MARCEL HOLJEVAC: Završila serija “Udbaši i sinovi” na HRT-u
Kako je Frljić tipičan primjer onog što se na engleskom zove “attention whore”, čovjek koji svoj ego hrani privlačenjem pažnje na sebe, nije daleko od pameti pretpostaviti da je možda i on sam organizirao “provalu”. To je ipak više razina njega i njegovih, a ne Kolinde Grabar Kitarović.
Milorad Pupovac nije jedini u Hrvatskoj koji je kronično ugrožen. Frljić je isto ugrožen, a čak nije ni Srbin. Doduše, vjerojatno bih se i ja osjećao pomalo ugroženim kad bih na tako grub način godinama provocirao sugrađane, pljuvao ih, stavljao im pod nos izmišljene moralne dugove i nabijao im osjećaj krivnje svim sredstvima. Ali to ne znači da bih stvarno i bio ugrožen. Ustvari, to što Frljiću još nitko nije zalijepio jednu za uho samo dokazuje kako su Hrvati zapravo prilično tolerantan narod, navikao trpjeti samozvane moralne autoritete, pa i one koji za svoje moraliziranje nikakvog pokrića nemaju. Doduše, svi koji se javno bave politikom – a to je ono čime se Frljić bavi, umjetnost mu je tek pokriće – u pravilu dobivaju određene prijetnje, i nije da ih nemam u inboxu, samo ne zovem policiju radi toga.
Dakle, Frljiću je netko provalio u stan, a navodno i njegovoj djevojci. Frljić je smjesta, onako napamet, zaključio da iza svega stoji Predsjednica, koja bi ga trebala svakako tužiti za klevetu. Jer, Kolinda Grabar Kitarović je ipak na jednoj puno višoj razini od Frljića u svakom pogledu, a na toj razini se ljudi takvim igricama ne bave. On očito sebi time želi dati na važnosti – eto, toliko sam bitan, toliko vam svima smetam, da me i sama Predsjednica želi zastrašiti! Vjeruje li tko normalan da bi Predsjednica riskirala svoju briljantnu političku karijeru šaljući kakav šljam da mu provali u stan? Frljića, očito, najviše boli upravo to što se nova vlast na njega uopće ne obazire. A on se tako nadao da će ga pokušati smijeniti, pa da može glumatati ugroženost!
A kako je Frljić tipičan primjer onog što se na engleskom zove “attention whore”, čovjek koji svoj ego hrani privlačenjem pažnje na sebe, nije daleko od pameti pretpostaviti da je možda i on sam organizirao “provalu”. To je ipak više razina njega i njegovih, a ne Kolinde Grabar Kitarović. Poznatom antifašistu Zoranu Ercegu se devedesetih, recimo, sudilo radi postavljanja bombe u sjedište “Dalmatinske akcije”, regionalno-udbaške organizacije “ugroženih” koji je svoju ugroženost od Tuđmanovih klerofašista i ustaša, zajedno sa šestoricom drugih članova iste stranke, odlučio dokazati tako što je sam sebi postavio bombu pod stol i pozvao policiju. Svi još pamtimo i slučaj židovskog groblja, odnosno operaciju “Labrador”, i brojne druge slučajeve, pa i “ustašku bombu” Ivi Josipoviću u Njemačkoj, za koju se ispostavilo da je bila udbaška. Sve je to manje-više isti rukopis, pa me ne bi čudilo da je organizator provale u svoj stan upravo Frljić ili netko njemu blizak. Oni drugi bi mu vjerojatno ipak prije istresli kiblu na glavu ili bar odvalili šamarčinu, nego se bavili glupostima. Nadajmo se da će se uskoro saznati o čemu se radi.
Srbe u Hrvatskoj najviše ugrožava – Pupovac
Mit o ugroženosti srpstva su Srbi u Hrvatskoj vrlo skupo platili. To je onaj isti mit koji ih je gurao u sukob s hrvatskim domicilnim stanovništvom desetljećima, i eskalirao u ratu kojeg su izgubili, iako to mnogi od njih odbijaju priznati. A dok god brojni Srbi odbijaju priznati ishod, može se smatrati da traje određeno stanje hladnog rata.
