala i svim sredstvima gušila hrvatsko pravo na smostalnost, nego zato što je bila totalitarna i po istom principu, nije važno što je Hrvatska nacionalna država Hrvata, nego je važno što je demokratski uređena, bez kojeg uređenja nije ni potrebna.
U Hrvatskoj je bespredmetno i varavo govoriti o sukobu desnice i ljevice, jer to nije predmet sukoba. Prihvaćanje hrvatskog “nesporazuma” kao lijevo-desnog, kako bi ga se moglo usporediti s lijevo-desnim socijalnim razilaženjima drugdje u svijetu, zamagljuje oči i spriječava sagledati postojeću situaciju, koja ovu državu prati od samog početka i neće prestati dok se stvari ne nazovu pravim imenom i dok se ne riješe obračunom, zvao se on lustracija, kastracija, eliminacija ili kako god tko želi.
I na desnici i na ljevici se nastoji negirati stvarne razlike među sukobljenim stranama, među jugoslavenima i antijugosalvenima, odnosno među Hrvatima i antihrvatima, zato što je iz Jugoslavije, pored onih koji su kao jugoslaveni natrpali redove tzv ljevice, nastavljajući širiti svoje jugoslavenstvo pod imenom antifašizma a ideologiju pod imenom socijaldemokracije, drugi promijenili ideologiju, proglasili se desničarima ali i dalje ostali dosljedni svojim jugoslavenskim idealima.
Koliko se im razlike vidi se po njihovom zajedničkom nazivniku, po pljački Hrvatske na cijeloj skali s lijeva i s desna. Jugoslaveni svih boja i ideoloških denominacija, obrušili su se na sve hrvatsko, a koliko im je stalo do ideologije vidi se i po tome da Stipi Mesiću nije smetalo proglašvati Deseti travnja hrvatskom pobjedom kako bi se dokopao “ustaških” čekova, niti je onim ratnim profiterima zasmetao hrvatski grb na reveru, da četnicima prodaju naftu bez obzira ako bi takva prodaja mogla dovesti do poraza hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, niti je hrvatske suce zapekla savjest kad su jednog plaćenog ubojicu, koji je poubijao hrpu Hrvata diljem Europe, proglasili nevinim.
Kad ti Hrvatska nije na srcu, kad ti ne znači ništa osim geografskog pojma, onda ju možeš pljačkati u ime svih ideologija i u svim bojama. Tako onda, tako danas i tako za sve vijeke vjekova, ako se tome ne stane u kraj. To neće učiniti porfesionalni političari, jer oni su ljudi od karijere i u njenom ostvarivanju se savijaju po načelima politike kao nauke o mogućem i na principima kompromisa.
Hrvatski narod plaća cijenu za ova skretanja s prave teme.
Političare ne izbacuju iz kuća. Oni ne čekaju na plaću po 6 mjeseci. Oni nemaju kredite koje ne mogu isplaćivati. Sve koalicije mogu biti na vlasti bez lustacije, ako im je samo do vlasti a očito je, svima. Hrvatski narod ne može preživjeti na ovaj način, jer iz njegova džepa se sve plaća, niti hrvatska država može preživjeti na čelu s ljudima koji ju nikad nisu htjeli, koji su sasvim zadovoljni s njom ili bez nje, dok god je njima dobro, u Zagrebu ili Beogradu, na ljevici i na desnici, na čelu jugoslavenske partije ili hrvatske stranke, pod grbom ili zvijezdom, u totalitarizmu i u demokraciji.
Ako hrvatske političe stranke nemaju volje, sposobnosti, hrabrosti, interesa ili suglasnosti spašavati Hrvatsku iz nevolja u koje je zapala, onda se u narodu, izvan i iznad stanaka, ideologija, koalicija i uobičajenog političkog procesa, mora stvarati nacionalni pokret pod vodstvom onih koji će hrvatsku staviti na svoju grbaču za razliku od onih koji na njezinoj grbači jaše, onih koji će se za nju žrtvovati za razliku od onih koju ju žrtvuju za svoje osobne, obiteljske ili stranačke interese.
Danas nije vrijeme ni za novu hrvatsku ljevicu ni za novu hrvatsku desnicu, kao što nije bilo ni u Domovinskom ratu. Danas je vrijeme da se Hrvatska oslobodi onih koji ju nisu htjeli niti ju danas hoće a onda neka rastu i desnica i ljevica i neka cvate tisuću cvjetova, kako reče Zlatko Hasanbegović.
Autor: Dinko Dedić/direktno.hr
