MARCEL HOLJEVAC: Antifašist Tuđman i druge bajke
Od oslobođenja ne može proći koji mjesec da kakav mainstream medij ne objavi “podatke” nekakvog “znanstvenika” koji će nam brojkama dokazati kako se u Jugoslaviji živjelo kudikamo bolje. Ovaj put to, za čudo, nije Jutarnji, već “umjereno konzervativni” Večernji, koji se opet dao u lamentiranje pod naslovom “Podaci su neumoljivi: u Jugoslaviji se puno bolje živjelo nego danas”.
Antifašist Tuđman i druge bajke
Mesić opet brani antifašističke vrijednosti, a najveća antifašistička vrijednost u Hrvatskoj, nakon odlaska biste druga Tita s Pantovčaka na smetlište povijesti, je njegov ured, koji su dosad porezni obveznici plaćali nekih stotinjak tisuća eura godišnje. Negdje oko pola milijuna za ovo vrijeme otkad više nije predsjednik. Nije puno u odnosu na državni proračun, ali je previše za laprdanje o antifašizmu i putovanja u egzotične zemlje od kojih koristi imaju eventualno samo Mesić i njegovi prijatelji.
Pa je tako rekao kako se Karamarkov i Tuđmanov HDZ ne mogu usporediti, jer je Tuđman bio antifašist. Zanimljiva konstatacija, jer su antifašisti kroz cijele devedesete optuživali Tuđmana da je klerofašist, da je vratio ustaštvo u Hrvatsku, a to rade i danas. Ako je Tuđman bio antifašist, zašto ga je onda Mesić pokušavao rušiti uz pomoć stranih obavještajnih službi? Ako je Tuđman bio antifašist, zašto onda na skupovima antifašista nikad nismo vidjeli njegovu sliku, kao hrvatskog antifašista, nego se uvijek nose slike jugoslavenskog antifašističkog vođe i kasnijeg diktatora? Uostalom, znamo tko su u zadnjem ratu bili antifašisti, odnosno tko se u zadnjem ratu predstavljao kao zaštitnik antifašizma i antifašističkih vrijednosti (jugoslavenstva, diktature i komunizma): Slobodan Milošević i JNA. Hrvati su bili na drugoj strani, onoj “klerofašističkoj”, i umjesto antifašističke petokrake kakvom se kitila JNA imali su “klerofašističke” krunice oko vrata i još klerofašističkije šahovnice na kapama.
Tuđman se vjerojatno okreće u grobu kad ga posthumno svrstavaju u samozvane “antifašiste”, protiv kojih se borio od šezdesetih godina nadalje, kao što su, krivotvoreći povijesne činjenice, među antifašiste nedavno svrstani i Churchill i Roosevelt, iako su se samo Staljin i njegovi trabanti još od tridesetih godina pozivali na “antifašizam” i zvali sebe “antifašistima”. Dapače, dotična dvojica su za “antifašiste” s Istoka bili isto tako fašisti kao i onaj austrijski soboslikar. U konačnici, bilo bi vrijeme da se taj “antifašizam” konačno izbaci iz javnog govora u Hrvatskoj, jer ne može biti platforma na kojoj će se zemlja ujediniti, naprotiv, upravo je “antifašizam” – koji većinu Hrvata, s razlogom, asocira na SFRJ i diktaturu, te ideologiju u ime koje je rušen Vukovar iz kojeg su istjerivani “Tuđmanovi ustaše”. Antifašizam nije nikakva vrijednost za 21. stoljeće, jer je povijesno kao termin nespojiv s demokracijom i liberalizmom, ako se želimo držati činjenica. A i Mesić je nespojiv s dosta toga.
Tko to tamo skandira
A pored smanjenja sredstava uredu doživotnog bivšeg, velik problem u Hrvatskoj je i skandiranje “Za dom, spremni” na utakmicama, što je preraslo u specifičan vid subverzivnog djelovanja na stadionima. Sretna je zemlja u kojoj je to najveći politički problem, očito da većih problema nemamo!
Pa iako se od “lova na ustaše” u Hrvatskoj više ne može naročito dobro živjeti, malo je izašlo iz mode, ipak i dalje, čim se začuju takva skandiranja, odmah iskoče jake snage domaćih i stranih antifašista predvođene samozvanim lovcem na naciste (i Tuđmanove antifašiste) Efraimom Zuroffom. On je rekao da je sramota što hrvatska vlada nije zaustavila to skandiranje. Valjda je Orešković osobno trebao otići tamo i začepiti flasterom usta svakom od par tisuća navijača. “Skandiranje Za dom spremni pokazuje očitu potporu državi čija je Vlada organizirala masovna ubojstva stotina i tisuća pripadnika manjina i političkih protivnika”, rekao je on. Pa ne daju oni potporu jugoslavenskom režimu, halo!
