Vesna Pusić – strateška točka pucanja Oreškovićeve Vlade
Lopovska, podmukla, zaplotnjačka, netransparentna kandidatura Vesne Pusić za generalnu „spremačicu“ UN-a, u periodu tehničkog statusa odnarođene kmerske vlade ima barem dvije dimenzije koje jasno proiciraju anacionalne interesa, štetne za Republiku Hrvatsku.
Prva je dimenzija je svakako ona na globalnoj razini, ako, ne dao Bog, ona uspije pobijediti na natječaju za čelno mjesto u UN. Međunarodno suglasje oko činjenice postojanja samostalne Hrvatske još uvijek nije konačno definirano bez obzira na sve međunarodne institucionalne formacije kojima je Hrvatska postala članica. Neke važne zemlje koje su bile nesklone međunarodnom priznanju Hrvatske i danas su nesklone postojanju Hrvatske, a neke zemlje kojih ima ne mali broj zatrovane su stavovima hrvatske veleizdajničke diplomacije putem veleposlanstava diljem Svijeta, politike koja Hrvatsku gura natrag u kolokvijalno zvani “regijon” iza kojega se krije velika Srbija ili neka nova Jugoslavija.
Kada sagledamo činjenicu da ta veleizdajnička diplomatska bulumenta, birana po udbaškim metodama ide ruku pod ruku s istim protuhrvatskim elementima u nekim državama raspadnute Jugoslavije, poglavito mislim na Srbiju, a ni Slovenija, Crna Gora i BiH nisu izuzete s tog popiska, onda vidimo jednu jaku antihrvatsku struju koja šteti nacionalnim interesima i neovisnosti Hrvatske.
Kada u tom kontekstu međunarodna politika dobiva jasne signale i poruke iz Hrvatske, od Mesića, Josipovića, Milanovića, preko ministarke Vesne Pusić i utjecajnog Bude Lončara, kako je Hrvatska „slučajna država“ sa „slučajnim narodom“, kako je Hrvatska navodno fašistička zemlja, s fašističkom Vladom, zemlja sa “ustaškom gujom” u njedrima, postavlja se pitanje što međunarodni čimbenici, bili oni skloni Hrvatskoj, ili neskloni, mogu uopće realno misliti.
Hrvatska tom veleizdajničkom projekcijom dobiva međunarodnu dimenziju jedne nestabilne zemlje na ovom važnom geostrateškom prostoru, Hrvatska svojim veleizdajničkim, namjernim ekonomskim urušavanjem dobiva još snažniju, negativnu sliku jedne nestabilne zemlje od koje ulagački kapital neminovno bježi. Međunarodnoj zajednici nametnuta je slika da je Hrvatska nesposobna vladati sama sobom.
Jugoslavija se nije raspala da bi Hrvatska i ostale ex Jugoslavenske države bile slobodne i samostalne. Jugoslavija se raspala zbog globalnog urušavanja komunističkog, nedemokratskog režima, raspala se zbog međunarodnog interesa širenja „demokracije“.
Ali raspadom Jugoslavije nije se raspao globalni geostrateški plan koji je naslonjen na granične okvire bivše Jugoslavije od Vardara do Triglava, od luke Drače do Kopra. Ta geostrateška točka ostala je ista, zbog te geostrategije međunarodni čimbenici su stvorili bivšu Jugoslaviju sa svojim pomagačem Titom. Međunarodnoj zajednici 50 godina bilo je potpuno nevažno kakav politički sustav vlada u Jugoslaviji, bilo im je važno da Jugoslavija geostrateški spriječi Rusiju da izađe na toplo Jadransko more.
Tko će voditi i očuvati tu geostratešku interesnu politiku međunarodne zajednice? Tko će dobiti međunarodne akreditive kao jamac toj geostrateškoj sigurnost? Hrvatska ili Srbija? Ako vrhovi hrvatske politike godinama tvrde da je hrvatska „slučajna država“, „slučajan narod“, ako ta politika namjerno uništava vlastitu zemlju, čini Hrvatsku međunarodno nestabilnom, korumpiranom, onda nije teško zaključiti kome će međunarodna politika dati te akreditive. Uz to imamo i činjenicu da je Srbija i u bivšoj Jugoslaviji već imala iste takve akreditive koji su savršeno funkcionirali. Kada tome pridodamo nove „islamske ugroze“ koje prijete Europi i Svijetu imamo situaciju gdje Vesna Pusić namjerno Hrvatsku gura nazad u Veliku Srbiju i na tom poslu, nažalost, ima potporu dobrog dijela međunarodne zajednice. To je politika Vesne Pusić, to je politika odnarođenih bivših Vlada.
