‘Vatikansko-njemačka’ urota i njezine posljedice
Teza o “vatikansko-njemačkoj” uroti ponovno je podgrijana u Srbiji i RS-u nakon Genscherove smrti. I posthumno ga optužuju da je skovao tu urotu protiv Srbije i srpskog naroda – razbijanje Jugoslavije. Tu “doktrinu” intezivno promiče i Vojislav Šešelj, svojedobno najmlađi doktor marksizma u Titovoj Jugoslaviji
Prošli tjedan bit će zapamćen po dva međunarodna događaja koji su blisko povezani sa suvremenom hrvatskom poviješću. Na Haaškom sudu je oslobođen optužbe ratni huškač i promicatelj stvaranja velike Srbije, četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Dva dana nakon Šešeljeva oslobađanja umro je u Wachtberg-Pechu (Sjeverna Rajna-Vestfalska) bivši ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, jedan od najomiljenijih njemačkih političara u prošlom stoljeću, osoba najzaslužnija za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Dok je lobirao za priznanje Hrvatske među članicama Europske zajednice, Genscher je u srbijanskim medijima okarakteriziran kao tvorac “vatikansko-njemačke” urote koja je najviše pridonijela razbijanju bivše Jugoslavije. Tako, primjerice, u tekstu Wikipedije na srpskom jeziku možemo pročitati da je Genscher kao potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova ujedinjene Njemačke “19. decembra 1991., po povratku iz Vatikana i po dogovoru s Austrijom” objavio da će Njemačka priznati Hrvatsku, neovisno o odlukama drugih europskih vlada, te neovisno o arbitraži Badinterove komisije koja je trebala razmotriti pravne aspekte mogućnosti mirnoga razdruživanja Jugoslavije za koje su se na referendumu već izjasnili građani Hrvatske i Slovenije, a njihovi parlamenti proglasili neovisnost. Genschera je zbog ove najave oštro kritizirao glavni tajnik Ujedinjenih naroda Peruanac Javier Pérez de Cuéllar upozorenjem da će eventualno njemačko priznanje Hrvatske i Slovenije izazvati krvoproliće u Jugoslaviji koja je tada još uživala velik ugled u Pokretu nesvrstanih zemalja.
Genscheru u čast, piše u Wikipedijinu tekstu na srpskom, pjevala se pjesma “Danke Deutschland” koju je skladao hrvatski Srbin Đorđe Novković, podignuto je nekoliko spomenika, a Genscherovim i Kohlovim imenom nazvane su ulice u nekoliko gradova, od kojih se posebno spominje Trogir. Pridodamo li tome još da su po Genscheru nazvani brojni kafići diljem države, popularni Mercedes S-klase, tramvaji i sl., jasno je koliko je Genscher bio popularan i omiljen u Hrvatskoj. Čuveni žuti puloveri koje je Genscher uvijek nosio ispod plavog sakoa prodavali su se u hrvatskim prodavaonicama u rekordnim iznosima. Genscher je od predsjednika Tuđmana dobio 1997. godine visoko državno odličje Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, izabran je za počasnog građanina grada Osijeka. Bio je jedan od rijetkih stranih političara koji je prisustvovao Tuđmanovu pogrebu. Genscher je nositelj počasnih doktorata brojnih sveučilišta u svijetu, no znakovito je da mu nijedno hrvatsko sveučilište nije dodijelilo počasni doktorat. Toliko o hrvatskim sveučilištima.
Genschera sam osobno upoznao na dodjeli počasnog članstva Hrvatsko-njemačkog društva 1996. gdje mu je laudatio održao profesor Viktor Žmegač usporedivši ga s profilom odgovornoga političara koji je zagovarao njemački sociolog Max Weber. Genscher je ostao s nama u dugom razgovoru, objašnjavao kako mu je bilo jako teško prelomiti odluku o priznanju Hrvatske, jer je Jugoslavija kao jedina socijalistička zemlja u Europi, koja nije bila dio Varšavskog pakta, ipak imala poseban status u njemačkoj diplomaciji. Tada nam je rekao da ga ni tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije uspio uvjeriti da Milošević ne namjerava ukinuti federalni model Jugoslavije i transformirati državu u “Veliku Srbiju”. Budo Lončar se kasnije aktivirao u mesićevsko-manolićevskim strukturama vlasti u procesu detuđmanizacije Hrvatske. Znakovito je da se i danas u političkoj literaturi Genscherovo soliranje u pogledu priznanja Hrvatske i Slovenije označava spornim segmentima njegove političke biografije.