A malo je vjerojatno da to skandiranje ima i ikakve veze sa simpatijama za režim iz Drugog svjetskog. Pa iako načelno ne podržavam takva skandiranja, ne mogu ne primijetiti neke stvari. Predsjednica je rekla da ona nikakvo skandiranje nije čula. Antifašisti joj poručuju da si kupi slušni aparatić. Bi li trebala?
Ne nužno, jer ako Ivo Josipović nije svojevremeno čuo povike u Beogradu “Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata”, a ministar Jovanović nije vidio paljenje hrvatske zastave par metara od sebe, onda nema razloga zašto bi sadašnja predsjednica trebala čuti nešto drugo. Ovdje se bar ne poziva na ničije ubijanje.
I poslije Lozančića, Lozančić?
U Hrvatskoj vrijedi pravilo da Kurtu u sedlu nasljeđuje Murta. Guvernera Rohatinskog je naslijedio njegov zamjenik Vujčić. Notornog Bajića je zamijenio Cvitan, zamijenili su se praktički za mjesta. To nije samo po sebi loše, dapače je u sređenim sustavima jako dobro, na taj se način čuva stabilnost i kontinuitet politike. Ali Hrvatska nije sređen sustav, to je sustav gdje su državne institucije i javni mediji bili ekspoziture stranačke politike, uglavnom SDP-a. A ni politika određenih institucija nije nešto što bi trebalo nastaviti, dapače u nekim je institucijama potreban radikalan raskid s dosadašnjom politikom. To važi za HNB, to važi za DORH, a to naročito važi za obavještajnu službu, kojoj je na čelo došao, voljom predsjednice i premijera, a protiv volje Tomislava Karamarka, Daniel Markić.
Njegova biografija je manje-više besprijekorna, 1991. je napustio privremeno studij kako bi se kao dragovoljac uključio u elitnu 1. brigadu ZNG Tigrove, a general Gotovina ga je opisao kao “discipliniranog, hrabrog, požrtvovanog i perspektivnog časnika”. U ratu je ranjen, 1992. godine, a kasnije je radio u SOA-i. Kad su tamo šefovi bili sadašnji ministar obrane Josip Buljević, te Tomislav Karamarko. Koji se protive njegovom imenovanju, a s obzirom da su upućeni u situaciju i to tko je tamo čiji, vjerojatno imaju razloge. Zapravo, cijeli vrh HDZ-a je protiv tog imenovanja, pa je to imenovanje jedan veliki korak prema novim izborima.
A nije da su novi izbori nešto što HDZ-u u ovom trenutku treba. Oreškoviću i Mostu još manje. To što je SDP desetkovan, nije nešto na što se treba oslanjati. Tim je više nerazumljiv potez predsjednice koja je inzistirala na njegovom imenovanju, jer je upravo ona smijenila Lozančića (posve opravdano) i time izazvala mini-krizu u Vladi. Dojam je da svatko ovdje dokazuje neku svoju poantu, i da na relaciji Pantovčak – Banski dvori – Trg žrtava fašizma, odnosno premijer – predsjednica – Karamarko, traje borba za prevlast u institucijama, što svakako šteti svima.
Problem s Markićem je, pored francuskog državljanstva, što baš nije zgodno za šefa tajne službe, taj što je bio načelnik za međunarodnu suradnju u SOA-i, i Lozančićev favorit za vlastitog nasljednika. Pa se onda postavlja pitanje zašto je onda uopće trebalo smjenjivati Lozančića, koji je otvoreno u predizbornoj kampanji radio za SDP i time narušio zakone i Ustav, odnosno stavio obavještajnu službu u funkciju unutarnjeg političkog obračuna. Ako on favorizira Markića, to na novog šefa SOA-e automatski baca određene sumnje da pripada istim krugovima ljudi koji se nisu bavili sigurnošću zemlje već političkim spletkama. I osim toga, automatski budi određene sumnje da će Lozančić i dalje imati utjecaja na rad službe i vući neke konce iza kulisa, te da će zataškati sve ono što je SOA radila, a nipošto nije smjela.
Karamarko ovom odlukom, očito, nije nimalo zadovoljan, tim više što je već prije izgubio kontrolu nad unutarnjim poslovima (policijom). Bi li trebao imati kontrolu nad njima drugo je pitanje, no to su svakako augijeve štale koje treba počistiti, a praksa je da se nastavlja s dosadašnjim kompromitiranim kadrovima. Poruka koju je ostavio je prilično jasna – još jedan ovakav potez mimo njega i rušit će Vladu, koja u ovom trenutku visi o niti, dok Milanović kuje megalomanske planove o povratku na vlast.
