Nakon što sam pročitao Tomićev zadnji tekst u srpskom tisku, NIN-u, zaključio sam da je on izvanbračno dijete iz tajne istospolone veze svojih suseljana Veljka Kadijevića i Stipe Šuvara.

Šuvar je iz Zagvozda, Kadijević iz Glavine Donje, a Tomić iz Prološca, što je sve negdje u krugu od nekoliko kilometara. Jedan je bio istaknuti četnik i antifašist hrvatske nacionalnosti koji je domovinu pronašao u Srbiji, drugi istaknuti Jugoslaven, komunist i autor “Bijele knjige”, popisa za progon nacionalista. Kad spojite tu dvojicu, dobijete Tomića.

Tomić je, naime, ponovo “napadnut”: ovaj put ne onime što mu obično izlazi iz usta i pera, već mu je netko zbacio šešir s glave. Što je, po njegovoj braći antifašistima, prekršaj za bar sto godina robije, jer, kažu, predviđena zakonska kazna od 350 maraka je premala.

No kolika bi trebala biti zakonska kazna za ovo: “Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za toga retarda”, piše Tomić nigdje drugdje nego u NIN-u. A onda, kad mu se pruži prilika za dobar pičvajz, umjesto da odvali šljagu onom tko mu je skinuo šešir, on podvije rep i traži najstrožu osudu pičvajza.

Valja primijetiti da je ogovarati vlastitu vlast u tuđoj, manje-više otvoreno neprijateljski nastrojenoj državi, čin koji pristaje jedino osobama bez ljudskog integriteta i karaktera. A izvrijeđati na pasja kola ministra u glasilu velikosrpskog (anti)fašizma, koje je prednjačilo u ratnohuškačkoj propagandi devedesetih, pa onda tražiti od istog tog ministra da “najstrože osudi” zbacivanje šešira s njegove vlaške glave, je čin ljigavca. Da Tomić ima dostojanstvo, ili da zna što to jest, sigurno ne bi glumio čuđenje što nije od Hasanbegovića čuo kako sve koji taknu njegov urbani šešir treba poslati na Goli.

Što još kaže Tomić? “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”. Ovdje se Tomić “elegantno” izvukao od toga da nazove ministra izravno “balijom”, ali je prilično jasna intencija stavljanja “balije” u kontekst rečenice. Pa dalje – “ostao sam ravnodušan na bijednika”, a usto se osvrnuo kritički i na cijelu hrvatsku vladu: “Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea. Jedan je, na primjer, osuđivani nasilnik, koji je izvijestio lažnu adresu, a javno bi objavljivao popise nacionalnih izdajnika. Drugi je krao stiropor iz dućana građevinskog materijala. Treći je krao u bolnici koju je vodio. Onda imamo nekadašnju časnu sestru, katoličku redovnicu koja je liječila narkomane, prije nego se u jednoga, valjda izliječenog, zaljubila, napustila Crkvu i otišla s njim živjeti u Banjaluku. Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru”.

Tomić ima sreće da živi u Hrvatskoj. Sasvim je sigurno da bi negdje drugdje vjerojatno imao malo više problema od šešira. A da je Srbin koji ovako u hrvatskim medijima piše o Srbiji, vjerojatno bi ostao bez glave, a ne samo bez šešira.

Tomić je, dakle, poručio Hasanbegoviću da je jedan obični balija, i to u četničkom tisku – što je ono što o njemu zapravo misle hrvatski antifašisti velikosrpske provenijencije, a ne domoljubni Hrvati. Uostalom, zna se kom su “balije” stari neprijatelji. Hasanbegović je pak rekao da najstrože osuđuje napad na Tomića, ali mu je i poručio da, kad se već nabacuje govnima, mora očekivati i da koje govno pogodi njega. Ili, kako Amerikanci kažu, ljudi koji žive u staklenim kućama ne bi trebali bacati kamenje okolo. I naročito se ne bi trebali, kao Hrvati makar po haplotipu ako ne već po ničem drugom, zgražati nad hrvatskim nacionalizmom u donedavnom glasilu velikosrpskog ultranacionalizma.

Usto, Tomić poručuje da bi Hasanbegović trebao, kao musliman, biti antihrvatski raspoložen “zbog Ahmića”. Radi se, očito, o prozirnom pokušaju Tomića da zavadi Hrvate i Bošnjake, ne bi li se Srbi lakše domogli Republike Srpske. Valjda bi slijedom iste logike i Tomić, kao Hrvat, trebao biti antisrpski raspoložen zbog Vukovara, Dubrovnika, Broda, Osijeka, Vinkovaca, Ovčare, i tako dalje. Ako je on slaboumni musliman-balija jer je pristao raditi za hrvatsku vladu, je li onda Tomić retardovani ustaša jer radi za srpski tisak? Zovu li u Beogradu njega iza leđa “dudekom” i “korisnom budalom”?

No, Tomić sad govori o slobodi tiska, i svi koji ga brane, zanemarujući da pisana riječ podrazumijeva odgovornost, ili bi trebala. S kojim se pravom dio medija zgraža nad time što je netko na ulici Tomiću rekao da je jugoslavensko govno, a kad on govori drugima da su hrvatska i muslimanska govna, to je košer? Ako je Tomićeva sloboda govora nazivati nas “gadovima”, Hrvatsku zemljom kojom vlada banda iz vesterna – i to usred Srbije kojom vladaju pravi četnici s pedigreom iz rata – te nazivati Hasanbegovića bijednikom i retardom, onda vjerojatno i u moju slobodu govora spada nazvati Tomića toksičnim genetskim otpadom, te brđanskom seljačinom bez kulture i odgoja. A “antifašiste” ipak u cijelosti neću nazvati bijednicima – ne zato što se bojim da bi me netko od njih u tom slučaju, opravdano, mogao zveknuti u glavu na ulici, nego jer to jednostavno ne mislim, i nije mi običaj vrijeđati ljude koji to osobnim činom nisu zaslužili. Tomića je, s druge strane, posve u redu vrijeđati, pa i govoriti mu da je jugoslavensko govno, jer on sam sipa takve uvrede i od njih živi.

Hrvatska antifašistička novinarska ljiga

Ako ste mislili da je revnosni HND, uvijek budan kad se radi o govoru mržnje, reagirao na Tomićeve bljuvotine, nije. Unatoč primjedbi ministra na njihovu glasnu šutnju. Imali su hitnijeg posla: obilježavanje bitke na Neretvi.

Godišnja skupština Antifašističke lige održana je u Novinarskom domu, uz prisustvo delegacije HND-a predvođene Sašom Lekovićem. A iz njihovih izlaganja teško je bilo reći tko je tu antifašist, a tko predsjednik strukovnog udruženja, kom nije primjereno ideološki se identificirati s jednom ekstremnom i krajnje marginalnom, ali zato vrlo glasnom i medijski zastupljenom društvenom skupinom.

Oni su zaključili da su u Hrvatskoj na vlasti fašisti, i zaključili da je vlast poslala “batinaše” na Tomića te da se dijele “otkazi onima koji pogrešno misle”. To kaže ustanova koja ne samo da proganja novinare koji “pogrešno misle”, nedovoljno antifašistički, već i ne dopušta uopće govoriti onima koji drukčije misle od njih. HND je i za Duke bio ideološka inkvizicija, a sad je otišao i korak dalje.
„Ako netko dovodi u pitanje antifašizam, onda dovodi u pitanje i osnovna ljudska prava, slobodu medija i normalan život u demokratskoj i civiliziranoj zemlji“, rekao je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Usto je, parafrazirajući Brkićevu poruku Pupuvcu, poručio da, ako onome tko „nije antifašist ili nije za slobodu izražavanja i neovisnost medija, smeta što to u Hrvatskoj postoji, neka ide tamo gdje toga nema“.

