ZAŠTO (NE)VOLIM HRVATSKU
Kolumna objavljena u siječanju 2010. godine na portalu Posavski ozbzor.info danas je sadržajem aktualnija nego li tada prije šest godina. Prenosimo je u cijelosti.
Hrvatska, je zemlja s tisuću otoka i prekrasnom morskom obalom, čudesno lijepih šuma, jezera i slapova, gorja, kamenjara, polja i ravnica. Svakog ljeta sa svih strana svijeta milijuni turista hrle uživati u čarima njenih ljepota. Slika je to domovine koju najčešće predočimo i sebi i ljudima izvan naših granica.
Sve ljepote dao nam je Bog, a ono što je ovisilo o pameti većine naših političara i intelektualne elite, devastirano je i prodano za sitniš. Život hrvatskog naroda osiromašen je duhovno i životnim standardom jer gramizljivoj tajkunsko-političkoj eliti hrvatski narod je tek ovca za šišanje, a hrvatski stijeg tek komad platna. Nacionalni simboli i odličja tek su besplatni darovi koje udjeljuju podobnim ili njima ulizivački podmazuju one o čijoj dobroj volji ovise.
Hrvatski narod je dezorijentiran i instruiran pogrešnim vrijednostima ali i pogrešnim ciljevima. Sve etičke i moralne vrijednosti jednostavno su nestale pred naletom ideološkog i potrošačkomaterijalističkog zastranjivanja. Naprosto su opipljive dvije Hrvatske: Ona iz 90-ih kada je Hrvat bio Hrvatom gdje god živio, i ove današnje Hrvatske u kojoj komunisti drukčije od sebe nazivaju fašistima.
Za uočavanje duboke podjele unutar Hrvatske nisu potrebne satelitske slike jer su uočljive već i sa vrha zagrebačke katedrale. Trpimirom i Tomislavom započeto ujedinjenje Hrvata i Hrvatske, koje je kasnije iznjedrilo Banovinu Hrvatsku, i koje je 91` na čelu s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom u obliku države obranjeno i konačno međunarodno priznato, bilo je vrijeme u kojem je svakom Hrvatu najbitnija bila država Hrvatska i ujedinjeni hrvatski narod. Ovo što u zadnjih 10-ak godina imamo u stvari je sustavno i plansko dijeljenje hrvatskog naroda i hrvatske države. Tome doprinosi i ignoriranje jednog dijela hrvatskog korpusa koji je povijesnom nepravdom svjetskih moćnika ostao izvan granica današnje Hrvatske.
Možemo zamisliti kako bi izostanakom reintegracije Istočne Slavonije i Baranje u Hrvatsku ova današnja (anti)fašistička elita o Hrvatima tog područja govorila kao o nekakvim Srbijancima katoličke vjere, kao što sada za Hrvate BiH govore kao o Bosancima katolicma???!!! Skoro je opipljivo kako nekome odgovara federalizacija Hrvatske do njenog konačnog nestanka.
Federalizacija se vrši perfidnim stvaranjem animoziteta medju Hrvatima pojedinih hrvatskih regija. Dalmatinci su negativni jer osvajaju Zagreb. Istra je fakticki inozemstvo jer ignoriranjem njenih posebnosti provociraju njenu autonomiju. Slavonija je uteg oko vrata zbog slabog ekonomskog razvoja. Zagorci su nikakvi jer eto kod njih navodno i u zraku ima bar 0,5 promila alkohola, Hrvati iz Hercegovine su zatupljena dinaroidna pasmina, a Hrvati iz Bosne su glupi i još kriminalci, „pametno“ zaključuju hrvatski (anti)fašisti i odnarođena tajkunska kasta.
Ovako intenzivan rasistički naboj prema vlastitom narodu mogu potsticati samo izdajnici vlastitog naroda. U Haagu sjede hrvatski branitelji koji su omogućili stvaranje hrvatske države. U Hrvatskoj u zatvorima sjede tek sitni kokošari dok mafiozo tajkuni, krivokletnici, nacionalni izdajnici i veleizdajnici slobodno šeću kao viđenije ljudstvo. Na svim razinama vlada samovolja moćnika. Od općina preko županija do raznih ministarstava i samog vrha države.
