Rijeka kao posljednja utvrda modernog jugoslavenstva
Ponekad mi zamjeraju da odviše često pišem na portalu o Rijeci, a da to ona ničim ne zaslužuje, no, na žalost, to je samo zato što redovito prolazim kroz taj zastrašujuće propali grad.
Rijeka je i u Matoševo doba bila “rana pod srcem Hrvatske” (zbog mađarsko-talijanske anti-hrvatske uprave!) a to je i danas – zbog jugoslavenske uprave na liniji Slavkić (Linić) – Vojkić (Obersnel).
U Rijeci, u gradu u kojem ima jedva 83% posto Hrvata (prema popisu iz 2011.) anti-hrvatska uprava traje od 1868. godine, kad su Mađari, “provizorno” preuzeli grad. Za razliku od Matoševog doba, kad je grad bio nevjerojatno ekonomski uspješan, danas se sve urušilo pod vodstvom dvojice bucmastih štetočina koji upropaštavaju grad od 1993. godine, što će reći pune 23 godine! Black Label! Po domaću: Etichetta Nera! Ukratko – komunizam ubija!
Dakle, Rijeka kao grad najcrnjeg talijanskog fašizma, od 1919. do 1945., te potom najcrnjeg jugoslavenskog crvenog fašizma, utonula je u svojevrsnu baruštinu modernog jugoslavenstva. Gdje je izvor?! – U zgradi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, instituciji koju Riječani cinično zovu “Jugoslavensko dramsko pozorište”!
Kao i zagrebački HNK, tako je i riječko kazalište djelo bečkog arhitektonskog ureda Fellner & Helmer, tipizirani objekt izrađen prema njihovom kazalištu u Brnu. To je kazalište namijenjeno za klasične srednjo-europske predstave, dakle opere i operete, s ponekom laganom melodramom i popularnim baletima, te balovima uz Straussove valcere. Međutim Oliver Frljić, kojeg je “naš dobri primorsko-slovenski Slovenac” od Obija doveo na inzistiranje Mani Gotovac (u stvari Vesne Pusić!) kazalište je pretvorio u orjunaško okupljalište “zdravih snaga velikosrpstva i moderne ljevice”!
Zadnje okupljanje “jugoslavenske mladeži” i brčkanje u teatarskoj jugoslavenštini, zbilo se 15. ožujka ove godine, na premijeri “Kasandre” u kojoj glumi Mira Furlan. Predstava je apsolutno nebitna, bitna je tek pauza i kvalitetno druženje poslije predstave. Na pauzi su se družili “dragi ljudi” poput Vojka Obersnela, Ivana Šarara, navodno pročelnika za kulturu, inače klavijaturiste iz uglednog anti-hrvatskog banda “Let 3”, Slavena Tolja, Drage Pilsela, Olivera Frljića, Zorana Pusića (izaslanik svoje sestre Vesne), Nenada Puhovskog…
I poslije Tita – Vojko! Propali grad koji je potrošio do sada 10 milijuna kuna – a i dalje ih nemilice troši na olupinu Titovog “Galeba” – sve je sličniji istom tom ruzinavom brodu. Naime, Rijeka je crveno-hrđava izvana, a posve trula iznutra!
Simboli današnje Rijeke su kao što znamo Rade Šerbedžija, meštar karnevala Slavko i klaun Vojko, te Mira Furlan, po nacionalnosti “nomad” (prema njenim riječima) inače nova prvakinja Frljićevog cirkusa, Daša Drndić (Istranka-Beograđanka, najpoznatija kao davnašnja djevojka Danila Kiša), Oliver Frljić (Jugoslaven iz Travnika, koji su ugledao na Ivu Andriću u onom u čemu se nije trebao ugledati!), te propali”Novi list”, poznat u narodu kao “glasilo četnika sjevernog Jadrana”…
Nigdje baruština modernog jugoslovenstva nije tako valovita kao u posrnulom gradiću na Kvarneru! Predlažem da se Rijeka, koja je pet puta (!) izgubila u kandidaturama za bezvezne Mediteranske igre, a koja će, vjerojatno, izgubiti i kandidaturu za podjednako bezveznu Europsku prijestolnicu kulture 2020. ipak kandidira za “najlepšu jugoslavensku baruštinu” i da potom pozove drage prijatelje iz Pyongyanga i Havane, ma koliko inače Vojko osobno preferirao Barcelonu (u kojoj je do sada bio tridesetak puta, a nitko ne zna zašto! Podizanje spomenika Kamovu može biti tek neuvjerljiv izgovor…).
F. Perić/hrsvijet.net