Milorad Pupovac se uspio nametnuti kao lider militantnijeg krila Srba u Hrvatskoj, onog koje vodi permanentni rat protiv Katoličke crkve, hrvatskog nacionalizma, HDZ-a, Hasanbegovića za kojeg je teško reći smeta li Pupovcu više što je on musliman ili što je nosio kape koje se njemu ne dopadaju. S godinama je Pupovac od Srbina u Hrvatskoj postao ugroženi Srbin u Hrvatskoj. A povijest nas uči kamo ta “ugroženost” vodi. Stvarno, tko to Pupovca ugrožava?
Mi iz “Dnevnog”, za početak, pa je tako objavio i spisak srpskih neprijatelja na kojem brojni članovi naše redakcije zauzimaju istaknuta mjesta. Bismo li mi trebali malo pročačkati po huškačkim tekstovima njegovih “Novosti” i napraviti popis neprijatelja Hrvatske? Problem je što bismo uglavnom naletjeli na Hrvate, mahom bivše Feralovce, koji su prešli puni razvojni put od bivših politkomesara u redakcijama poput “Slobodne Dalmacije” u doba diktature, preko protivnika “Tuđmanove diktature” nakon uvođenja demokracije, do istaknutih antifašista i, u konačnici, većih Srba od samih Srba. Nino Raspudić je dobro rekao da bi na redakciju “Novosti” trebalo izvjesiti natpis “Zauzeto, Hrvat!” A i sam sam u više navrata pisao o tome kako Pupovac ne zastupa srpski narod, već posve određenu političku opciju kojoj ne moraju svi Srbi u Hrvatskoj nužno pripadati. A ne možete istovremeno zastupati i nacionalnu manjinu i stranačku politiku, jer i Srbi mogu i trebaju pripadati raznim političkim opcijama, kao i svi građani, i ne moraju svi misliti isto. Vezati sudbinu pripadnika jedne nacije uz jednu određenu politiku je jako loše i za njih i za tu političku opciju.
No, Pupovac nije neprijatelj Srba u Hrvatskoj zato jer mu za dnevnik srpske manjine pišu Hrvati, ni zato jer je vezan za radikalno ljevičarsku politiku. To je manji problem. Puno veći je što ih svojom politikom izmišljanja ugroženosti gura u posve nepotreban sukob i stvara klimu međuetničkog nepovjerenja, koja uvijek može prerasti u otvoreno neprijateljstvo prema Srbima. A u tom slučaju stradat će, naravno, Srbi, a ne Pupovac. On je ionako zaštićen kao lički medvjed, on je sebe proglasio utjelovljenjem srpstva, i tko ne voli njega taj mrzi Srbe. Svaka kritika njegove politike i djelovanja je njemu “govor mržnje”, jer kad netko nešto kaže protiv Pupovčeve politike ili se kritički osvrne na tekstove u “Novostima” time govori protiv svih Srba, kako on to tumači. Pa kad na facebooku netko njemu osobno opsuje majku, taj mrzi Srbe kao takve i stavlja ga se na popis srpskih neprijatelja koji se potom šalje diljem svijeta.
On s jedne strane huška jedne protiv drugih, a onda izjavljuje “Ovo je i moja zemlja”. No on se prema Hrvatskoj više odnosi kao prema svom bankomatu nego kao svojoj zemlji. Ne vidim kod njega neke velike ljubavi prema Hrvatskoj, tek spram hrvatskog proračuna. Njegovo ponašanje sve više nalikuje ponašanju ugroženih Srba iz druge polovice osamdesetih, kad ih još nitko nije ugrožavao, a fizički ugroženi su postali kad su, nakon verbalne artiljerijske pripreme, prešli na stvarno granatiranje hrvatskih sela i gradova. A izjava “Ovo je i naša zemlja” ostala bez veznika “i” i prešla u oblik “Ovo je moja zemlja”, misleći pritom, naravno, “ekskluzivno srpska”.
Odgovornost za odnose između Srba i Hrvata u Hrvatskoj ne može biti samo na Hrvatima niti na hrvatskoj vladi. Odgovornost za sudbinu Srba u Hrvatskoj je prije svega u rukama Srba, kao što je uostalom svačija odgovornost za vlastitu dobrobit u vlastitim rukama. Najpametnija stvar koju bi mogli uraditi je da si nađu pametnijeg vođu, jer od Pupovčeve politike koristi nema nitko osim Pupovca osobno. Najmanje Srbi u Hrvatskoj, oni od njega imaju samo štete. On je naime zadnji koji ima što govoriti o “govoru mržnje”, floskuli koju inače prezirem, jer su upravo njegove “Novosti” eklatantan primjer huškačkog novinarstva. A to što tamo pišu etnički Hrvati je upravo dokaz da mi ne kritiziramo nikog samo zato jer je – Srbin.