Današnja Hrvatska je sinonim za legaliziranu korupciju koju štiti demokratska fasada. Istina, u svakom društvu i državi korupcija postoji kao otočić u oceanu dok je u Hrvatska korupcija ocean, a poštenje otočić. Držeći se izreke: „Laž i kriminal je samo kad te uhvate“, hrvatski političari bezobrizno se bogate jer ih u neobranom groždju nema tko uhvatiti. Na drugoj strani vrši se histerična hajka na hrvatske branitelje dok udbaške ubojice moraju suditi strane države jer, opće je poznato, (anti)fašisti ne sude svojima.
Nakon zadnjih 10 godina, u Hrvatskoj je i u narednih 5 godina sasvim realna mogućnost (anti)fašistčko-građanske dehrvatizacije što bi značilo nastavak distanciranja od hrvatskog naroda izvan sadašnjih hrvatskih granica kao i napadanje i diskreditiranje svih onih temelja koji su kroz stoljeća stvarali i sačuvali duhovnost hrvatskog naroda. Prvi na udaru najčešće su katolička Crkva i hrvatski domoljubi jer Hrvate i hrvatsku državu ne mogu dehrvatizirati ako prethodno ne potkopaju temlje. Istina, onaj tko u svojoj ranoj mladosti nije bio sklon ljevičarskim utopijama i buntovništvu, propustio je biti kompletan čovjek, što je isto kao u mladosti preskočiti pubertet. Ali, oni koji su i nakon svojih 30-ak i više godina i dalje ostali u tom svojevrsnom pubertetu, njihov duhovnopolitički vremeplov definitivno je „zaštekao”.
Upravo takvi (anti)fašistički “pametnjakovići“ non-stop nam nude nekakva patent rješenja – mješavina komunizma i divljeg kapitalizma – koja u stvarnosti ne postoje. Nude nam svoja demokratska dostignuća iako nam povijesna istina dokazuje da je totalitaristički komunizam roditelj fašizma i nacizma. Patološki bolestan recept (anti)fašista dijeli društvo na kaste bogatih i siromašnih, na njihove lojalne jednoumaše i unutarnje neprijatelje, dok etičke vrijednosti u Hrvatskoj ne samo što ne postoje nego nema ni stvarnosti u kojoj bi se one mogle realizirati, i zbog toga nema potrebe niti za uzvišenim razmišljanjima.
Lakše je obući odijelo finih manira, poljubiti bjelosvjetske gospodare u ruku, za njihovu naklonost udarati po svojem narodu i još sve to prikazati kao napredni (anti)fašistički europski duh pravde, građanskih prava i funkcioniranja pravne države. Očevidno, kao što čovjek ne zna točno koliko značenje zauzima u životima drugih ljudi, očevidno ni (anti)fašistička Hrvatska nije svjesna koliko značenje zauzima država Hrvatska u životima domovinskih i izvandomovinskih Hrvata.
Prvo je Tito bio komunistička topionica hrvatskog naroda u leguru jugoslavenstva da bi njegovi potomci u Hrvatskoj danas nastavili sa topljenjem Hrvata u leguru dehrvatiziranih gradjana, dok su u BiH topionica Hrvata u leguru tzv. Bosanaca. Svi koji su se ovako ili onako borili za samostalnu Hrvatsku, oni su nepoželjni nacionalisti s perspektivom mutiranja u fašiste. Medjutim, svi oni koji su podržavali i radili za komuniste, Jugoslaviju i Tita oni su internacionalisti, (anti)fašisti i multi-kulti elita. Zato su na prošlim izborima za Hrvatski Sabor pjevali svoju „Internacionalu“; „Od Vardara pa do Triglava“! Zahvaljujući ovim hrvatskim „internacionalistima“. Oni nisu samo za građansku Hrvatsku već ako treba i jugoslavensku, ateističku, LGBT, tajkunsku, mafijašku, narkomansku, ali nikako i nikad za nacionalnu državu Hrvata.
