A na kojem ste vi spisku?

M.SSjećate li se kako se dobivala partizanska mirovina i borački stan u bivšoj državi? Kako partizani u šumi nisu mogli voditi naročito kvalitetnu evidenciju, dovoljna su vam bila dva svjedoka. Naravno, lažna.

Kako se sve odvijalo lijepo je opisano u legendarnoj epizodi “Malog mista” u kojoj neki Trogiranin dolazi svako malo doktoru Luigiju i nosi mu tuke i pršute, uvjeravajući ga malo-pomalo kako se znaju iz rata, da bi ovaj na kraju potpisao i odmahnuo rukom, “a tko će se svakog sjećat, možda je i bio u partizanima, ko će ga znat”. Na taj način je broj boračkih mirovina u bivšoj Jugoslaviji narastao na, prema službenim podacima, preko jedan milijun! Čak i danas, skoro 70 godina nakon kraja rata, u Hrvatskoj slavodobitnika boračke mirovine iz NOB-a ima preko 40.000. To znači, nešto manje nego onih s mirovinom iz Domovinskog rata i nešto više nego što imamo građana starijih od 85 godina! 

Autor ovih redova i u vlastitoj obitelji ima sličan slučaj žene koja jest doduše nešto prtljala s pokretom otpora i ilegalcima. Onako, na razini Michelle iz ‘Alo ‘Alo, između odlaska frizeru i kina navečer, da bi taj silan angažman bio honoriran boračkom mirovinom i boračkim stanom nakon rata. Ipak, našu kolektivnu besramnost bolje ocrtava slučaj donedavne predsjednice SAB-a (Savez Antifašističkih Boraca) Vesne Čulinović koja je u ratu imala tek sedam godina, što je nije smetalo da ustvrdi da ona ima pravo na borački status i mirovinu “jer je prenosila borcima poruke kao kurir”. A nas nije smetalo da na to slegnemo ramenima.

Sintagma “lažni borac”, koja se ne može naći niti u jednom od jezika koji su danas u upotrebi, je naslijeđena iz bivše Jugoslavije. Najprije pojavila šezdesetih u selima na jugu Srbije, uglavnom u okolici Niša, Prokuplja i Leskovca. Za “Novosti” je 89. neki Boro Todorović rekao: “Tako je za vreme rata bilo, malo sa četnicima, malo s partizanima, kako tko je jači. A onda, svi odjedanput partizani, borci, sve heroj do heroja!”

Kad su sredinom osamdesetih godina čelni ljudi boračkih organizacija, pod pritiskom javnosti, priznali da u njihovim redovima ima i onih sa nelegalno stečenim boračkim mirovinama, isticali su da su to sporadični slučajevi i da na njih ne treba obraćati posebnu pozornost. Ipak, prema nekim izvorima i danas u bivšoj Jugoslaviji ima preko 100.000 onih koji nelegalno primaju boračke mirovine.

Naravno, provedene su revizije, no one su izgledale otprilike ovako:
“U kojim ste bitkama sudjelovali, gdje ste se borili?”
“Na Sutjeski, Neretvi, u Otpisanima 1 i 2…”
“Tko su bili vaši suborci?”
“Bata Živojinović, Milena Dravić, Paja Vujisić, Yul Brinner…”
“Tko može posvjedočiti da ste stvarno bili u partizanima?”
“Komšije… evo ih u kafiću, da ih pozovem?”

Na to se ni danas ne gleda naročito poprijeko niti postoji hajka na lažne partizane. Njih nitko ne krivi za propast ekonomije, nitko im po forumima na internetu ne psuje majku lopovsku.

