Domoljublje ili veleizdaja
Kada je Hrvatski [državni] sabor potvrdio Vladu Tihomira Oreškovića, činilo se da je snažan vjetar puhnuo u domoljubna jedra. Malo se znalo o novom predsjedniku Vlade.
Tek toliko: imućan Hrvat, kanadski državljanin, dolazi iz uprave židovske farmaceutske tvrtke Teve, koja je – zaslugom Ive Sanadera i Miomira Žužula – progutala hrvatsku farmaceutsku tvrtku Plivu. Neznanac se, kako je predstavljen, doimao kao jamac svestranog oporavka naše kolonije.
Nisam bio pretjerano oduševljen. No žarko sam želio da se oporavak dogodi. Stoga sam tada napisao: Prvi i posljednji čovjek – predsjednik Vlade i ministar kulture – ulijevaju nadu. Toj ocjeni kumovala je Milanovićeva najava da će „drugarice i drugovi“ novoj vlasti prirediti „pakao“, a snažno ju je podupirala i Oreškovićeva junačka izjava da njemu i njegovoj Vladi ne treba uobičajenih 100 dana kritičke obzirnosti. U takvim okolnostima tri sam mjeseca razložno gasio Milanovićev „oganj“ i šutio o Oreškoviću.
Zašto nisam bio oduševljen? Ne bih htio nikoga sablazniti odgovorom, ali kada čujem predsjednika Vlade kako kvoca da je nešto „good, good, good“, a nešto drugo „bad, bad“ – meni se diže kosa na glavi! To je valjda nešto anakronično, posljedak ognjištarskog odgoja i vjekovnoga hrvatskog otpora germanizaciji, madžarizaciji, talijanizaciji, srbizaciji… Svjestan sam ja toga. No, jednako sam svjestan i najnovijega našeg kulturnog napretka! Da nisam, zar bih tako strpljivo gutao te anglo-saske „dlakave žabe“ i trpio nehrvatski artikuliran izgovor? Ali sve ima svoju mjeru. Pa, naravno, i moja „politička korektnost“. Znam, ružno je to, ali što mogu: Kada se predsjedniku Vlade u rečenici razbježi ono malo padeža, moja nesnošljivost – iskoči iz kože!
Tužne me tada spopadnu misli. Kako li je govorio hrvatski ban Dragutin Khuen-Héderváry? On je bio Madžar. Ne znam kako je u Saboru govorio. No njegova je vlada, barem pismeno, s madžarskom vladom općila na hrvatskom jeziku. Gostovanje u drugom jeziku prilično je velika muka i u okviru iste skupine jezikā. Stoga je divljenja vrijedan primjer Zoltána Áldotta, madžarskoga gubernatora Ine. Taj se je Madžar god. 2010. doselio u Hrvatsku. Oženio se Hrvaticom. Došao je iz ugrofinskoga madžarskog jezika, a bolje govori indoeuropski hrvatski nego – domoljubni Hrvat Orešković.
Dobro, reći će tkogod, to pripada u kulturu! Da, u kulturu. Ali, kao što se općenito zna, iz kulture raste politika kao skrb o općem dobru. A što u nas raste? To dostatno pokazuju tri zgode.
Dođe predsjednik Vlade, gospodin Orešković, u Vukovar pa zavapi: Treba mi 10.000 hektara oranica – u komadu! Za velikog ulagača s Bliskog Istoka! Vukovarci vrte glavom. Mi smo grad – industrija! Očekivali smo predsjednika Vlade, a došao nam mešetar nekretninama! Nisam Vukovarac. Bit će da me stoga nije prenerazila Oreškovićeva predodžba o agraru, nego nešto drugo. Čini se da Orešković, premda naše gore list, još nije čuo za Vrdoljakovu babu Lončarušu. A slavna je baba Lončaruša govorila: Ne prodaje se, sinko, vinograd. Prodaje se grožđe. I to prve dvije-tri godine. A zatim vino i rakija.
Odlučila Oreškovićeva Vlada obuzdati političku djelatnost Ureda „doživotnog bivšeg“ predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pa mu najprije odlučila ustegnuti 500.000 kn godišnjeg prihoda iz državnoga proračuna, a zatim podignula tu svoticu na 600.000 kn. Nevoljniku je ipak ostavila – tjelesnu stražu! Što će mu, čude se neupućeni, tjelesna straža?! A Vlada zna. Ona čuva Mesića kao zjenicu oka međunarodne pravde. Mesić je naime prvi u Haagu lažno svjedočio da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, na čemu je poslije izgrađen sotonski konstrukt o „udruženom zločinačkom pothvatu“.
Stvarnu Oreškovićevu političku orijentaciju ili potpunu dezorijentaciju jasno pokazuje slučaj Vesne Pusić. Gospođa je svojedobno, kao narodna zastupnica, u Hrvatskomu [državnom] saboru javno ponovila Mesićevu tajnu haašku laž i ustrajala na njoj do dana današnjega. Ta laž sigurno nije bila bez utjecaja u kaznenomu postupku protiv šestorice Hrvata – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – koji su zbog sudjelovanja „u zajedničkom zločinačkom pothvatu“ pod vodstvom Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka osuđeni na drastične zatvorske kazne.
No, to nije smetalo Zoranu Milanoviću i njegovoj Vladi da čak i nezakonito, nakon izgubljenih izbora, u ime Hrvatske kandidiraju gospođu Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. A onda je slijedio grom iz vedra neba: Orešković i njegova Vlada javno su poduprli – Vesnu Pusić. Nazovite to veleizdajom ili domoljubljem, kako vam volja.
Benjamin Tolić/hrsvijet.net