Međunarodnoj politici sasvim je svejedno hoće li se ovaj prostor zvati Velika Srbija, Velika Hrvatska, Regijon ili neka nova Jugoslavija! Njima su važni geostrateška sigurnost i ekonomsko „porobljavanje“ do krajnjih granica. Na tu kartu igra Vesna Pusić u svojoj kandidaturi i to je prava istina.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u rujnu prošle godine izjavila kako se ne slaže s načinom kandidature Vesne Pusić i da bi za takvu kandidaturu bio potreba nacionalni koncenzus. Potpuno ispravno i logično. Milanović ne želi nacionalni koncenzus, on promovira politiku „MI“ ili „ONI, politiku podjela i sad je kristalno jasno da je kandidatura Vesne Pusić i lopovski način njene kandidatura, namjerno, dodatno produbilo taj jaz podjela, produbilo političku nestabilnost koja ide prema raspadu ove Vlade iz čisto domaćih unutarnje političkih razloga. Na žalost ti naoko, politikantski unutarnji prijepori daju dodatne argumente međunarodnoj zajednici o Hrvatskoj nestabilnosti koja bi mogla narušiti njihove geostrateške i ekonomske interese. Sada vidimo kako i unutarnja i vanjska politika teško štete hrvatskim nacionalnim interesima.
Međunarodnu zajednicu ne zanimaju naši svjetonazorski sukobi, oni to duboko ne razumiju, ne zanima ih politička borba desnice ili ljevice, ne zanima ih Jasenovac, ni istina o zločincu Titu i njegovom državnom terorizmu. U svim državama ima sličnih političkih tenzija i dok god ti prijepori nisu opasnost za izazivanje ratnih sukoba, međunarodni faktori ne žele u tome biti arbitri.
Povratak komunističkog totalitarnog režima bivše Jugoslavije na ove prostore je nemoguć, ali povratak dominacije velikosrpske politike je itekako razvidan, realan i moguć. Neki novi Tito sigurno ne će biti javno proklamirani diktator, ali da može doći iz velikosrpskih, neojugoslavenskih krugova postoji velika i realna opasnost. Neki novi Tito u svim bivšim republikama bivše Jugoslavije ima snažne saveznike isprepletene u monstruoznoj mreži jugonostalgičara koji bi u takvoj konstalaciji velikosrpske dominacije, u prividu demokracije, uvijek živjeli „ko bubreg u loju“.
Hrvatska politika ne sagledava dubinu tog problema i u nametnutoj histeriji podjela svako se brine za svoje „dupe“. Premijer Orešković i svi koji čine većinu u ovoj Vladi moraju redefinirati svoje izjave o kandidaturi Vesne Pusić i moraju toj kandidaturi reči energično NE bez obzira može li to ili ne može zaustaviti njen put ka tronu.
Ako Vesna Pusić i ne uspije doći do tog trona, ona je uz pomoć Milanovića i ostale bulumente već napravila dovoljnu štetu na razjedinjavanju u Hrvatskoj, napravila je veliku štetu i ovoj Vladi koja tone prema raspadu što slijepci namjerno ili slučajno ne žele vidjeti.
Domoljubna, demokršćanska politika u ovom slučaju mora iskazati svoje dostojanstvo, visoko moralnu etičku vrijednost, vjerodostojnost, svjetonazorsku osviještenost, bez obzira na političke posljedice. Jedino tako mogu, barem donekle sačuvati biračko tijelo koje im znakovito okreće leđa i šalje signale upozorenja.
Na kraju pitanje svih pitanja!
Kako Hrvatska vlada može dati bilo kakvu potporu Vesni Pusić, moralnu ili tehničku, kada Vesna Pusić u svom prijeziru prema ovoj Vladi i Hrvatskoj takvu potporu nije službeno ni zatražila?
Kazimir Mikašek-Kazo/hrsvijet.net