Završila serija “Udbaši i sinovi” na HRT-u
Radman je otišao onako kako nelustrirani kadrovi u Hrvata inače odlaze s mjesta na koja nikad nisu niti trebali doći. Uz kuknjavu i prijetnje, te bijedne pokušaje da svojim ljudima osiguraju opstanak po sistemu “i nakon Tita – Tito”, odnosno u ovom slučaju “I nakon Radmana – Radman”. Prijetnja je da će Hrvatska zbog njegove smjene snositi “opasne i dramatične posljedice”! Hoće li nas NATO bombardirati možda ako ga smijenimo, ili će nam SAD uvesti sankcije? Izbit će epidemija španjolske gripe? Ja osobno ne sumnjam da se on već žalio svim organizacijama za zaštitu ljudskih prava na planetu, i Zuroffu osobno! Jer, njegovo je osnovno ljudsko pravo biti doživotni ravnatelj HTV-a!
Radman, po uzoru na svog idola kojeg je zamijenio na stadionu JNA kao primatelj falusoidnog predmeta poznatog kao “Titova štafeta”, smatra da kad ste jednom osvojili vlast, trebate na vlasti ostati bar do smrti, a ako može i dulje. Po mogućnosti da ga nakon smrti zakucaju čavlima na fotelju, stave u ormar, i iznose ga mumificiranog na sjednice Programskog vijeća kako bi odlučio o tome koliko treba prikazati partizanskih filmova tog tjedna, i koliko puta dnevno Puhovski i Jakovina moraju gostovati u informativnim emisijama. Smjenu doživljava onako kako je partija doživljavala zahtjeve da se smijeni Tita, i najradije bi sve koji to traže poslao na Goli!
Kap koja je i onima koji su ga do tad podržavali prelila čašu je bio bijedan pokušaj da milijunskim otpremninama za 44 svoja hajduka i novim ugovorima o radu zapečati utjecaj i položaj svoje klike. Od onih kojima je ugovor ponuđen, koliko nam je poznato s izvora na Prisavlju, samo je Marija Nemčić pokazala dovoljno inteligencije da ne potpiše nezakoniti ugovor koji je Radman ponudio odabranima kad je već bilo jasno da mora otići. Ona, i Damir Šimunović koji vodi međunarodne odnose.
Kuknjava se svodi na to da je cijela situacija za njegovu obitelj i njega teška i stresna te da je u pitanju ugrožavanje njegova, ali i života njegove obitelji! Tko to Radmana ugrožava i čime? Ali kad je njegova klika u smrt otjerala Snježanu Abdurahmanović koja je imala u zakupu kafić u sklopu Prisavlja, kako bi njen posao preuzeo netko od Radmanovih drugova, onda je Radman uveo “omertu” na HTV-u, sve po sistemu “naša posla”, “cosa nostra”! Cijeli njegov mandat obilježen je aferama. Na gotovo sva glavna urednička mjesta imenovao je osobe s kojima je bio u rodbinskim ili obiteljskim vezama, a na preostala mjesta je postavio pouzdan udbaški kadar.
Radmanova obitelj sigurno nije ničim egzistencijalno ugrožena – uvijek mu ostaje hotel na Bohinju, za kojeg nikad nije razjasnio kako je od vlasništvo partije postao njegovo osobno vlasništvo. I tada se mudro branio time kako hotel uopće nije njegov, nego samo tvrtka koja je vlasnik hotela. A s hotelom on nema veze i ne zna odakle se stvorio, pa ga zato i nije prijavio u imovinskoj kartici. Na pitanje novinara kako je došao do te nekadašnje pet milijuna kuna vrijedne partijske vile samo je odgovorio: “To je moja imovina”. Objašnjenje dostojno Al Caponea. Ili Stipe Mesića, kojem je anonimni prijatelj dao nekoliko milijuna kuna. Na đemdo.
