Knjigozori Miljenka Stojića: Tko je kriv?
Osvrt na knjigu Simona Sebaga Montefiorea, Staljin. Na dvoru crvenog cara, Profil, Zagreb, 2009.
U suvremenoj povijesti svojim zločinima istakla su se dvojica ljudi: Hitler i Staljin. Zanimljivo je da su obojica bili socijalisti. Samo, jedan nacionalni, a drugi internacionalni. U početku su djelovali prilično povezano, dok onom nacionalnom nije palo na pamet napasti onog internacionalnog. Bili su tu i drugi igrači, kao Britanci i Amerikanci, i onaj prvi je izgubio. Zbog toga su mu pripisana i mnoga zla i ovoga drugoga. Ideja nije doživjela dovoljnu osudu i nastavila je dalje sa svojim zlim poslom.
Želeći popuniti prazninu Simon Sebag Montefiore oslonio se na arhive, pisanu građu i neumorno istraživanje. Tko je taj krvolok Staljin, pravi crveni car? Napisao mu je životopis, ali ne onaj klasični. Potezom romanopisca približava nam to okrutno vrijeme. Na Staljinovu dvoru igraju se smrtonosne igre. Pred našim očima prolaze šarolike povorke ubojica, fanatika, izopačenika, pustolova… Svijet kakav je Dante ispisivao o paklu.
Ovako, prema piscu, izgleda Staljinova slika. »Brbljav, društven i dobar pjevač, taj usamljeni i nesretni čovjek uništio je sve ljubavne veze i prijateljstva u svom životu, žrtvujući sreću političkoj nužnosti i kanibalističkoj paranoji. Iako je imao teško djetinjstvo i abnormalno hladan temperament, pokušao je biti otac i suprug pun ljubavi, ali zatrovao je svaki emocionalni izvor. Kao nostalgični obožavatelj ruža i mimoza vjerovao je da je smrt rješenje svakog životnog problema – otuda i njegova opsjednutost pogubljenjima. Taj je ateist sve dugovao svećenicima, promatrajući svijet kroz grijeh i pokajanje, a ipak je “od mladosti bio uvjereni marksistički fanatik”. Njegov je fanatizam “poluislamski”, njegov mesijanski egoizam bezgraničan. Preuzeo je carsku misiju u Rusa, ali uvelike je ostao Gruzijac, osvećujući svoje pretke sjeverno od Muskovija.« (str. 28. – 29.)
Ni prije Staljin nije bio cvjećka, ali kad mu se ubila žena Nadja, zlo se u njemu razmahalo. Smicao je redom, od najbližih suradnika do ukrajinskih seljaka koji se nisu uklapali u njegovu viziju novog društvenog poretka. Za samo jednu godinu, 1932./33., potamanio ih je 6 – 10 milijuna. U povijesti je taj čin poznat kao Golodomor, smrt izgladnjivanjem. Do dana današnjega o tome se puno ne govori, jer se taj velezločin ne uklapa u »ispravne« povijesne poglede.
Inteligentno, jer je bio nadaren političar, Staljin počinje ubrzo stvarati svoj kult ličnosti. Poslužio mu je za to Lenjin. Nakon njegove smrti praktički mu je organizirao deifikaciju i balzamirao ga poput pravoslavnog sveca. Nakon toga izložio ga je u Mauzoleju na Crvenom trgu. Naravno, naredio je sveto pravovjerje u njega, što se kasnije lagano protegnulo na njega samoga.
Divio se Adolfu Hitleru. Volio je isticati kako je pobio svoje neprijatelje u Nacističkoj stranci (str. 150.). Opsjednut čišćenju područja kojim vlada, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, on i njegovi više ne govore o imenima ljudi koje treba ubiti. Jednostavno su odredili kvote smrti, i to u desetcima tisuća. Na um mi pada istovjetno jugokomunističko postupanje u vremenima poraća Drugog svjetskog rata. Potpuno ista škola.
S Hitlerom je Staljin dijelio još nešto. Nije volio Židove. Jedino ih nije smaknuo koliko je mislio. Samo zbog nesklonih okolnosti, ni zbog čega drugoga.
Tko je kriv za uspon ovakvog monstruma, postavlja nam se logično pitanje? Jesu li to Ježov i Berija, nemilosrdne ubojice svih koji su Staljinu stajali na putu; Molotov, koji mu je pomogao stati uz bok Churchilla i Roosevelta; maršal Žukov uz pomoć kojeg se uzdigao do pobjedničkog vojskovođe? Ne bih rekao. Krivce bi trebalo potražiti u tajnim silama i društvima koja su stvorila komunizam i podupirala njegov hod kroz povijest. Ali, to je tema za neku drugu knjigu, još zanimljiviju nego ovu, jer je jednostavno građa takva.
Miljenko Stojić/hrsvijet.net