Oni nisu lažni branitelji, nego abolirani pripadnici JNA. Nemaju se čega sramiti, nisu opljačkali državu
Za razliku od branitelja, čiju reviziju neće vršiti komisija nego ulica. Vlada koja kaže da nikom ništa nije obećala je ipak ispunila bar jedno predizborno obećanje iz plana 21. Lažni invalid, lažni dragovoljac, lažni branitelj Vukovara u periodu od lipnja do rujna, lažno trajno nesposoban za rad i lažni nositelj odlikovanja koje se dodjeljuje samo teško ranjenima – a on se mogao jedino porezati na papir u MORH-u – je objavio registar lažnih branitelja. Čime su konačno riješeni svi problemi države: na ulici je da, po zakonu linča, odluči tko je stvarno bio branitelj a tko ne. Je li to zato jer je vlada to nekompetentna ustvrditi, iako ima na raspolaganju sve instrumente preko kojih može provjeriti nečiji ratni put? Ne. Razlozi su drugi.

Šprajcova najava iz današnjeg “Dnevnika”, “pravosuđe i policija kreću u lov na lažne branitelje”, je fašistička i zastrašujuća te zapravo otkriva pravu namjeru objave registra. Njome je i oficijelno otvorena sezona lova na vještice. To nije registar branitelja: to je registar onih za koje se sumnja da su lažni branitelji. Svatko tko se nalazi na tom spisku doveden je u ponižavajuću poziciju da se mora pravdati i dokazivati da svoje povlastice, ako ih uopće ima, nije stekao muljajući, i to kome? Uglavnom ljudima koji su rat gledali na televiziji i ponosili se time kako oni nisu “nacionalisti” i “Balkanci koji se kolju”, te čekali da vide tko će pobijediti pa da odluče što su i tko su.

To je stup srama, nešto kao popis kulaka, registar pedofila, McCarthyjev popis komunista u Hollywoodu. To je žuta traka oko ruke Židova u nacističkoj Njemačkoj: ako je imate, svatko vas smije pljunuti, sumnjičiti, prijaviti vas Gestapu. Dapače, to mu je dužnost, jer treba zaštiti narod od takvih poput vas! U redu, i nacisti su tvrdili da nisu svi Židovi antidržavni elementi, ali mnogi zacijelo jesu: tako i danas svjetina za branitelje kaže da nisu svi lopovi i lažnjaci, ali većina zacijelo jest. A ako ste protiv objave registra, fašistoidna rulja koja sudjeluje u ovom odvratnom lovu na vještice će odmah pripremiti lomaču: sigurno nešto skrivate, sigurno ste lažni branitelj.

Koja je dakle svrha svega ovoga? Koji je cilj? Otklanjanje odgovornosti sa sebe i prebacivanje iste na svjetinu. Poznati primjer iz povijesti davanja prava rulji na odučivanje je Poncije Pilat. Svaki ovakav spisak objavljen ili iniciran od vlasti samo dokazuje da vlast ne funkcionira i da uz trodiobu vlasti postoji i četvrta poluga, ulica. Ovo je drugi spisak koji ova vlada objavljuje u samo godinu dana. Na prvom su se nalazili utajivači poreza. I čak i njegova objava je bila odvratan, nedemokratski i anticivilizacijski čin. To je razotkrilo svu nemoć, nekompetenciju i nebrigu državnog aparata koji stoji iz takvih spiskova. No, ovdje se ne radi samo o tome.

Jer, glavni zagovornici registra su od početka bili ljudi izrazito neprijateljski raspoloženi spram Hrvatske, od Zorana Pusića i Feralovaca do Marka Rakara, ali tek s Fredom su dobili dostojan paravan iza kog su se mogli sakriti. Da se ne radi o lažnim braniteljima, već da iza toga stoje skrivene namjere i motivi, vidi se iz toga što nitko ne proganja lažne partizane niti lažne invalide rada i sve ostale korisnike nezasluženih povlastica kojih je puna država već samo i jedino branitelje, pa se iz toga može zaključiti da cilj nije spas državnog proračuna već poništenje utjecaja braniteljske populacije u politici. A još bolje se vidi iz toga što je minstarstvo moglo, da je htjelo, objaviti “pročišćen” popis bez onih za koje postoji sumnja da su nešto lažirali. Vlada ima detaljne evidencije na raspolaganju o svakom tko je u registru: gdje je bio, u kojoj jedinici, i što je radio. Vremena za reviziju je bilo. Podaci dani javnosti su nikakvi, tek broj dana, i iz njih se zapravo ne može zaključiti ništa: tko iz mog broja dana može reći jesam li ja stvarno bio na bojištu? Nitko, naravno. Može li netko iz toga što je netko bio jedan dan na bojištu zaključiti da on nema pravo na mirovinu? Nekima je i taj jedan dan bio dovoljan da nagaze na minu i ostanu bez noge. 