Pravi Hrvati su samo oni koji nisu nacionalisti, a nacionalisti su svi oni Hrvati koji ne dozvoljavaju da se po njima pljuje i manipulira. Mladi naraštaj Hrvata nastoji se “odgojiti” u antihrvatskom duhu i svako skretanje s tih tračnica praćeno je optuzbama za fašizam, nacizam, NDH, Pavelića, ustaše i Jasenovac. Na drugoj strani ne postoje Bleiburg, Huda jama, Tezno, cijeli Križni put, Goli otok i stotine tisuća nepodobnih Hrvata protjeranih diljem svijeta.
Ako nekad moraju priznati navedene masovne zločine – stotine tisuća Hrvata ubijenih bez sudskog procesa – (anti)fašisti imaju opravdanje dostojno bolesnog totalitarističkog uma – ionako su bili krivi i fašisti. Kako je to već briljantno i sažeto izjavio Kangrga, Velikosrbin iz uvjerenja i Jugoslaven iz oportunizma: “Hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu.” Glavu na panj ako Kangrgino mišljenje ne dijele i hrvatski (anti)fašisti koji za predsjedničke izbore, pored glasova Hrvata iz dijaspore, vrbuju i glasove Hrvata iz Herceg-Bosne dok i jednim i drugim poručuju namjeru ukidanja prava na glasovanje za Sabor i predsjednika države, što je licemjerje dostojno njihovih vrijednosti.
Prethodnica ovom nasilju države nad narodom upravo je najavljeno ukidanjem dvostrukog prebivališta što će rezultirati još većim egzodusom Hrvata iz BiH u Hrvatsku. Zbog antihrvatskog djelovanja hrvatskih (anti)fašista – komunisti, Jugoslaveni, četnici, Velikobošnjaci i Velikobosanci – među Hrvatima su tijesno i na malo tla sučeljeni duh stvaranja i razaranja, pravde i nepravde, justicie i anarhije. Za šaku dukata razapeli bi još jednom već raspetog Isusa.
Porazno je i užasno kad u životu jednog naroda zbog pohlepe i egoizma prije tijela umre etika i duh. Pohlepa i egoizam su kao zvijer – nemoćna kad se rodi a strašna kad ojača. Za bilo koji narod to je pogubna sudbina koja nikad ne šalje svoje glasnike jer je suviše mudra ili suviše svirepa da bi to činila. Zašto Hrvatska pogibeljno žuri u susret željama SAD-a i EU-a?! Žurba uvijek dovodi do kajanja. Onaj koji žuri govori prije nego što nešto sazna, odgovara prije nego li shvati i odluči prije no što provjeri i uvjeri se u prijateljevo znanje.
A tko je hrvatskoj državi veći prijatelj od hrvatskih domoljuba u domovini, dijaspori, ili Herceg-Bosni?! Zar nisu to upravo Hrvati koji su 91` branili svoju domovinu, i koji bi to, ako ne daj Bože zatreba, opet učinili?! Neoprostiv sluganski odnos već je napravio nepopravljivu štetu po hrvatsku cjelovitost i opstojonost. Odričući se Hrvata u Herceg-Bosni, od Hrvatske je napravljena tek mršava kifla. Takovim djelovanjem hrvatska državna politika neodoljivo privlači neprijateljske hegemoniste. Kao lopova na javno izvješenim plakatima Divljeg zapada, hrvatski teritorij traži se živ (inkl. Hrvati) ili mrtav bez Hrvata.