Ali ono što najviše bode u oči je to što su svi oni koji nisu mogli smisliti Oreškovića, “ujaka iz Kanade”, stali na njegovu stranu u ovom slučaju. Čak im ni Kolinda Grabar Kitarović više nije tako mrska. Karamarka, očito, vide kao neprijatelja broj jedan svoje politike i svojih interesa. Ako su u pravu, onda bi možda ipak bilo bolje za Hrvatsku da šef SOA-e bude netko po Karamarkovom ukusu. Ako je pak Markić stranački neovisan kadar koji će raditi samo u interesu RH, a ne svojih političkih mentora, onda ovo imenovanje samo po sebi ne mora biti tako loše, preživi li Vlada krizu oko njegovog imenovanja. U svakom slučaju, Orešković i predsjednica su ojačali svoj image i utjecaj, ali uz dosta veliku cijenu vjerojatno trajno narušenih odnosa i povjerenja u vladajućoj garnituri, i na štetu podrške Vladi u javnosti. Kojoj je već malo dosta toga da se prljavo rublje u koaliciji pere javno.
Obećana zemlja SFRJ
Od oslobođenja ne može proći koji mjesec da kakav mainstream medij ne objavi “podatke” nekakvog “znanstvenika” koji će nam brojkama dokazati kako se u Jugoslaviji živjelo kudikamo bolje. Ovaj put to, za čudo, nije Jutarnji, već “umjereno konzervativni” Večernji, koji se opet dao u lamentiranje pod naslovom “Podaci su neumoljivi: u Jugoslaviji se puno bolje živjelo nego danas”.
Iako su takve rasprave uvijek duboko subjektivne – svakako da je partijski sekretar tada živio bolje, ili mali privatnik u uvjetima kad nije bilo prave konkurencije, ili švercer deviza – brojke sam prošao više puta pišući o toj temi, i one jesu neumoljive. Naravno, kad uzmete stvarne brojke – ne one iz “zlatnog razdoblja” SFRJ sedamdesetih, već one s početka devedesetih: dramatičan pad standarda 1991. – 1992. nije bio karakteristika samo zaraćene Hrvatske – posve jednako su prošle sve druge zemlje u kojima je komunizam kolabirao. Stvarne brojke od kojih smo krenuli nisu one iz “zlatnih osamdesetih”, kad se bonove za benzin plaćalo ako ne zlatom a ono bar markama, o redukcijama i redovima da ne govorim, nego one iz zadnje godine SFRJ: gubitak industrije od 30% BDP-a, kumulirani trgovački deficit od tridesetak milijardi dolara, dalje da ne idemo…
Možemo sada raspravljati o stambenim kvadratima kojih je danas više nego dvostruko po stanovniku, o automobilima kojih je također višestruko više, pa i o paritetu kupovne moći koji je danas ipak viši, pa i o usporedbi kupovne moći građana RH, koja je ipak bliža onoj građana Austrije ili Italije nego što je bila devedesete, a naročito 91. Možemo isto tako i o tome da su, istina, brojni dijelovi Hrvatske prošli loše nakon deindustrijalizacije koja je europski, a ne samo hrvatski problem. Možemo, u korist zagovornika ideje da se živi lošije, i o demografskoj katastrofi, koja je uzrokom brojnih problema. No ja nikako da dočekam odgovor od zagovornika teze o obećanoj zemlji Jugoslaviji, ako je bila tako uspješna, zašto su svi stalno kukali o siromaštvu, nezaposlenosti, prezaduženosti, zašto su banke bile “nelikvidne” i nisu isplaćivale uloge, niti davale kredite, zašto smo imali nestašice, redukcije, i hiperinflaciju, zašto je dva milijuna ljudi zbrisalo iz nje u njenim najuspješnijim godinama, i zašto je, u konačnici, propala kao ekonomija i kao politički entitet, i to davno prije pojave Miloševića?