Ja uopće ne sumnjam, znajući naš balkanski klijentelistički mentalitet i sklonost “snađi se druže” filozofiji, našu naslijeđenu i ukorijenjenu sklonost mužnji države, dakle svojih sugrađana, da ima onih koji su na mutan način stekli povlastice. No, u javnosti je stvorena slika kako su branitelji neka mafijaška nakupina koja zapravo rata nije vidjela, skupina povlaštenih koji svi redom imaju besplatne stanove i velike mirovine temeljem nikakvih ili sumnjivih zasluga (a pravi oslobodioci Hrvatske su, naravno, Tito i partizani). Ali od tog broja branitelja tek mali dio ima mirovinu, a velika većina nema nikakve povlastice! Greška je dobrim dijelom na HDZ-u, koji je u “branitelje” uvrstio sve one koji su ikad i jedan dan proveli makar kao tajnica u MORH-u i otvorio “dušebrižnicima” branitelja prostor za manipulaciju: temeljem toga oni su uspjeli uvjeriti javnost – pozivajući se pritom na naivnije ili jednostavno gluplje primjerke branitelja – kako “sigurno nije bilo poa milijuna ljudi koji su pod oružjem branili Hrvatsku”.

Pa naravno da nije, nitko i ne kaže da jest. Broj branitelja se mogao smanjiti na pola i bez javne hajke, jednostavno administrativnim oduzimanjem statusa “tajnicama u MORH-u” i cijelom neborbenom sektoru, skraćenjem roka za branitelje na neposredno iza Oluje – u kojoj je inače izravno sudjelovalo gotovo 300.000 ljudi, čisto kao informacija za one koji tvrde da je bilo “najviše 50 000 nas koji smo branili Hrvatsku”, itd. Davanje statusa “branitelj” manje – više svakom kom se ikako moglo vratilo se ovdje kao bumerang. Zanemareno je pritom da to što je netko zaveden kao hrvatski branitelj koji je nekoliko tjedana proveo u “neborbenom sektoru”, pa i borbenom, ne povlači nikakve posebne povlastice.

Ne, ovdje se ne radi o namjerni da se “spasi državni proračun” niti se radi o dobrim namjerama da se zaštiti “prave branitelje od lažnih”, kako se to javnosti prezentira. Ovdje se radi o promoviranju policijske države na mala vrata, o cinkanju i difamaciji svih branitelja kao potencijalno lažnih, na sličan način kako se svojevremeno za lova na vještice sve intelektualce u Americi prikazivalo kao potencijalne komuniste. Jer, kao što su nekima tada i tamo intelekutalci predstavljali opasnost, nekima drugima je predstavljaju hrvatski branitelji. Cesare Beccaria je u svom kapitalnom djelu “O zločinima i kaznama” napisao da je država koja potiče građane na anoninme prijave tiranija, a nešto slično je naveo i veliki Macchiavelli u “Diskursima”.

Kult cinkanja i doušništva je bio posebno razvijen u socijalističkim sustavima, gdje je i do trećine građana sudjelovalo u denunciranju svojih bližnjih. Kad su arhive konačno otvorene, i kad su građani europskog istoka stekli pravo uvida u to tko ih je prijavljivao Stasiju, Securitateu, ili KGB-u, mnogi su ostali u čudu. Brat bi cinkao sestru, svećenici su bili doušnici, djeca bi cinkala roditelje tajnoj policiji. Hrvatska, osim što je jedina država na svijetu koja je javno na stup srama stavila svoje ratne veterane iz rata za nezavisnost, je i jedina država bivšeg komunizma koja građanima nije dala uvid u njihove dosjee u tajnoj policiji niti imena onih koji su ih cinkali. Jesu li te dvije stvari međusobno povezane, zaključite sami.

