Time su najveću štetu napravili stranci kojoj pripadaju, ali su usto naštetili i demokratskoj parlamentarnoj areni u Hrvatskoj

U konsolidiranim, „starim” europskim demokracijama uobičajeno je da izborni neuspjeh izaziva smjenu vodstva političke stranke.

Pritom, naravno, stranke neuspjeh vrednuju prema tome je li stranka ispunila očekivanja i najave vodstva o tome što se na izborima namjerava postići. Zoran Milanović svojim je stranačkim drugovima pred prošlogodišnje parlamentarne izbore obećao izbornu pobjedu i ključnu ulogu u budućoj administraciji, a umjesto toga izborio je tek četrdesetak parlamentarnih mandata, dakle, za trećinu manje nego u prethodnom mandatnom razdoblju.

U četiri godine, u kojima je obnašao izvršnu vlast na državnoj razini, njegova je stranka bila do koljena poražena i na lokalnim i regionalnim izborima, i na izborima za Europski parlament, a izgubila je i izbore za koje su bili uvjereni da ih ne mogu izgubiti – one za predsjednika Republike.

Ovaj bi skor u pravim demokracijama bio razlogom da predsjednik stranke sam podnese neopozivu ostavku, povuče se iz parlamenta, iako je ondje imao osigurano mjesto, i potraži neku novu karijeru. U takvim stranačkim sustavima nije potrebno izgrađivati neki poseban mehanizam sprečavanja uspostave oligarhija u strankama, jer slijed parlamentarnih izbora osigurava relativno učestale promjene u vodstvima onih stranaka koje u pojedinom ciklusu nisu ostvarile planirane političke ciljeve.

Unatoč tome što je pobijedio samo na jednim parlamentarnim izborima u više od osam godina karijere na čelu SDP-a, Zoran Milanović ostao je „čvrsto u sedlu”, i to nakon što je svoju stranku odveo u izborni poraz i nakon što je gura prema posvemašnjoj društvenoj izolaciji. Jedini realni kapital, kojim Milanović i njegova sljedba trenutno raspolažu, četrdesetak je mjesta u Saboru i politička većina u tek nekoliko jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Dakle, SDP ne sudjeluje u vlasti niti na nacionalnoj razini, niti u većini velikih gradova, niti u većini županija, a niti u većini manjih gradova i općina u Hrvatskoj. U Milanovićevu mandatu izgubljena je većina u Zagrebu, a Milanovićevim pokušajem neprijateljskog preuzimanja Istarske županije prokartano je sudjelovanje u lokalnoj vlasti u Istri.

Antagonizirana je većina u stranačkim organizacijama u Rijeci, Primorsko-goranskoj županiji i Splitu, gdje stranka obnaša izvršnu vlast, i time su one pretvorene u svojevrsni „corpus separatum” unutar stranke.

Svoj utjecaj u stranci Milanović duguje promjeni izbornog modela i nametanju modela „jedan čovjek – jedan glas”, kojim se ne koriste u suvremenim europskim političkim strankama za izbor vodstava, kao navodno demokratičnijega od modela posrednog izbora stranačkog vodstva na konvencijama stranke, i to na svim razinama njena djelovanja.

Posredni izbori stranačkog vodstva osiguravaju jačanje uloge organizacije, a neposredni izbor stranačkih dužnosnika izaziva svojevrsni stranački „prezidencijalizam” i jačanje utjecaja vođe u odnosu na stranačka tijela.

Jednom tako izabran „vođa”, koji raspolaže daleko većim utjecajem i snažnijom infrastrukturom od eventualnih rivala, ima odlučujuću prednost pri reizboru. Takvo vođenje stranke tijekom, na primjer, dva mandata, bitno utječe na strukturu stranačkog članstva, a stranački članovi u takvim uvjetima postepeno postaju puki sljedbenici vođe, a ne ravnopravni suradnici okupljeni oko zajedničke ideologije i političkog programa stranke.

U takvim okolnostima opredjeljivanje prema stranci i vođi ne ovisi o tome ostvaruju li stranka i vođa političke ciljeve, nego pribavljaju li osobnu korist pojedinom članu. Stranka tako prestaje biti integrirana vrednotama, a postaje interesnom skupinom. U takvom modelu vođa ne mora voditi računa o tome ostvaruje li stranačke ciljeve, nego samo o tome da se ne pojavi konkurent koji bi mu mogao preoteti potporu većine članstva u stranci, tako da im u većoj mjeri osigura ostvarivanje njihovih osobnih interesa, nego što to on može.

Glavna razlika između skupine, koja se tijekom izbora za predsjednika SDP-a, okupila oko Zorana Milanovića i one oko njegova rivala, Zlatka Komadine, bila je u tome da su Milanovića podupirali uglavnom novopridošlice u stranku, oni koji su joj pristupili nakon velike smjene vlasti 2000. godine, nakon što je članstvo u stranci postalo ishodištem za karijeru, i da je većina tih ljudi karijere izgradila u političkoj zavjetrini, izvan kompetitivnih sustava, i uz pomoć stranačke zaštite, te da većina njih nema realne „građanske karijere”.

Nasuprot njima bila je skupina oko uspješnog upravljača na regionalnoj razini. Oni koji su ga podupirali uglavnom nisu „profesionalni političari”, i to ne u smislu da ne ostvaruju dohodak od političkog rada, nego u smislu da ne bi imali vlastite alternativne karijere. Dakle, na izborima su se suočili oni kojima bi poraz doveo u pitanje uspostavljenu ugodnu egzistenciju i oni koji „nemaju što izgubiti”. Pravilo je da u političkoj borbi pobjeđuje onaj tko je spreman upotrebljavati radikalnija politička sredstva, a onaj tko više gubi, uvijek je spreman na radikalnije udarce.

SDP se, doduše, još nije suočio s pravim razmjerima svoga izbornog poraza. Naime, iako je nova administracija uglavnom uspostavljena, još uvijek nije provedena zamjena strukture upravljanja u državnim i javnim poduzećima, gdje je Milanovićeva skupina, na pozicije zaštićene od tržišnih uvjeta, uglavnom daleko iznad razine njihovih sposobnosti, zbrinula cijelu vojsku njegovih glasača.

Model većinskih izbora, kad se dogode velike podjele, uvijek pogoduje onome tko nastupa s najradikalnijom retorikom. Model kojim su SDP-ovci za svog vođu reizabrali Zorana Milanovića tako je omogućio nastavak retorike „ili mi – ili oni” koju je Milanović definirao kao svoj zaštitni znak. Svojoj je klijenteli dao obećanje – ja ću HDZ-u i vladajućoj koaliciji „stvarati pakao” i omogućit ću vam skore prijevremene parlamentarne izbore.

To je obećanje onima koji se još nisu suočili s gubitkom položaja i time da im Milanović, za razliku od prije četiri godine, kad je bio „vlasnik države”, nema što ponuditi, motiviralo Milanovićevu klijentelu i osiguralo mu većinu, u uvjetima kad je onaj dio stranke, koji nije klijentelistički zainteresiran za ishod unutarstranačkih izbora, očito rezigniran, pa niti nije sudjelovao u izbornoj proceduri.

Iako Milanović govori o parlamentarnim izborima, pred Hrvatskom će prvi izbori biti oni lokalni, u svibnju iduće godine. Paradigma „mi ili oni” očito će ostati paradigmom i za nastup na lokalnim izborima. Za razliku od Zlatka Komadine, koji je stranku htio vratiti u okvire realnog života i vratiti joj koalicijski potencijal, što ga je SDP imao u vrijeme Račanova vodstva, a održao ga još samo u primorsko-goranskoj regiji, Milanović će insistirati na liderskoj poziciji u „lijevom bloku”, čime će od sebe odgurnuti i IDS u Istri, i HNS, prije svega, u Zagrebu.

Dakle, već je sada jasno da Milanović gura SDP prema novom porazu na prvim narednim općim izborima.
Odvajanje bloka centra, koji bi mogli tvoriti HNS, IDS i Hrid, započet će uspostavljanjem novog vodstva HNS-a, u kojem će tranzicija vodstava proći uz blago nezadovoljstvo svih aktera, ali u popriličnom miru.

U uvjetima kad u političkoj areni drugi akteri ne bi prihvaćali paradigmu „mi ili oni”, Milanović, koji ne može uspostaviti alternativnu politiku, vjerojatno će svoju stranku odvesti u posvemašnju marginalizaciju. Svakoj ozbiljnoj demokratskoj državi potrebna je pak konsolidirana stranka lijevog centra, sposobna natjecati se za obnašanje vlasti.

U zrelim demokracijama, kakva je ona njemačka ili austrijska, na primjer, moguća je i suradnja socijalista i demokršćana unutar velike koalicije.

Odlukom da ojačaju oligarhijsku Milanovićevu poziciju unutar SDP-a, članovi te stranke odlučili su se za odmak od europskog profila socijaldemokracije, za samoizolaciju, ali i za zaoštravanje unutarnjih odnosa u stranci, protivno načelima unutarstranačke demokracije.

Time su najveću štetu napravili stranci kojoj pripadaju, ali su usto naštetili i demokratskoj parlamentarnoj areni u Hrvatskoj, koju Milanović sustavno nastoji zamijeniti arenom „permanentnoga građanskog rata” i podjele „mi ili oni”.

U biti takve društvene podjele volja je za političkim monizmom, u kojoj „mudri vođa” i njegovi sljedbenici, na osnovu „uvida u povijesne nužnosti” imaju pravo na vodstvo, a interesi „onih drugih” u tom pogledu na svijet ionako su „nelegitimni” i „kriminalni”, i svakako ih treba onemogućiti.

Ako demokratski mehanizmi koliko-toliko djeluju, stranka koja se odluči na takvu paradigmu, nema realnih šansi uspostaviti vlast, nego je osuđena na marginalizaciju i atrofiranje.

Autor: Davor Gjenero/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save