Zar je javno pokazivanje vjere u Hrvatskoj opet postalo odiozno kao u komunizmu?
Stotinu tisuća ljudi koji su u tjedan dana pohodili tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića izloženo u zagrebačkim crkvama te nerazumijevanje, poruga i mržnja kojom su mnogi mediji i društvene mreže popratili taj fenomen, prekretnica su u našem društvu
Katoličke nekrofilske orgije, neraspadnuti hamburger, srednjovjekovni duh pušten iz boce, mošti cara Lazara – samo su neki od komentara događaja koji je državna televizija prenosila izravno na prvom kanalu. Zašto prekidati redovni program, neka katolici odu na četvrti, bio je jedan od prigovora. Doista, gdje je mjesto religiji?
Vjera je u socijalizmu smatrana za privatnu stvar pa ni Partija ni Televizija nisu znale što da rade s njom kada je bila javna. Komično je bilo slušati voditelje Dnevnika kako koncem prosinca najavljuju gužve na granicama zbog ‘nadolazećih’ i ‘predstojećih’ blagdana, kada su se gastarbajteri vraćali u socijalističku domovinu u opelima i mercedesima punim darova. A onda je ranih 80-ih spiker prvi put javno izrekao riječ ‘Božić’ – i nije propao svijet. Na sličan način, najprije u SR Sloveniji, a potom i u SR Hrvatskoj, prestalo se ignorirati pohod grobljima na Sve Svete i proglašen je Dan mrtvih, dan posebne regulacije javnog prometa. I beskrajne kolone ljudi od Kaptola do Name u Ilici koji strpljivo čekaju ukrcaj u ZET-ov autobus za Mirogoj, svjedočeći da pola stoljeća agresivne ateizacije nije uspjelo.
Identičan prizor vidio se ovog tjedna, ali čekalo se da se vidi tijelo sveca, glasovitog i omiljenog ispovjednika, izloženo u staklenom kovčegu. Interes za sv. Leopolda Bogdana Mandića je izniman, ali nema razloga za čuđenje. Prije 40 godina, kada se počelo obilježavati 13 stoljeća kršćanstva u Hrvatskoj, u Solinu se bilo okupilo 100.000 ljudi; 1979. na proslavi Branimirove godine u Ninu bilo ih je 200.000, a na Nacionalnom ekumenskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. čak 400.000 – dakako, ništa se od toga nije moglo vidjeti na Televiziji koja je negirala stvarnost.
Nije drugačije ni u Republici Hrvatskoj. Zagreb je 2006. posjetilo 40.000 mladih na susretu zajednice iz Taizea – ali to je bio vjerski skup, dakle privatan, pa o tome nije bilo ništa u medijima. Za hrvatske medije i društvene mreže Crkva je uglavnom pedofilska i zločinačka organizacija koja parazitira na državnom proračunu, leglo ustaša, skup zatucanih lijenčina i primitivnih neznalica. I ne samo za hrvatske, zato je genij Ivana Pavla II. smislio nešto što se zove “papinska putovanja” – pape koji je, usput budi rečeno, sv. Leopolda i kanonizirao.
Što je tu genijalno? Papu kao državnog poglavara mora dočekati predsjednik države i postrojeni vojnici, pa o tom moraju izvijestiti i mediji koji bi radije pregrizli jezik nego priznali da katoličanstvo postoji. Potom još papa nešto kaže na domaćem jeziku, ili čak poljubi zemlju, što nikada nijedan gost ne napravi, pa je odmah simpatičan. Nakon toga se upriliči misa na nekoj ledini na kojoj se skupi više ljudi nego što bi se skupilo za bilo koji drugi događaj – pa se vidi da je kršćanstvo najvitalnija od svih društvenih snaga. Medijima koji preziru istinu, ali obožavaju celebrityje i spektakle, pruži se upravo to: neviđen spektakl i jedinstven celebrity. I još se na kraju te stotine tisuća ljudi raziđu u miru pa im ne možeš prišiti ni najmanji incident…
Spektakularno izlaganje svetog tijela pokazalo je i da je štovanje svetaca mnogima danas nerazumljivo. U doba rimskih progona kršćani su se okupljali na grobovima mučenika jer su smatrali da su njihovi ubijeni prijatelji blaženi u nebu, te da je njihovo zadnje počivalište sveto tlo. I danas se ispod oltara u Katoličkoj crkvi nalazi djelić kostiju sveca, čime crkva postaje sveto tlo – simboličan grob osobe koja je kršćanski ideal živjela u iznimnoj kvaliteti. Kod Leopolda Bogdana Mandića svetost se očitovala na posebno prisan i human način – on je jednostavno od jutra do mraka sjedio u samostanu, dočekivao ljude koji su mu se željeli povjeriti, tješio ih i savjetovao – a iz toga se može i očitati misao pape Franje: svetog Leopolda poslao je u Hrvatsku da potakne interes vjernika za ispovijedi.
Spektakl – i njegovo radikalno medijsko odbacivanje – zasjenilo je čovjeka. Mandićevu je sudbinu odredilo zdravlje. Ne samo da je bio patuljasta rasta, nego je imao i razne tjelesne deformacije, zbog kojih bi mu se padovanski fakini rugali i ubacivali u kapuljaču kamenčiće i smeće – što je lijepa prigoda da se progovori o tome koliko naše društvo prihvaća invalide; nadalje, sv. Leopold bio je odbio talijansko državljanstvo uz riječi „krv nije voda“, zbog čega je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio interniran, a velika mu je bila želja da bude pokopan u domovini – iz čega se može iščitati tipična sudbina tolikih gastarbajtera, iseljenika i izbjeglica; na koncu, čitav je život bio nesretan zbog raskola katolika i pravoslavnih (tj. Hrvata i Srba) – pa bi i pomirenje ta dva naroda moglo postati tema.
Ali ništa od toga. Kada je Mandić 1983. bio kanoniziran, magazin Start bio je objavio ozbiljan analitički članak o njemu – daleko iznad nivoa današnjih internetskih napisa. Enorman interes građana za Mandića danas, pokazuje da je vjera veoma ozbiljan društveni čimbenik s kojim će se itekako trebati računati. Zapanjujuće medijske uvrede tih istih građana, na koje je jučer reagirao i HND, otkrivaju da je javno pokazivanje vjere odioznije nego u komunizmu. U komunizmu u kojem bi fratra rutinski strijeljali, ali bi bili dovoljno pristojni da mu ne kažu da je jednoruki patuljak.
Autor: Boris Beck/tportal.hr