Tek kada je u pitanju pokušaj slovenske krađe Jadranskog mora može se čuti negodovanje ušutkanog hrvatskog naroda. Medjutim, slična reakcija u pravilu izostaje kada je su u pitanju Hrvati i hrvatski teritorij u BiH?! Za Hrvatsku je dio spornog teritorijalnog mora s pravom jako važan ali zbog čega su pak hektolitri slane vode i par lignji važniji od Hrvata i hrvatskog teritorija u BiH?! Na temelju kojeg zoološkog i nacionalnog rasizma hrvatske ribe, muslimani-Bošnjaci i Srbi imaju veća prava nego li Hrvati u BiH?! Očito, Hrvatima iz BiH namijenjena je sudbina napuštenog psa koji se mora zadovoljiti kućom nametnutog mu gospodara. Stručnjaci za pse kažu kako kuća psu nije kao čovjeku ugodno utočište i spas jer mu na podli način osiromašuje sadržaj života koji se time i skraćuje. Pas se u ljudskoj kući osjeća poput zatočenika isto kao što bi se čovjek osjećao u psećoj kućici. Pri tome se zaboravlja kako Hrvati nisu psi nego najstariji narod u BiH i zato umjesto daytonske kućice za pse s pravom zahtijevaju svoju kuću dostojnu čovjeka. Oni ne zele biti kućni pas ljubimac Washingtona, Bruxellesa, Sarajeva, Banja Luke, a bogme ni Zagreba, koji je u njihovo ime potpisao daytonsku prevaru o psećoj kućici!!!!
Kad vidimo koliko je u Hrvatskoj nesposobnih politčara, onda se čovjek ne može oteti dojmu kako kod nas upravo u politici svaka budala nadje sebi posla. Zbog toga imamo apsurd da hrvatska dijaspora sanja o povratku u domovinu a Hrvati u domovini sanjaju o odlasku u svijet. Nad Hrvatskom i njenim narodom oduvijek su se prelamali interesi velikih i manje velikih sila. Ovih ili onih idelogija i religija. Hrvatska je oduvijek bila na razkrižju kultura i jezika koji su pokušavali “eutanizirati” hrvatsku duhovnost i naslijeđe nakon čega bi slijedilo amputiranje hrvatskog teritorija.
Jedna čitava Babilonija jezika promarširala je kroz hrvatsko duhovno biće ali nisu mogli uništiti ono hrvatsko zrno sjemena iz kojeg se kao ptica fenix iz pepela, uvijek iznova i pobjednički dizao hrvatski duh satkan od hrvatske kulture, jezika, vjere i svijesti o hrvatskoj državi i hrvatskom jedinstvu. Zahvaljujući nesposobnim hrvatskim vođama često smo kroz povijest bili navučeni u zamke u kojima smo braneći hrvatsko biće zapravo ratovali za tuđu stvar.
U slučaju BiH to se opet ponovilo, nadati je se kako istu grešku nismo napravili boreći se i za Hrvatsku. Današnje hrvatske vođe svojom izdajnčikom politikom dokazuju; Hrvati su ovaj put ratovali za muslimansko-bošnjacki i srpski interes odnosno njihove entitetete koji su država u državi. U oba ta entiteta Hrvati su poniženi, ignorirani, majorizirani, protjerani i ubijani. Od konstutivnog naroda postali su nepoželjna nacionalna manjina lišena prava koja u sređenim demokratskim državama konzumiraju čak i nacionalne manjine.
Iako su domoljubi razočarani današnjom hrvatskom državom, po onoj narodnoj: „Svoje meso se ne jede.“, oni ipak i dalje najviše vole svoj hrvatski narod i hrvatsku domovinu. Hrvati u Hrvatskoj sigurno vole Hrvate izvan hrvatskih granica iako zbog informativne blokade ne reagiraju i ne brinu za izvandomovinske Hrvate kao što bi bilo poželjno. Ako bi pak krenulo po zlu, hrvatski političari neće morati sami o sebi brinuti jer u tom slučaju, o njima lovcima na hrvatsku dušu, pobrinut će se hrvatski narod i povijesni sud.
Crovata/posavski-obzor.info – siječanj 2010. godine
Izvor: kamenjar.com