No da su najveći neprijatelji slobode izražavanja i neovisnosti medija upravo antifašisti, nama u medijima je i te kako poznato. Politička korektnost i suzbijanje govora mržnje koju promoviraju je tek eufemizam za cenzuru. A tvrdnja o dovođenju u pitanje antifašizma i dovođenju u pitanje osnovnih ljudskih prava je suluda: ispada da su Staljin, Tito, te antifašističke tajne policije poput Securitatea bile jamac “normalnog života u demokratskoj i civiliziranoj zemlji”. Jesu li oni totalno sišli s uma? Pa i u fašizmu kao takvom je bilo više slobode govora i ljudskih prava nego u režimima koji su se deklarirali kao “anifašistički”!

A briljirao je i Vili Matula, izjavom kako je Hasanbegovićeva tvrdnja da je jedina istinska hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bila ona u Domovinskom ratu „nakaradna interpretacija“, te zaključkom kako treba obilježiti 75. obljetnica Bitke na Neretvi, koja bi podsjetila na junake Drugog svjetskog rata, a s obzirom da se od osamostaljenja Hrvatske bitke iz tog rata nikada nisu obilježavale.

Kakve veze ta bitka i taj rat imaju s Hrvatskom, i zašto bismo u Hrvatskoj obilježavali bitke u Crnoj Gori u kojima su sudjelovali njemački nacisti i srpski četnici na jednoj i jugoslavenski komunisti na drugoj strani, uz ponešto snaga NDH u ulozi statista, nije objasnio. Hasanbegović je posve u pravu: to nije bila naša bitka, ni naš rat.

Ostojić bi pljačku iz policije riješio dok kažeš “svastika”!

Dosad je hrvatska policija bila predmet sprdnje uglavnom u Hrvatskoj, a nakon pljačke 280.000 eura i dva kilograma zlata iz sjedišta MUP-a je to postala i diljem svijeta. Snimi li se idući nastavak “Policijske akademije”, vjerojatno će ga snimati u Heinzelovoj.

No stvar je političku dimenziju dobila jer je Tomislav Karamarko već prije tražio smjenu vrha policije, prije svega ravnatelja Dominića, obrazlažući to time što je SDP smijenio preko 2300 policijskih dužnosnika i doveo svoj lojalan kadar, za kojeg Karamarko tvrdi da je i nesposoban. Toj smjeni se protivio Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, što je gotovo izazvalo krizu Vlade.

Sad je ta smjena postala neizbježna, i ravnatelj policije je dao ostavku. Naravno, odmah su se javile sumnje da je Karamarko iza svega, kako bi isposlovao te smjene, no to je na samom rubu teorija urota: Karamarko je ipak oprezan i ozbiljan političar koji se nikad nije upuštao u kaznena djela, kamoli teška, i nevjerojatno bi bilo i pomisliti da bi riskirao karijeru na takav način.

S druge strane, takve stvari su se u policiji već događale – prije nekoliko godina trebalo je vratiti dileru droge 108.000 zaplijenjenih kuna, da bi se ispostavilo da su ih inspektori ukrali iz policijskog sefa. Druga “teorija urote”, puno realnija, kaže da je policija sve prikazala kao pljačku izvana da bi se prikrilo da su novac i zlato otuđeni iz sefa. Ali svi se slažu da je policija upletena: netko je znao što će u sefu naći, a to je mogao saznati samo od policije.

Željko Dolački, iz čijeg je sefa nestao novac, je bio na glasu kao omiljeni Ostojićev policajac, koji se usto na čudan način, nakon što je za SDP-ovog ministra Šime Lučina najuren nečasno iz policije zbog sumnji na korupciju, u nju vratio 2003. i napredovao do načelnika. To je dodatni problem za bivšeg ministra: Dolački se često u medijima spominjao kao dio njegove tajne ekipe u MUP-u, takoreći parapolicijskih snaga. Usto, postavlja se pitanje što je taj novac radio u sefu Dolačkog, zašto nije u zakonskom roku predan DORH-u ili sudu, i dosta drugih pitanja. A sve skupa upućuje na to da u policiji samo aparati za kavu nisu korumpirani, a i to je pitanje.

No još veći problem ima novi ministar: možda bi i on trebao odstupiti, jer ga se već dva mjeseca, od strane Karamarka koji je bio ministar policije i poznaje situaciju, upozorava na nekvalitetan stranački SDP-ov kadar u policiji. Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije smijenjeno je više od 2300 ljudi i dovedeni su lojalni i nesposobni uhljebi. Njih je odmah trebao smijeniti, i postaviti natrag stručne ljude – a on je to odbijao, i sad mu se to vratilo kao bumerang. Božo Petrov i premijer Orešković su također odbijali smjene i podržali Orepića u sukobu s Karamarkom, no oni ne poznaju policijski i obavještajni sustav jer u tim sustavima nikada nisu radili, dok Karamarko jest. No Karamarko je, u vrlo gospodskom priopćenju, već rekao da od njega neće tražiti ostavku – ali hoće depolitizaciju policije, koja se očito nameće kao hitna stvar.

U međuvremenu, policija se pohvalila time da je kaznila 1881 biciklista u Osijeku, pet u Splitu, sedam u Rijeci, i osam u Istri. To je nešto u čemu su dobri, naročito u Osijeku. Rješavanje ozbiljnijeg kriminala od prometnih prekršaja je očito prekomplicirano za njih.

Opasna provokacija – obnova Vukovarskog tornja

Vodstvo “Crvene zvezde” prijavilo je “Cedevitu” Euroligi jer je zagrebački košarkaški klub odlučio da će prihod od utakmice koja se igra u petak, 8. travnja, ići za obnovu Vukovarskog vodotornja.

Srbi to smatraju – provokacijom. Što je i više od bezobrazluka. Tim više što je publika u prvoj euroligaškoj utakmici ovih momčadi koja se igrala u beogradskom Pioniru pjevala o “stražama generala Draže”, i istaknula transparent koji slavi ratne zločince iz zadnjeg rata.

Treba li reći da je predsjednik kluba “Zvezda” inače veliki fan pokojnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, još jednog u plejadi zaslužnih “antifašista”?
Zašto je ovo u pregledu hrvatske političke gluposti? Jer je glupo bilo da MI zbog transparenata i skandiranja nismo napustili prvu utakmicu, i oštro prosvjedovali kod Eurolige zbog veličanja antifašista Draže i Slobe, te Tolimira, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora u Haagu. Zato nam ovo i rade: jer mogu.

U pravilu se nasilnici iživljavaju nad onim tko to dopušta. Zašto uopće sudjelujemo u tom natjecanju kad u njemu sudjeluju klubovi iz zemlje u kojoj očito denacifikacija nije niti započela?

Pupovcu nije jasna razlika između Šešelja i Gotovine!

Osjetljiviji od naših košarkaša je Milorad Pupovac. On odmah napusti raspravu kad smatra da ga izbor protivnika vrijeđa u njegovoj srpskoj biti. Tako je protestno napustio HRT, jer nije želio sudjelovati u razgovoru s Ružom Tomašić. Njega vrijeđa što ona smatra da Hrvatska od Srbije traži premalo za zeleno svjetlo za ulazak u EU. Osim pitanja srpske samoproglašene nadležnosti za ratne zločine izvan Srbije i prava hrvatske nacionalne manjine, prije ulaska Srbije u EU bi trebalo riješiti pitanje granica, nestalih osoba, otetog kulturnog blaga, smatra Tomašić. Također, smatra da Srbija mora priznati postojanje logora za Hrvate na svom tlu, a postavlja i pitanje ratne odštete. To je odgovor bezobraznom Dačiću koji kaže da se Hrvatska ponaša kao “velesila” jer se protivi otvaranju 32. poglavlja, zbog odnosa prema ratnom zločincu Šešelju.

Ruža je ta koja nije trebala pristati doći s Pupovcem u studio. On je naime nedavno, komentirajući puštanje Šešelja iz zatvora, praktički izjednačio njega i generala Gotovinu, i to je posve dovoljan razlog da s njim više nikad nitko normalan u Hrvatskoj ne uđe u razgovor i raspravu. Ako Pupovcu nije jasna razlika između jednog časnog vojnika i generala, i jednog genocidnog psihopata koji je epitom balkanskog koljačkog primitivizma, onda s njim nema smisla o bilo čemu razgovarati.

Na Iblerovom ništa novog

Milanović je konačno uspio dobiti jedne izbore: one u SDP-u. Više zbog nedostatka iole ozbiljnog protukandidata, a manje zbog uspjeha koje je stranka imala u zadnjih 6 izbornih ciklusa, izgubivši svih 6. Misle li u SDP-u stvarno da su Maras, Jovanović, Stazić, Hajdaš-Dončić, Grčić i Kotromanović najbolji ljudi koje mogu ponuditi naciji, i da bi ih baš oni, predvođeni gubitnikom Milanovićem, mogli vratiti na vlast? Ili se samo zezaju?

Milanović je nakon gubitka parlamentarnih izbora dao toliko nepristojnih, neozbiljnih i idiotskih izjava da vjerojatno ne bi ponovo bio izabran ni za predsjednika kućnog savjeta, kad bi imao ozbiljnu oporbu u stranci. No njegov agresivan i vulgaran stil razotkriva jadno stanje u kojem se nalazi današnji SDP. Milanović je jednostavno sirov i nekulturan, usto potpuni diletant, i uz ovakvu oporbu HDZ može mirno spavati. Tim više što će rasplet afere Mig-ovi možda dovesti do optužnice protiv Kotromanovića, koji mu je blizak suradnik. Čak ni ta afera, koja je izbila samo par dana prije izbora u SDP-u, nije ga uspjela srušiti!

Tako Hrvatska ide dalje bez prave oporbe, a to nije dobro. Jer, iako istraživanja ukazuju da je SDP i dalje popularan gotovo kao i HDZ, to je više rezultat medijskog nagnuća Milanoviću nego stvarna slika stvari: Milanović je dokazao da nema kapaciteta voditi zemlju, a time ni za biti jak šef oporbe. Usto, kampanja je protekla u atmosferi grubog vrijeđanja, gdje su iz Milanovićeva tabora protivnike nazivali bagrom, zmijama otrovnicama, pušačima bunike, te najavljivali “nogu u guzicu” nakon što Milanović pobijedi. Sve će to sasvim sigurno ostaviti atmosferu nepovjerenja u stranci, narušiti odnose među članstvom, ali i trajno narušiti ono malo što je ostalo od ugleda SDP-a.

Zaslužuje li SDP bolje od Milanovića? Nakon svega, nitko od njih ne može reći da ne znaju koga su birali. Ako uopće jesu, jer je iz Komadininog stožera javljeno da su neke kutije bile pune već prije otvaranja biračkih mjesta. Izgleda da u SDP-u neki običaji naslijeđeni od KPJ teško izumiru.

Bandićevu Bandićevo, Bogu Božje, Batmanu Batmanovo

Rupa veća od budžetske se pojavila nasred Slavonske, i odmah postala hit na internetu i tema raznih fotomontaža, od onih gdje je Bandić pretvara u fontanu do onih sa zbunjenim Johnom Travoltom.

Prvi na listi prozvanih je Bandić, pa iako zapravo s ovim nema ništa – takve stvari se jednostavno mogu dogoditi tamo gdje prodru podzemne vode ili pukne kakva stara odvodna cijev – dao je par izjava u svom stilu. “Nisam ja Batman, pa da interveniram unaprijed. Ovo je bila viša sila. Budite strpljivi”, rekao je. Batman nešto nije u formi ovih dana, izgleda.
A kasnije je još dodao “Dubit ćemo na trepavicama ako treba, ali riješit ćemo to”. Dobro da nije rekao da će pojesti rupu! No najviše me je nasmijao njegov odgovor na pitanje novinarke HRT-a tko je kriv: “Možemo kriviti mene ili dragog Boga. Evo, ja ću prihvatiti da sam 50 posto kriv”.

Pa ako Bandić možda i nije Batman, negdje je u ravnini s dragim Bogom. No, i takvi odgovori su bar duhoviti. Pitanje “tko je kriv” je prilično debilno kad ga na takav način postavite gradonačelniku. Bandić, komedijaš i showman, bar uvijek ima pripremljen odgovor na sve. Novinari bi trebali imati pripremljeno i poneko pametno pitanje.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save