Jer, ako ste propali, ne možete tvrditi da ste bili uspješni. A o boljem životu, svakako, svatko ima pravo na svoj osobni dojam – ja sam svakako u SFRJ bio mlađi i zgodniji, ali to nema veze s brojkama, a one jesu neumoljive, na štetu pokojne države. Uspješne države jednostavno ne propadaju, a zadovoljni građani ne idu u rat: frustracije koje uzrokuju ratove su uvijek posljedica dugogodišnjih kriza. O brojkama se, naravno, uvijek može raspravljati, mogu se izvrnuti ovako ili onako, prezentirati jedne a sakriti druge, no ono što je teže sakriti je politička motivacija takvih rasprava. Neki nikako da prežale pokojnu državu. Doduše ni moji baka i djed nisu nikad prežalili Austro-Ugarsku. Ali to je ipak bila malo sređenija država…
Tri uvjeta HNS-a
“Mi smo stranka rezultata, a ne klijentelizma”, reče Ivan Vrdoljak i ostade živ. Vrdoljak je po svemu sudeći budući predsjednik HNS-a,Po njemu, za image HNS-a kao stranke uhljeba i klijenetelista nema baš nikakva razloga. “Možda ih se može smatrati nekakvim percepcijama iz prošlosti”, kaže čovjek koji je uhljebio priličan broj ljudi iz svoje stranke na direktorskim pozicijama.
Kretenizam ili bezobrazluk? U istom intervjuu, Vrdoljak se hvali kako su s 42 tisuće članova po brojnosti druga stranka u državi. A po broju afera su prva: od njega samog, koji je upleten u sve i svašta, preko bivše ministrice Zlatar Violić i njegovog nasljednika Šipuša je pokrenuta istraga zbog krađe novca sa službenih kartica, do pravomoćno osuđenog dubrovačkog gradonačelnika Vlahušića, lista HNS-ovaca koji su optuženi, osumnjičeni ili osuđeni za korupciju je praktično beskrajna. Da ih se sve samo ukratko nabroji, zauzelo bi cijelu ovu kolumnu. Usto, da sam na njegovom mjestu ne bih se hvalio brojem članova: ispada da ih, s užom rodbinom, imaju osjetno više nego birača.
I onda, Vrdoljak mrtav hladan ispali kako bi oni mogli surađivati s HDZ-om – kao rezervnom varijantom kojoj bi se prikrpali, jer HNS ne može dugo preživjeti u oporbi, bez pristupa državnim resursima i javnim poduzećima, iz kojih njegovi kadrovi desetljećima isisivaju novac i što im je stvarni raison d’être, ali pod tri uvjeta. “Ako se neki budući HDZ odmakne od ekstremizma, ako riješi svoje probleme s temeljnim ljudskim slobodama i pravima, ako se možemo dogovoriti o programu ekonomskog rasta, onda – zašto ne sjesti za stol? S takvim bismo HDZ-om ili bilo kojom strankom takvog profila mogli surađivati”, kaže Vrdoljak. Kakve to probleme HDZ ima s ljudskim pravima i kakav je to “ekstremizam” nije baš jasno, i kako to da im problemi s ljudskim pravima ne smetaju kod sjednice KPH / KPJ, ali je prilično jasno koja su tri stvarna uvjeta HNS-a da prijeđu u tabor “domoljubne koalicije”, kojoj se očito nude kao zamjena za Most.
Fotelje, fotelje, i fotelje.
Antifašistički TV u obrani Karadžića
Regionalni TV N1 je organizirao TV debatu o presudi Radovanu Karadžiću. Problem je što su u studio, pored Hrvata Davora Gjenera, video linkom dovukli stanovitog Željka Cvijanovića, urednika jednog srpskog portala. Zašto baš njega nije jasno, jer se ne radi o analitičaru niti intelektualcu, pa ni novinaru čije je mišljenje naročito bitno. Radi se o čovjeku koji je pobjegao iz Sarajeva da bi pravdao njegovo razaranje.
Pandan umjerenom i ozbiljnom Gjeneru bi bila možda Nataša Kandić ili netko sličan. Ali ono što posebno pada u oči je da jedna televizija koja je sebi dala zadatak biti “TV region”, dakle dopasti se svima na svim bivšim zaraćenim stranama, ima i inače jako puno simpatija za četništvo i Srbiju. Tim zanimljivije je što se radi o izdanku američkog ljevičarskog CNN-a. Dovući apologeta notornog ratnog zločinca osuđenog za genocid i promovirati pomirenje, kako to ide zajedno?
Na primjedbu Davora Gjenera kako tip političkog revizionizma koji zagovara Cvijanović – koji je po velikosrpskom običaju za sve optužio Bošnjake i međunarodnu zajednicu – nije prihvatljiv u civiliziranom društvu Cvijanović je odgovorio: “Kad imamo jednu istinu koja se plasira kroz stotine medija i kada je to službena istina i kad je pokušavamo osporiti, s argumentima, onda nas, kao gospodin Gjenero optuže da to nije civilizirano”. Istina je, međutim, uvijek samo jedna, to je stvar čiste logike: ako je tvrdnja A istinita, onda tvrdnja B koja joj je suprotna nije istinita. Ako je dva i dva četiri, onda nije pet. “Druga istina” je samo eufemizam za – laž.