Teško je dati odgovor na složeno pitanje kako optimalno objasniti razloge raspada Jugoslavije, koja je posebno u ljevičarskim krugovima na Zapadu slovila kao dobra paradigma kako u jednoj državi mogu mirno i bez sukoba živjeti različite nacije s različitim religijama. Riječ tolerancija među bivšim narodima i narodnostima Jugoslavije zvučala je uvredljivo, govorilo se o njihovom bratstvu i jedinstvu. Bivši glavni urednik Frankfurter Allgemeine, novina koje su nakon početka rata u bivšoj Jugoslaviji rezolutno zagovarale priznanje Hrvatske, Hans-Georg Reissmüller, dao je zanimljivo objašnjenje kako je Tito držao na okupu šest republika koje su praktično imale status država, pet naroda, četiri različita jezika, tri religije, dva različita pisma. Sve je to bilo moguće držati pod kontrolom i na okupu pomoću jedne komunističke partije. Onog časa kada je Savez komunista prestao biti jedina vladajuća kohezijska snaga, došlo je do urušavanja Titove ostavštine koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
U srbijanskim intelektualnim krugovima često se kao obrazloženje raspada Jugoslavije mogla čuti teza o “vatikansko-njemačkoj” uroti koja je osnovana s intencijom da se razbije bivša Jugoslavija, a Srbija vrati u granice prije početka Balkanskih ratova. Teza o “vatikansko-njemačkoj” uroti ponovno je podgrijana u medijima u Srbiji i Republici Srpskoj nakon Genscherove smrti. Bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova posthumno se optužuje da je skovao “vatikansko-njemačku” urotu protiv Srbije i srpskoga naroda sa svrhom da se razbije Jugoslavija i stvori samostalna država Hrvatska. Među najintenzivnijim promicateljima ove neobične “doktrine” svakako je najpoznatiji haaški optuženik Vojislav Šešelj, svojedobno najmlađi doktor marskizma u Titovoj Jugoslaviji. Šešeljeva ideja o stvaranju Velike Srbije, po kojoj svi Srbi imaju legitimno pravo živjeti u jednoj državi, trebala je zapravo biti pravni odgovor na agresijsku provokaciju “vatikansko-njemačke” urote kojom se, po mišljenju velikosrpskih povjesničara i politologa, željelo uspostaviti stanje stvari prije početka Prvog svjetskog rata.
Genscher je u međuvremenu umro, ali ostat će naracije o uroti njemačke i vatikanske diplomacije koju je prema mišljenju naših susjeda kreirao moćni pročelnik Kongregacije za nauk vjere, njemački kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI. Ratzinger je zbog rata u bivšoj Jugoslaviji iznenada prekinuo s političkom doktrinom očuvanja Jugoslavije koju je u Vatikanu etablirao papa Pavao VI., te zajedno s Genscherom poslije urušavanja Berlinskog zida skrojio novi europski državni zemljovid. Ostat će dosta prostora povjesničarima za spekulacije kako je zadrti katolik Ratzinger uspio nagovoriti liberalnog protestanta Genschera da od branitelja Jugoslavije postane njezin grobar. “Na Zapadu ništa nova”, rekao bi proslavljeni njemački romanopisac i pacifist Erich Maria Remarque. Genscher je umro, papa Benedikt XVI. već davno podnio ostavku, ali Vatikanom drma pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller. Neovisno tko vladao Njemačkom, politika je identična.
Oslobađanje ratnog huškača Vojislava Šešelja od optužbi za zločin na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, pod predsjedanjem korumpiranoga francuskog suca Jean-Claudea Antonettija, najradije uopće ne bih komentirao. Nije vrijedno ignoriranja. Kratko rečeno, još jedna u nizu blamaža institucije koja bi trebala pokazati barem malo satisfakcije žrtvama rata u bivšoj Jugoslaviji. U kontekstu Šešeljeva oslobađanja važno je imati na umu da je Haaški sud bivšu vlastitu glasnogovornicu Florence Hartmann osudio zbog iznošenja povjerljivih podataka u kojima je Haaški sud izbrisao dijelove optužnice o vezama između Slobodana Miloševića i masakra u Srebrenici. Takav postupak Haaškog suda, kao i oslobađanje Vojislava Šešelja, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, ostavlja ružnu sliku o radu institucije koja je promicala korektivni model pravednosti.
Znakovito je da je Šešeljevo oslobađanje burno proslavljeno među srpskim radikalima u Srebrenici. Autori scenarija “Nož, žica, Srebrenica”, koje smo često mogli vidjeti na transparentima srpskih navijačkih skupina, mogu nakon oslobađajuće presude biti okarakterizirani samo kao verbalni delikt. Od četiri odličja koja su dodijeljena doktoru marksizma dva dolaze iz redova Republike Srpske (“Orden Republike Srpske” i “Orden Karađorđeve zvezde prvog stepena sa lentom”), a dva iz redova Srpske pravoslavne crkve (“Orden Belog Anđela prvog reda” i “Orden zlatnog lika Svetog Petra II. Lovćenskog Tajnovidca”).
Da ne bude zabune, odučio sam s nekoliko uglednih hrvatskih intelektualaca “proslaviti” Šešeljevo oslobađanje uputivši se u čuvenu “Lovačku kuću” u Velikim Zdencima. Janjac na ražnju, dobra slavonska graševina, čobanac, a za revne katolike, predstavnike Vatikana, šaran na rašljama, jer je bio petak. Do u sitne sate smo analizirali stanje stvari u hrvatskoj politici te konstatirali da rješenja nema. Vječno vraćanje istoga, rekao bi pruski brk Friedrich Nietzsche. Meni se posebno svidjela izjava ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, upućena jednom uglednom novinaru u jednim tajkunskim dnevnim novinama. Hasanbegović je rekao da svatko treba paziti što piše. Posljedice pisane riječi mogu biti u ovom postkomunističkom društvu jako opake.
Nisam odgovorio zašto smo odabrali lovačku kuću u Velikim Zdencima i kakve veze ona ima sa Šešeljem. Dečki su u ovim krajevima Šešeljevu “poeziju” uzeli veoma ozbiljno te još prije početka rata, neposredno nakon proglašenja osamostaljenja Hrvatske, očerupali Šešeljeve “bele orlove” na Bilogori i njezinoj okolici. Budući da se ta akcija čerupanja “belih orlova” ne spominje kod hrvatskih povjesničara, a nema je ni u famoznom Jokićevu kurikulumu, otišli smo tamo prisjetiti se rušenja mita o velikoj Srbiji. Da se ne zaboravi.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr
