Enigma Tima Oreškovića
Prošlo je četiri mjeseca od parlamentarnih izbora(!) i gotovo dva mjeseca kako je nakon neviđenih MOST-ovih preokreta Republika Hrvatska dobila Vladu na čelu s nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem.
Na kraju praviih političkih akrobacija i neviđene nervoze svi su odahnuli, čak su i pojedinci iz oporbe slegnuli ramenima. Premijer Tihomir Orešković je sigurno politički kompromis, jer u konstelaciji političkih snaga nije se moglo drugačije i Hrvatska je dobila premijera iz dijaspore. HDZ kao relativni izborni pobjednik u tom je trenutku napravio velik kompromis i podnio žrtvu. Ali to je bio tek početak. Mnogi su bili uvjereni u nesumnjive Oreškovićeve upravljačke kvalifikacije i neiskustvo u politici, ali su se tješili: „konačno gospodarstvenik i osoba spretna u financijama“ i u tome su vidjeli njegovu prednost. I malo potom svi su bili (ne)ugodno iznenađeni, čak i oni koji misle da su Tihomira Oreškovića (doslovno) doveli na tu političku poziciju.
Tihomir Orešković je ili amater u politici, pa je sklon pogreškama uobičajenim za političkog diletanta, ili politiku smatra samo igrom velikih novčanih brojki u kojoj glavnu ulogu ima interes velikih multinacionalki. A u igri krupnog kapitala Tihomir Orešković se dobro snalazi, jer dolazi upravo iz miljea deveteroznamenkastih brojki dolara i eura. Penjući se po hijerarhistoj ljestvici u farmaceutskoj multinacionalki Tevi, Orešković je naučio mnogo o ljudima i poznaje prljave trikove i ništa mu na putu do cilja nije strano. Jer na koji se način kao ne Židov i sin ekonomskog migranta trbuhom za kruhom mogao popeti na sam vrh u ogromnoj židovskoj kompaniji i ostati moralno neokrznut? Tihomir Orešković, hrvatski premijer, osoba je sa zadaćom i pravo iznenađenje za one koji mislile da su ga pronašli i doveli na tu visoku političku dužnost.
Oreškovića su ipak doveli neki nama nepoznati drugi. O njima i njegovim zadaćama ne znamo previše, čak ni oni najupućeniji koji umišljaju da su ga doveli i postavili na mjesto predsjednika Vlade, naročito oni. U svom nikad napisanom CV-u Tihomir Orešković je u svojoj karijeri ostavio iza sebe dovoljno izdanih i „pokopanih“ da bi se oveće groblje moglo njima napunit – naravno ne doslovno.
Niz poteza i kriterij kadriranja ministara i svojih suradnika iznenađujuće je neobičan, čak za najnestrpljivije. Međutim ljudi i događaji poredani u ovom razdoblju od niti dva mjeseca daju jednu čudnu (naravno eufemizam) sliku o Tihomiru Oreškoviću i njegovim namjerama. Prvotna zadaća posljednih izbora za Hrvatski sabor bila je formiranje Vlade koja će Hrvatsku osloboditi neokomunizma Račanove i Milanovićeve Vlade, oslobodi Hrvatsku kompleksa Beograda, tzv. regijona, te konačno demokratskim svjetonazorom i suvremenim obrazovanjem Hrvatsku doista priključiti EU. To se može postići lustracijom i na način da sve osobe koje su sudjelovale u grijesima prije spomenutih komunističkih Vlada napuste političke pozicije i na njihovo mjesto dođu državotvorni i nacionalno svijesni ljudi. Sve drugo je krpanje. Samo osobe koje Hrvatsku iskreno prihvaćaju svojom domovinom, samo oni ljudi koji znaju da su sloboda i hrvatska država stečena u krvavoj srpsko-srbijanskoj agresiji na Hrvatsku – pa se s domovinom i njezinim atributima ne smije trgovati – smiju voditi ovu zemlju.
Izbor Stjepana Bartulice za Oreškovićeva savjetnika mogao je izgledati egzotično, recimo znak dobre volje i nekakva pomirenja s prethodnom vlašću, makar je Bartulica bio savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića i to ga previše kompromitira. Takav premijerov izbor nije grijeh, ali je sramota svakako. Međutim, izborom provjerenog Milanovićeva kadra, Jakše Puljiza za glavnog koordinatora, premijer Orešković je već pokazao nepoznavanje političke zbilje, svojeglavost i nedosljednost ili skrivenu namjeru (?) tim više jer je upravo Puljiza HDZ prozivao (kao i njegova ondašnjeg šefa Branka Grčića) da je malo ili ništa učinio za povlačenje sredstava iz EU fondova u hrvatsko gospodarstvo. Toliko malo i nedovoljno da je to više sličilo sabotaži nego loše odrađenom birokratskom poslu?!
Puzi li s Puljizom ova Vlada prema tripartitnosti nije samo retoričko pitanje, jer MOST-ov ideal je upravo – tripartitnost?!
Epizoda s Draganom Lozančićem je pak nečuvena i na granici političkog skandala, to je razina Milanovićeva ludila ili opake namjere – ne podržati smjenu šefa SOA-e nakon što je predsjednica Republike izjavila da „Lozančić više ne uživa njezino povjerenje“ i potpisala Lozančićevo razrješenje?! Zar je dotle došlo da nuncij, Alessandro D’Errico razgovara s Draganom Lozančićem (?!) i moderira kod Tihomira Oreškovića podupirući ostanak osobe čije je razrješenje Predsjednica već potpisala? Konkordat s Vatikanom ne predviđa takvo nediplomatsko i slugansko ponašanje, to je izravno uplitanje Vatikana u unutarnje stvari RH, takvo ponašanje zadire u suverenitet RH i tiče se samo Predsjednice RH i predsjednika Vlade RH. Jednako tako je neprihvatljivo i lobiranje iz krugova Budimira Lončara za neke buduće biskupe. Hrvatska je katolička zemlja, ali ne i vatikanski vazal. Jednako tako, Vatikan je suveren u svojim imenovanjima biskupa i nedopustivo je da mu iste nameću Ivo Josipović i Budimir Lončar.
I onda stiže neobjašnjiva opstrukcija oko imenovanja ministra branitelja. Oreškovićeva loša i nikakva komunikacija s Milijanom Brkićem, glavnim tajnikom HDZ-a, strankom (relativnom) pobjednicom parlamentarnih izbora! Dakle Oreškovićevo ignoriranje osobe koju podržava cjelokupna braniteljska i stradalička populacija, i koji je jednoglasan i jedini HDZ-ov izbor za to ministarsko mjesto?! Da bi se sramota oko ministra branitelja dodatno uvećala spominjanjem Branka Borkovića za Brkićevog protukandidata, umirovljenika s dvojbenim ratnim putem i navodno teškom psihijatrijskom dijagnozom?!
Je li doista moguće da je Tihomir Orešković nasjeo medijskom podzemlju, koje mu je obećalo ne samo medijsku već i političku potporu, pa sebe već vidi kao kalifa umjesto kalifa, naime premijera s punim političkim ovlastima? Čak i vođom jedne nove političke stranke – čuvenog „trećeg puta“ u režiji medijskog podzemlja?
Zar se sve vrti oko 150 milijuna kuna koje bi Vlada isplatila EPH-u, Pavićevom Telegramu i Tolj-Rodićevoj Styriji za njihove udjele u Vjesnikovu neboderu ili je stara mreža i komunističko-klerikalno bludničenje na čelu s Ninom Pavićem i njegovim banjalučkim partnerom, paterom Ivanom Toljom, toliko snažno da im više nitko ne može stati na glavu? Je li medijski dvojac, uz potporu Aleksandra Rodića iz Beograda ili Saše Perkovića iz Zagreba, pronašao mrlje (one „leševe“) na Oreškovićevoj besprijekornosti, davno prije nego je postavljen za premijera?
MOST-ovci su drugorazredna politička roba s dalmatinskih štekata i ne bi se ovako ponašali da nemaju (tihu?) podršku premijera Tihomira Oreškovića i krugova koji su ih moderirali u predizbornom razdoblju. Ali, ti „dečki“ ne gube politički apetit, nego im raste i raste. Premijer ima nesumnjivu podršku MOST-a i u takvoj simbiozi on postaje nesmjenjiv manipulator, jer može (p)ostati premijerom nekad već potpisane koalicije Hrvatska raste i MOST-a, i to je za tu prigodu dovoljna saborska većina. U takvom scenariju mnogi ministri ove Vlade ostali bi lojalni novom-starom premijeru, čak bi prešli u tu njegovu novu političku stranku i samo bi raspisivanje novih izbora spasilo Hrvatsku od nove pogubne političke klopke.
Tko opstruira i sabotira rad ove Vlade, s kojim razlogom, i tko je doista gospodar-savjetnik premijera Oreškovića: vlastita pamet ili oni koji su na mjesto premijera doista i doveli Tihomira Oreškovića pitanje je koje zahtjeva žuran odgovor?
L. C./hrsvijet.net