Ovaj sin oficira JNA i bivši predsjednik podmlatka komunističke partije u totalitarnoj SFRJ, bivši izvršni sekretar CK SKH, se buni kako razlozi koje je Nadzorni odbor naveo za njegovo razrješenje nisu pravi razlozi, nego ga se smjenjuje iz političkih razloga. Naravno, tko god je s politikom došao treba s politikom i otići! Političko kadroviranje je postalo narodni običaj u ovoj zemlji, eskaliralo je dolaskom SDP-a na vlast – pa je čak Vesna Pusić govorila kako je kadroviranje po političko-pajdaškoj osnovi, poznato kao kronizam, posve u redu, za razliku od rođačkog kadroviranja, odnosno nepotizma! Ali i navedeni razlozi – kršenje zakona, naročito onih koji se tiču financijskog poslovanja – su i više nego dovoljni. Uostalom, u demokracijama je običaj da, kad vam parlament odbije izvješće o radu, smjesta ponudite ostavku. Isto tako je u demokracijama običaj da, kad vas ulove u sukobu interesa, podnesete ostavku. Što je svojevremeno i obećao, pa kad su ga ipak ulovili u sukobu interesa – jer je član NO-a zloglasne Hypo banke – žalio se na odluku povjerenstva. I ustvrdio kako oni koji tvrde da je u sukobu interesa lažu, jer je on podnio žalbu na rješenje!
Kad su ljudi bez ikakva razloga i opravdanja ostajali bez egzistencije, bio je, kao pravi komunistički velmoža, bahat i bešćutan. Danas, kad prestaje biti ravnateljem javne TV koju je pretvorio u trećerazredni agitpropovski pamfletistički bilten, koja javnosti svakodnevno servira komentare na razini priopćenja okružnog komiteta partije Kakanj, cvili do neba. Sve to puno govori o karakteru druga Radmana, koji nije bitno različit od karaktera onog tko ga je tamo i doveo. Sebeljubivog i ovetoljubivog Zorana Milanovića.
Hrvatska financira – neprijateljsku propagandu!
Postoji li peta kolona u HAVC-u? Reklo bi se da postoji. Srpska nacionalna TV kuća je prikazala četnički propagandni uradak, koji se službeno vodi kao “danski dokumentarni film”, o masakru bolesnika Psihijatrijske bolnice u Dvoru. Najzanimljivija je u tom filmu odjavna špica – tamo se navodi kako su na njemu surađivali general Mile Novaković, kojem je uredno zahvaljeno na tome, osuđeni srpski ratni zločinac, i Savo Štrbac, poznati četnik i hrvatomrzac, svojevremeno visoki funkcioner okupacijske tvorevine SAO Krajine. Ah da, “istraživač” je pored Štrpca bio i Saša Kosanović, s HRT-a. A pojavljuje se i sveprisutni Puhovski, ali nitko od relevantnih sugovornika s hrvatske strane. Mile Novaković je preminuo, ali je jedan od glavnih sugovornika u filmu. Koji, naravno, za taj nikad razjašnjeni zločin optužuje – hrvatsku stranu. U filmu se, jasno, nigdje ne spominje da je Novaković ratni zločinac, tek general “antifašističke” JNA.
Sve to ne bi bilo ništa čudno da taj neprijateljski propagandni uradak nisu financirali hrvatski porezni obveznici, preko HAVC-a kojeg vodi Hrvoje Hribar, a koji je za tu četničku ujdurmu dao 250.000 naših kuna. To je isti onaj HAVC koji je jedno tri milijuna kuna iskeširao Jasmili Žbanić, koja je potom premijeru Milanoviću poručila “Mrš kući” kad je došao u posjet Bosni. Film je sad u ponovnoj montaži kako bi mogao biti prikazan na hrvatskoj TV, a Hribar kaže kako “ne postoji zakon protiv pojavljivanja ratnih zločinaca u filmovima. Postoji etičan pristup takvom pojavljivanju, i tu je danski film nejasan. Zato ga sad popravljaju”.
Neke stvari su ipak prilično jasne, s etičkog aspekta. A popravaka će očito biti dosta. Nigdje nije spomenuto ni da je Novaković zločinac, ni da je tenkovima pregazio svoje ljude u bijegu, ni da je prema UN-ovim izvještajima oteo nekoliko danskih vojnika koje su se u bitkama koristili kao ljudski štit.
Uglavnom, radi se o pokušaju da se jedan masakr pod svaku cijenu pripiše hrvatskoj strani, o hrvatskom trošku, iako su u Dvoru tada bile snage poznatog srpskog mafijaša Milorada Ulemeka – Legije, a ne HV-a. Bruno Čavić, sudionik događaja koji se, naravno, u filmu ne pojavljuje, rekao je: “Počeli smo se povlačiti prema Kostajnici. Tijekom noći stanje se smirilo, u zoru je počeo njihov kontranapad, a mi smo se vratili do ulaska u Dvor. Ujutro je počela naša ofenziva. Bitno je naglasiti da toga dana tamo nije bilo pripadnika HV-a. To govori o tome koliko je film “realan”.
Treba li nakon ovog ikog čuditi zašto se “kulturnjaci” u Hrvatskoj toliko trude smijeniti ministra Hasanbegovića? Pa još da im ukine novac za snimanje četničkih propagandnih uradaka!
Izbor ministra branitelja traje dulje od Santa Barbare
Trakavica poznata kao “izbor ministra branitelja” ide dalje. A ljudima je to već malo dojadilo. Premijer Orešković je lopticu prebacio na branitelje, rekavši da oni predlože svog kandidata, pa su predložili Branka Borkovića, dok HDZ i dalje gura Milijana Brkića, koji je, kao i branitelji u Savskoj, čovjek na mjestu, ali i živi antitalent za PR.
I dok se iza Milijana vuče afera s diplomom, koje je isto svima navrh glave, iza Borkovića se vuče slučaj ergele rasnih konja. Sve skupa je dalo materijala i bivšem ministru branitelja, notornom i korumpiranom Fredu Matiću iza kojeg se vuklo više afera nego iza pola HDZ-a zajedno, ali medijima nisu smetale ni približno koliko Milijanova diploma, da podbode novu vlast.
“Sada premijer kao da na Njuškalu traži ministra. Ovo je iz šaljive situacije prešlo u tragikomičnu. Ovo je sada sprdačina i ja sam zbog toga tužan”, rekao je Matić.
Naravno da on radi toga nije tužan, naprotiv. A njega nisu izvukli s Njuškala, nego iz podruma. Ali je još jednom dokazao da je majstor komuniciranja s javnošću: unatoč tome što je vratio invalidnost a zadržao stan koji je kao invalid dobio, unatoč trajnoj nesposobnosti za rad koja je nestala kad je sjeo u fotelju, unatoč svemu, njega su mediji voljeli. Možda je ipak vrijeme da ministar branitelja postane netko tko će im popraviti image, jer Fred je svoje PR kvalitete uglavnom trošio na rušenje imagea braniteljske populacije i predstavljanje istih kao hrpe lupeža i grebatora, iako je jedini pravi grebator među njima bio – on. U demokracijama je nekad način prezentiranja činjenica bitniji, na žalost, od činjenica samih.
Postoji li u Rijeci Harrods?
Iako ne spada izravno u politiku, već više u opće društvene teme, jedan slučaj opasnog kretenizma se provlači medijima ovog tjedna. Jedna mama curice iz drugog razreda osnovne iz Rijeke je vratila drugoj mami poklon – bon od dvjesto kuna za H&M – rekavši kako je ona “školovana”, što je dokazala potpunom nepismenošću u popratnom pismu, i kako ona ima jaaaaakoooo puno novaca pa svoje dijete ne oblači u “seljačkom” H&M-u. Time je, naravno, jako povrijedila nečije tuđe dijete, čiji poklon “nije dovoljno dobar”. I dodala kako je očekivala Elsin dvorac. Koji je naravno jako skup.
Uz licemjerje, snobizam mi je najogavnija ljudska osobina. Mama Petra, kaže, ima novca i može svoje dijete oblačiti bilo gdje. Pa neka ga oblači bilo gdje! Pristojan i kulturan čovjek zahvali i na poklonu koji mu se ne dopada, pa ako već stvarno ima novca, u što ne vjerujem, mogla je pokloniti taj bon nekom siromašnom djetetu koje bi se obradovalo! A Elsin dvorac je mogla i sama kupiti kćerki, kad se već hvali kako je bolja od ostalih jer ima više novca! Zašto onda očekuje da joj drugi kupuju skupe poklone? I gdje ona to oblači svoje dijete u Rijeci? Možda u Harrodsu? Ne vjerujem, prvo jer ga u Rijeci nema, a drugo, ne vjerujem da bi je tamošnji kupci rado vidjeli među sobom. Osim eventualno s druge strane pulta s odjećom, u ulozi prodavačice.