Pa je tako i za Karadžića ustvrdio da je i heroj i zločinac, te kako će “konačni sud dati silnice u povijesti koje će pobijediti”. Osam tisuća mrtvih Srebreničana su međutim materijalna činjenica, kao i Karadžićeva krivica za to, i to nema veze s povijesnim silnicama. Zločin je zločin i kad ga se proglasi herojstvom.
Gjenero je ispravno postupio: jednostavno je napustio razgovor. “Netko tko ima osobne veze s ratnim zločincima… Te osobne veze može rješavati na osobnoj razini, a ne na ovaj način kontaminirati javnost u tri države. To je skandalozno. Nemojte mi zamjeriti, ja ću nakon ovoga skinuti slušalicu i napustiti emisiju. Sa serviserima i zagovornicima totalitarnih poredaka i činiteljima ratnih zločina ja ne mogu sjediti!”, rekao je. Voditelj se vadio da se tu radi o “sučeljavanju stavova”, no Gjenero je, opet ispravno, zaključio da se tu ne radi o stavovima.
Hrvatske političke elite koje uredno sjedaju za stol s apologetima i suradnicima ratnih zločinaca trebaju nešto naučiti iz tog primjera. Gjenero je uredno saslušao velikosrpsku apologetiku, civilizirano napustio emisiju koja je imala zadatak “senzibilizirati javnost regiona” za notorno četništvo, i rekao kako ne može sudjelovati u emisiji u kojoj je gost netko tko je prijatelj i branitelj ratnog zločinca. Jednako trebaju postupiti svi hrvatski političari spram Vučića, Vulina, Dačića, i Nikolića. Sve drugo nije pomirenje, nego pristajanje na ideju da su agresija i ratni zločini nešto društveno prihvatljivo.
Jergovićev pun pogodak
Davno proglašen neslužbenim glasnogovornikom ISIL-a u Hrvatskoj, Miljenko Jergović me je oduševio svojom kolumnom napisanom 22. ovog mjeseca. “Kakvom bi čarolijom tridesetak milijuna europskih muslimana moglo islamizirati skoro pola milijarde europskih kršćana, agnostika, ateista, sekularista?”, pita se Jergović odmah u početku. Sad, ne znam kako je Jergoviću u školi išla matematika, ali ona jasno govori da će ovim tempom useljavanja i razmnožavanja, i uz ovakav stupanj prirodnog izumiranja bijelih Europljana, muslimani biti većina u nekim europskim državama već sredinom stoljeća. A do kraja istog u većini njih, osim zemalja višegradske skupine, ne natjera li ih EU u međuvremenu da prihvate te divne ljude koji samo “traže bolji život” (u međuvremenu je odustao od teorije da bježe od ratova koje mi, zli bijeli kršćani, uzrokujemo po njihovim zemljama, umno zaključiviši nakon dugog lutanja bespućima vlastitog uma ono što je svakom normalnom bilo odmah jasno: kad bježite od rata, bježite u najbližu zemlju, a ne na sjever Švedske, koji je uostalom ionako na rubu građanskog rata).
No briljantna rečenica je sljedeća: “Kako bi oni, osim u bolesnoj mašti jednoga rđavog romanopisca kakav je Michel Houellebecq, mogli vjersko-ideološki dekodirati i podčiniti golemu kršćansku većinu? U Europi, govori strahom od islama već sasvim izbezumljeni Alain Finkielkraut, postoje već čitavi gradovi s muslimanskom većinom. Zašto bi to bio problem? I u čemu bi se “problem” današnje Europe s muslimanima mogao razlikovati od “problema” neke prethodne Europe sa Židovima?”
Možda zato što se Židovi nisu omatali eksplozivom i nisu išli za uspostavom židovske države na europskom tlu, i to nasiljem? No ono što stvarno daje punu težinu Jergovićevim mudrim promišljanjima o nepostojanju ugroze od islama je to što je tekst objavljen upravo na dan terorističkog napada u Belgiji. Stvarno, zašto bi to bio problem? Možda bi Jergović trebao proučiti zašto svugdje u svijetu gdje postoji značajna muslimanska manjina u nemuslimanskoj zemlji, ta manjina predstavlja sigurnosni, a u pravilu i socijalni problem. Pa nas izvijestiti o svojim zaključcima. Po mogućnosti na dan idućeg terorističkog napada.
Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno
