Kako se u Hrvatskoj najteže opačine organizirano nameću kao ljubav, kultura, tolerancija, humanizam i sloboda?
Nastrano krivotvorenje izvornih sadržaja ljudskog govora i simbolike dosegnulo je akademsku razinu.
Nevjerojatno je s koliko besmisla uzvik ZDS ( Za dom spremni) danas u Hrvatskoj jako razvijena društvena struktura naziva – govorom mržnje. Pri tom rijetkima u javnom komuniciranju pada na pamet zamisliti se nad sadržajem tih riječi, pogotovo nad sadržajem ružnih kvalifikacija. Izvorno značenje biti za dom ili domovinu spreman, bez obzira na sve moguće asocijativnosti koje netko može imati uz te riječi, posve je humano, odiše toplinom i vrhunskim civilizacijskim vrijednostima. U cijelome svijetu, jedna od najvažnijih identitetskih, pa i osobnih vrlina ljudi i naroda je izraziti i što je još važnije, pokazati spremnost za – dom.
Govoriti da je ZDS izraz i govor mržnje, posve je usporedivo s univerzalnom afirmacijom osjećaja čovjeka koji je vozeći vrhunski auto imao prometnu nezgodu u kojoj su izginuli njemu bliski ljudi, pa zbog toga –mrzi ili ima neugodan odnos prema takvoj marki auta. To je na osobnoj razini moguće razumjeti, ali njegov osjećaj i emotivni odnos prema tom tipu vozila nitko razuman u svijetu neće uzeti kao pravilo ponašanja i pokušati ga nametnuti kao društvenu vrednotu.
Nastrano krivotvorenje izvornih sadržaja ljudskog govora i simbolike dosegnulo je akademsku razinu.
Gledam sinoć u Petom danu uistinu žalosnu figuru Antonija Šibera koji ima određene kvalitete i prepoznatljivost kao znanstvenik na području fizike. S koliko gorljivosti, nastrane nesnošljivosti, primitivizma i intelektualnog posrnuća nasrće na posve prirodne pojmove, sadržaje i što je najbitnije činjenice, koje su za tradicionalno društveno okruženja u kojemu živi i djeluje, svojevrsne svetinje i identitetska obilježja, to je nevjerojatno, do mjere da se razuman čovjek mora pitati – je li taj čovjek uopće normalno socijalno biće?
Što ljude dovede u takvo bijedno ljudsko stanje?
Šiber i „šiberi“ nisu slučajnost, niti incident, to je u Hrvatskoj postala legalna društvena pojava izrazito zabrinjavajućih razmjera, koja bi uz sve drugo, mogla poslužiti i kao nevjerojatan izvor psihologijskih pa i psihijatrijskih analiza.
Manje se čovjek može i smije čuditi gledajući i slušajući prilično neuku, komunikacijski zalupanu i po sadržaju i intonaciji govora zapuštenu Radu Borić, jer od takvih čovjek ne može ni očekivati ništa bitno više ili bolje od šamara ili psovke. Međutim, za izučavanje je društvena fenomenologija i svojevrsna zakonitost po kojoj takve osobe postanu sastavnica javnosti od koje se navodno može očekivati bilo što konstruktivno ili kvalitetno.
Vidljivo je, ne samo na ovim primjerima, da ispod tih pojavnosti postoji i funkcionira nakaradan i ciljano zao i osmišljen sustav selekcije, organizacije i razvoja željenih poruka i njihovih sadržaja, pri čemu se u pravilu događa da se najopskurnijim porukama i stavovima, pridodaju jednako tako opskurne društvene osobnosti.
U najtežim slučajevima ti ljudi i društveno zlo koje isijavaju i promiču ne razlikuju se esencijalno od bombaša samoubojica recimo, koji su pripremljeni za nanošenje zla u ime nekakvih viših ciljeva.
U Hrvatskoj je nametnut profil javnoga ponašanja i pravovjernosti pred samoproglašenim arbitrima, u kojemu je slobodan i vrijedan samo onaj tko zagovara suprotnosti tradicionalnih hrvatskih vrednota, samo onaj tko je ateist, tko ružno nasrće na vjerski i nacionalni identitet, samo onaj tko svakodnevno ponavlja i umnožava hrvatske grijehe, zla, zločestoće i izopačenosti.
O ljubavi s jedne strane ne smije progovoriti normalan muškarac i žena, mladić i djevojka, roditelji, pogotovo Katolička crkva, dok s druge strane promotori homoseksualnosti pa i pedofilije, promicatelji nakaradnih povijesnih režima i univerzalno osuđenih ideja, programa i politika, polažu isključivo pravo na ljubav, toleranciju, dijalog, razum.
Ateisti se monopolno pozivaju na razum, gayevi na ljubav, nasilnici na blagost i mir, izdajnici na političku etiku, a Pupovac i njegovi kolege bivši ideolozi zločina i uništenja pod sintagmom Republika Srpska Krajina, na nacionalnu ravnopravnost.
Je li to slučajno?
Nije.
To je posve svjesno odabrana matrica javnog i to vrlo organiziranog djelovanja kojemu je cilj pod zvučnim, prihvatljivim i ljudskoj svijesti bliskim pojmovima i porukama, zapravo ozakoniti nasilje, diktaturu, mržnju, zlo i neslobodu, koja se godinama bjesomučno provodi nad hrvatskim narodom. S obzirom na to da to nije moguće bez goleme medijske nadmoći, nužno je bilo organizacijski preuzeti pod svoju kontrolu sve medijske centre, rasporediti desetine i stotine pomagača, dati im odgovarajuća zvanja i uloge, te istodobno izgraditi srodnu politiku s ozbiljnim izgledima državne legitimacije.
Takva opasna destrukcija cijeloga društva nikada nije moguća bez potpore države ili država, niti ju je moguće ostvarivati mimo golemih slabosti i lutanja institucija i nositelja autentičnih ljudskih vrednota.
Upravo je takva situacija u Hrvatskoj danas.
To su uvjeti za neviđeno duhovno nasilje, kojega se sve više i uočljivije ne samo pribojavaju, već i otvorene boje kompletne generacije, ali i suparničke politike, pa i one koje se deklariraju kao posvemašnje suprotnosti takvim nakaznim namjerama.
Takva dominacija je postala i u mnogim životnim situacijama, s jedne strane za pristalice i poklonike, izvor egzistencijalne sigurnosti, a s druge strane za drugačije od njih, izvor goleme egzistencijalne nesigurnosti.
Čitave generacije studenata diplomaca na društvenim i humanističkim smjerovima hrvatskih sveučilišta, u završnim godinama školovanja, agresivno se uključuju u aktivističke inkubatore takvih ideja, organizacija i platformi, svjesni da je jedno od najsigurnijih i najprofitabilnijih egzistencijalnih uporišta postalo- svrstati se u te strukture.
To je u Hrvatskoj postala razvijena industrija s nesagledivim i vrlo devijantnim društvenim posljedicama.
Zbog toga je izuzetno važno ne bojati se poruka tih protagonista, jer njihove riječi i kvalifikacije o mržnji, ljubavi, slobodi, pravima, toleranciji, dijalogu, razumu, apsolutno nikada nisu nosile izvorno značenje – već suprotnosti. A suprotnosti su – zlo. Univerzalno zlo.
Dakle, kako se tome suprotstaviti?
Dva su načina.
Prvi je ne bojati se, biti siguran i jasan, držati se svojih vrednota i braniti ih i isticati u svakom trenutku društvenog komuniciranja.
Drugi je, učiniti da se osobno ne isplati biti sudionik, promicatelj ili zagovornik takve društvene devijacije.
U prvom slučaju to je ljudska obaveza svakog hrvatskog čovjeka, u svim prigodama, pogotovo intelektualca, a u drugom to je najvažnija obaveza hrvatske države i politika koja pokušavaju ostvariti potpunu hrvatsku nacionalnu slobodu putem nacionalne državnosti.
Najvažniji instrument u oba slučaja su mediji, a u Hrvatskoj trenutno – HRT, jer je njegova programska misija nužno definirana hrvatskim nacionalnim interesom.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