No, kad je izložena javnom preziru, polupismena i nekulturna mama snob se nije dala smesti nego je zaprijetila tužbama novinarima koji su prenijeli tu priču s Facebooka. “- Upropastili ste život mojoj kćeri i meni. Odakle vam pravo privatne stvari koje se iznesu u zatvorenoj grupi na Facebooku objavljivati na portalu?! Sada cijeli grad o tome priča, svi upiru prstom u mene! Kako bi vama bilo da o vašoj prepisci s nekom osobom izvijeste svi portali u regiji?! Nanijeli ste nam veliku štetu i odgovarat ćete na sudu za to. Već sam kontaktirala odvjetnika i slijede vam tužbe!”, rekla je mama Petra novinarima.
Ako netko ima temelja za tužbu, to je H&M. Protiv Petre. Jer je rekla da ona dijete ne oblači u njihove “prnje”. Ali spominjem je jer je ona paradigma naše društvene stvarnosti. Tako i naši političari, kad zaseru stvar i ispadnu kreteni – prijete tužbama novinarima koji objave ono što su oni sami rekli. A kad se javnost krene zgražati, onda to proglase “javnim linčem”. Naravoučenje: ako ne želite da cijeli grad upire prstom u vas, i smije vam se, pazite što govorite. Jer, svatko je sam odgovoran za gluposti koje govori i piše, i za posljedice. I ne, nitko vam ne mora aplaudirati kad radite nešto što javnost općenito doživljava kao glupo i nemoralno.
A snobovština u Hrvata je pak tema za poseban osvrt. Posljedica je to kompleksa iz vremena komunističke neimaštine, pa ćete zato u zemljama poput Rumunjske, Srbije, i Hrvatske naći najviše onih kojima su statusni simboli poput skupe odjeće ili dizajnerskih naočala najvažnija stvar u životu. Na zapadu ljudi ipak puno više žive u skladu sa stvarnim mogućnostima. A dječji rođendani ne podrazumijevaju skupe poklone.
Nekima treba malo grublji postupak
A javnost je pored mame Petre zgrozio i ginekolog Nikola Kolak iz vinkovačkog rodilišta, koji je zbog niza propusta u radu pri porodu usmrtio posve zdravo dijete. Dotični liječnik je na izrazito lošem glasu među rodiljama, jer je vulgaran i grub, a izgleda i ne baš stručan. Psuje ih, naziva ih glupačama, krajnje je uvredljiv, i već je i takav odnos trebao biti dovoljan da dobije otkaz. Jer, i blagajnica dobije otkaz ako stranku nazove glupačom!
Pa iako ga njegove pacijentice redom karakteriziraju kao “odvratnog, bezobraznog, i bezosjećajnog”, iako je stručno povjerenstvo utvrdilo da je do smrti sina Mateje došlo zbog neadekvatnog vođenja poroda, te kako porođaj nije vođen sukladno pravilima struke, on i dalje iz nekog razloga nije suspendiran, a usto je dobio priliku za medije iznijeti “svoju stranu priče”, po kojoj je za smrt zdravog djeteta zdrave rodilje kriva nesposobna rodilja. A ne doktor. On kaže da nije imao pojma da je začela izvantjelesnom oplodnjom ni o drugim potencijalnim problemima, drugim riječima – nije pročitao trudnički karton, došao je na porod nepripremljen, a krivi su oni koji mu “nisu to rekli!” Krivi su – svi drugi, samo ne on, a protiv njega se, kaže, vodi “javna hajka”. A valjda bi mu ljudi trebali čestitati na uspješno obavljenom poslu?
No vrhunac kretenizma je njegova izjava da s “nekim trudnicama treba malo grublje postupiti”, da ih se vrati u stvarnost. Šteta što s doktorom nitko od muževa rodilja s kojima je “malo grublje” postupao nije nikad malo grublje postupio, da ga vrati u stvarnost. Onu stvarnost u kojoj je za tijek poroda odgovoran doktor, a ne rodilja. Pa se ova smrt možda ne bi dogodila. On kaže kako “ne može on roditi umjesto žene”. Pa zašto onda prima plaću? Da bi trudnicama psovao mater pri porodu i bio s njima “malo grublji”?
Kao što je nejasno zašto on ima priliku pričati svoju priču za medije, jer je jedino mjesto gdje treba ispričati svoju stranu priče sud, tako je nejasno zašto dotični još uvijek nije suspendiran, nego je – na bolovanju.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr