Zašto Pupovac ne osudi povokacije troprstaša u Vukovaru?
Ovako možemo očekivati reakciju. Stradati će neki Srbi, pa onda neki Hrvati, pa onda opet neki Srbi i tako redom tko zna do kada i do koje razine sve to skupa može otići.
Zašto se sada ne javi Milorad Pupovac, ali ne svekolikoj hrvatskoj javnosti nego svojim sunarodnjacima i zašto ih ne upozori da se takve stvari ne smiju raditi?
Pijani srpski troprstaši pokriveni šajkačama obračunavaju se među sobom i časte vukovarce istim onim pozdravom koji je korišten 18. studenog 1991. godine. Sve se to događa na pravoslavni Božić, a tome je prethodila duga vožnja kroz Borovo selo pod policijskom pratnjom, odnosno zaštitom. Iz kolone su pozdravljali prolaznike pozdravom s tri prsta, tradicionalnim pravoslavnim simbolom svetoga trojstva, koji se u nekim ranijim razdobljima i u katoličkim prostorima koristio osobito kod polaganja zakletve. Nešto kao polaganje ruke na Bibliju. Dakle, dignuta tri prsta sama po sebi nemaju nikakvu inkriminiranu ideološku pozadinu. Mogli bi to tako sagledavati da se nije dogodio rat u Hrvatskoj, da Vukovar nije spaljen do temelja od raznih srpskih vojnih formacija, Belih orlova, dobrovoljaca, Srpske garde, rezervista, JNA, četnika i tko zna kakvih je još formacija tamo bilo. Sve su te vojne postrojbe imale različite simbole, pokrovitelje, ideološke koncepte, zastave i grbove, ali im je zajednički bio upravo taj pozdrav dignuta tri prsta.
Tim činom, od tog trenutka dignuta tri prsta bi u svakoj normalnoj zemlji koja drži do svoje nacionalne sigurnosti, ponosa i ugleda simbol tri prsta, pozdrav s tri prsta bio zakonski inkriminiran. I to iz vrlo jednostavnog razloga. Radilo bi se o sigurnosnoj procjeni prema kojoj bi pokazivanje takvog pozdrava moglo izazvati žestoku reakciju građana te zemlje u čijem je kolektivnom pamćenju troprstaško pozdravljanje povezano s klanjem i ubijanjem. Međutim, ovaj cirkus pod krinkom pravoslavnog Božića nije se događao u Puli ili Krapini gdje nije bilo osobitih ratnih doživljaja. Ne ovaj cirkus se događao u Vukovaru, na lokaciji gdje se dogodio vrhunac tog troprstaškog horora.
Pokušajte otići u Waršavu ili Staljingrad, danas Volgograda i podignite ruku u zrak i pozdravljajte prolaznike na cesti pa da vidite kakvih će zanimljivih reakcija biti, a koje ćete moći svojim prijateljima ispričati tek nakon desetak godina kada odrobijate sve kazne koje bi vam lokalni sudovi nalijepili na kičmu zbog takve drskosti i bezobraznog provociranja, nepoštivanja nacionalnih tragedija, patnji i tko zna što bi vam još pisalo u presudi. Ili još bolje, uopće ne trebate ići toliko daleko. Pođite u Beograd na katolički Božić, zatražite policijsku pratnju najavite kako ćete mahati hrvatskim zastavama s dignutom rukom u poznatoj poziciji mjerenja visine kukuruza. Budite sigurni da u tom slučaju nećete morati čekati deset ili više godina za povratak u domovinu kako bi to svojima ispričali iz jednostavnog razloga što vaše postojanje više ne bi bila činjenica, nego iscrpljena pretpostavka.