Najbolji primjer promoviranja kulture cinkanja u totalitarnim režimima je Pavlik Trofimovič Morozov. Ovaj dječak je postao herojem sovjetske propagande, o njemu je Eisenstein snimio film, napisana je i opera. Prema priči, Pavlik je 1932., u dobi od 12 godina, bio vođa pionira u Gerasmovki kraj Jekaterinenburga i veliki pobornik Staljina. Njegov otac, predsjedavajući mjesnog Sovjeta, je, kako ne bi svi u selu pomrli od gladi zbog posljedica kolektivizacije, dio žita sakrio. Dječak ga je prijavio tajnoj policiji, koja je žito odnijela, a oca strijeljala. Rodbini se to nije dopalo, pa su kasnije malog Pavlika jednostavno zatukli kao izdajicu, čime je postao mučenik i neka vrsta sveca u Sovjetskom Savezu: njegova škola je postala svetište i djeca iz cijelog SSSR-a su je morala pohoditi, kako bi učila na njegovom svijetlom primjeru.

Drugi primjer kulture cinkanja je spomenuti američki “Lov na vještice” iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Vodio ga je Senator Joseph McCarthy, koji je imao spiskove boljševika u Hollywoodu i po njima ih proganjao. Njegov Fred Matić se zvao Roy Cohn, i proganjao je prvenstveno Židove i homoseksualce iako je i sam bio Židov i homoseksualac. To mu je bio alibi, kao i Fredu to što je, makar i nakratko, bio branitelj. Iako ti spiskovi nikad nisu javno objavljeni, prema njima su isljeđivani i sumnjičeni ljudi te su mnogi ostali bez egzistencije i posla.

Svatko tko nije izrazito zlonamjeram može vidjeti da se ovdje radi o lovu na vještice. Ovo je potez bez presedana, kakav niti jedna država nikad nije poduzela. Svi koji su bili u ratu s naše strane proglašeni potencijalnim sumnjivcima i smutljivcima, proglašeni su praktički narodnim neprijateljima od strane vlade jedne države koja zahvaljujući njima postoji. Registar je osveta poraženih u ratu i onih koji su ga izbjegli kako bi se priklonili pobjedničkoj strani. Oni su među malobrojnim mobiliziranim braniteljima pronašli petu kolonu, dragocjene saveznike koje su progurali kroz medije do vrhova vlasti. Nije slučajno da je registar prvi objavio upravo udbaš Marko Rakar, navodni “aktivist za ljudska prava” i jedna od perjanica obavještajnog rata.

Hrvatskoj, pa time i braniteljima, neskloni dio javnosti i medija likuje kako je u prva dva sata podneseno 10.000 prijava protiv lažnih branitelja, pravdajući time registrar. To je laž, kao i sve ostalo u Jutarnjem. Nitko nije stigao provjeriti što je u tim mailovima pristiglim na MORH nakon objave, ali nije teško zaključiti kako se uglavnom radi o tome da se građani bune da im nije priznat dovoljan broj dana, da njihovi podaci nisu točni, a zasigurno da ima i prijava i cinkanja – najviše njih zacijelo upravo protiv Matića, kom u registru piše da je branio Vukovar od lipnja, iako nije tajna da je bio na moru do kolovoza i vratio se zajedno s djecom u Vukovar autobusom. O tome smo uostalom već pisali, i objavili njegov “ratni put” iz onog Rakarovog registra iz kog je očito da je on prvi koji ga je “frizirao”.

O da, kod autora knjige “Ništa lažno” je manje više sve lažno: čovjek koji je sam sebe predlagao za odlikovanja i činove je bio do nedavno trajno nesposoban za rad, i imao je invaliditet od 80% iako nikad nije bio ranjen – a ima ljudi koji su ostali bez noge pa imaju 70%! Fred danas grmi protiv onih koji su se obogatili na nezasluženim privilegijama, ali od svih branitelja Vukovara on je jedini koji je iz toga izvukao znatnu materijalnu i političku korist! Isto kao što je malo previše lagao o broju tenkova koje je uništio, pa je smanjio na 8, tako je lagao i o invaliditetu koji je smanjio na pola. I što se desilo? Umjesto da ga netko pozove na odgovornost zbog lažiranja, javnosti je predstavljen poštenjak koji se odriče invalidnosti koju su mu jadnom ni krivom ni dužnom dali, jer se osjeća mnogo bolje otkad je zasjeo u ministarsku fotelju!

Čak je i trajna nesposobnost za rad negdje nestala: dakle, pred sudom bi morao odgovarati ili onaj tko mu ju je potpisao, ili on, a vjerojatno obojica. To što je godinama primao mirovinu iako, očito, nije bio niti invalid niti trajno nesosoban za rad Freda ne smeta da danas prijeti svima okolo da će morati vratiti mirovine ustanovi li se da su lažni, i da je to krivično djelo! I da nam tumači kako svatko zna za svog susjeda gdje je bio i je li bio u ratu, pa da ga prijavi ako misli da nije! Bezbobraština tim gora što svi znamo da je Fred godinama radio u uredu u Glavnom Stožeru u Zagrebu a u ratnom putu piše da je u to vrijeme bio u borbenom sektoru! Kome da ga kao “susjedi koji znaju” prijavimo? A svi oni koji su cijeli rat radili za određene službe i nikada nisu niti obukli odoru trebali bi se sad izjašnjavati, pravdati ili dokazivati jesu li bili branitelji. Status branitelja bi trebao imati samo onaj za koga selo ustvrdi da je branitelj, a Fred da autorizaciju! Pa se vi branite od zlobe susjeda kom niste htjeli posuditi alat kad je zapio svoj, dokazujte gdje ste bili 1991. kad vas tuži. On ne mora dokazivati zašto nije bio nigdje.

Ne bi me čudilo ni da slični popisi budu objavljeni kad dođe do promjene vlasti. Spisak boljsevičkih, udbaških i komunističkih pomagača! Koja bi tada to dreka bila o kršenju ljudskih prava i progonima, iako su popisi, po mišljenju današnje vladajuće garniture, nešto dobro pa čak i poželjno!

Jest da je većina nas ovdje rođena i odrasla u zemlji gdje je bilo poželjno reći da više volite Tita nego rođenog oca, ali svima bi trebalo biti jasno da su javni spiskovi nešto jako negativno. Oni su poziv na linč i ništa drugo. Pitanje je dana kada će se svatko od nas naći na nekom spisku. To je jako opasna praksa, koja bi se mogla kao bumerang vratiti onima koji je forsiraju.

Primjerice, tri vodeća čovjeka u državi – predsjednik, premijer, i predsjednik Sabora, mogli bi se naći na popisu onih koji nisu na popisu branitelja, a trebali bi biti. Onih koji su nekim čudom izbjegli novačenje, naročito premijer koji je početkom rata imao idealnih 25 godina, završen fakultet i nije imao posao. Kako smo on i ja praktički vršnjaci, a mene mobilizacija nije mimoišla, volio bih znati kojim čudom njega jest. Možda temeljem tatice s utjecajnim vezama? Kako god, on je tih godina putovao Europom, a budući nam je predsjednik pokušavao dobiti posao u Haškom sudu – ne, ne zloglasnom ICTY-ju već regularnom međunarodnom sudu pravde. Umjesto da se oni danas pravdaju onima koji su branili zemlju kojom danas vladaju, oni su uspjeli natjerati branitelje da se pravdaju njima i dokazuju im da se nisu kojim slučajem, nedajbože, nezakonito time okoristili. I ne samo njima nego i novinarima poput Butkovića koji ratovao nije ali se u ratu obogatio jest, Maliću koji je cinkao da je Gotovina kod fratara u Hercegovini, ili Viktoru Ivančiću, koji je kad mu je stigao poziv za regrutaciju alarmirao sve udruge za ljudska prava u svijetu da ga Tuđman želi ubiti. Doduše, on bar nije gledao rat na TV, pa je čak bio i u Vukovaru 1991. – ali kao gost srpske strane.

M. Holjevac/fizzit.net

Odgovori

Skip to content