I kada ovako sagledamo stvari kako onda objasniti da se u Hrvatskoj može mahati simbolikom koja budi najružnija sjećanja, simbolikom koja kopa po nezacijeljenim ranama? Simbolikom koja, uostalom, priziva reakciju? Kako razumjeti da se sve to događa pod policijskom zaštitom uz ovakvo komično službeno policijsko objašnjene našoj novinarki: ‘Što se tiče same kolone vozila, u njoj je sudjelovalo oko 150 vozila i 500-tinjak osoba, na čelu kolone nalazilo se službeno policijsko vozilo s jasno istaknutom zastavom Republike Hrvatske, i zastavom srpske nacionalne manjine. Osim navedenih zastava u koloni na osobnim vozilima nalazilo se još i devet manjih zastava srpske nacionalne manjine, bez obilježja, koja su zakonom dozvoljena. Cjelokupan događaj je protekao mirno, bez izgreda, te nisu utvrđeni elementi kaznenih djela i prekršaja.’
Dovoljno je pogledati snimku kolone gdje se jasno vidi kako događaj nije protekao mirno. Ili, primjerice svratiti na facebook stranicu Vlade i pročitati ogorčene komentare građana ove zemlje koji su imali prilike to na neki način vidjeti. Kakva je to sigurnosna procjena koja pod pratnjom vozika pijane troprstaše pokrivene šajkačama kroz lokacije gdje su se dogodila najveća stradanja upravo pod tim simbolima? Kakva je to uopće Hrvatska postala država kada njenu intelektualnu i političku elitu ne zanimaju ovakvi esencijalni maligni prijepori koji svojom nedorečenošću samo otvaraju nove pravce sukoba, kopaju nove rovove, zbijaju i Hrvate i Srbe u nove neprijateljske tabore? Zar nam treba još jedan rat za pet ili deset godina jer se u Hrvatskoj, oni koji bi to trebali, ne usude jasno izgovoriti ‘popu pop, a bobu bob’? Ovu je frazu jednom davno upotrijebio tadašnji mag hrvatskog političkog komunizma Stipe Šuvar u najavi svojeg puta u Beograd i obračuna sa Slobodanom Miloševićem. Nacija je tada na trenutak pomislila ‘vidi možda će se partizančina ipak suprotstaviti četnicima’. Međutim, ništa se nije dogodilo. Ostadoše hrvatski komunisti toga razdoblja s mlohavim ponosom u glavi. I danas Hrvatskom vladaju komunisti. Doduše više se tako ne zovu. Sad su oni liberali, socijalisti, itd, ali prepoznaju se upravo po tom mlohavom ponosu u svojim glavama. Valjda su oni hrabri hrvatski partizani koji su se žestoko tukli sa svima koji su im stali na put ostvarenja ideje jednostavno stradali u borbi ili ih je omlohavila neka poslijeratna dioba plijena po elitnim gradskim adresama.
Tko zna, a zapravo i nije važno. Činjenica je da postoji problem koji potiče rješenje metodom ‘na ljutu ranu ljutu travu’. Kada bi se stvari jasno posložile na način da se zna što je u Hrvatskoj dozvoljeno, a što ne, onda bi i svi ti toliko puta izgovoreni suživoti sa Srbima bili davno pasé tema jer bi se iz virtualnog verbalnog svijeta preselili i postali stvarnost.
Ovako možemo očekivati reakciju. Stradati će neki Srbi, pa onda neki Hrvati, pa onda opet neki Srbi i tako redom tko zna do kada i do koje razine sve to skupa može otići. Zašto se sada ne javi Milorad Pupovac, ali ne svekolikoj hrvatskoj javnosti nego svojim sunarodnjacima i zašto ih ne upozori da se takve stvari ne smiju raditi? Ne, Pupovac može plačljivim glasom pričati kako se gaze prava Srba kako ih se ponižava i slično, međutim kada to Srbi rade Hrvatima budite sigurni da ni Pupovca, ni Stanimirovića, ni Uzelca nećete čuti kako kore svoje sunarodnjake i kako ih podučavaju da se suživot s Hrvatima u Vukovaru ne može stvarati ako će im sa ta tri prsta mahati pred očima. Da, bila bi to, u tom slučaju politička mudrost za dobrobit vlastitog naroda. Međutim, u tom bi se slučaju suživot dogodio pa bi i nestao smisao postojanja manjinskih stranaka odnosno srpskoga trijumvirata u Hrvatskoj Pupovac-Stanimirović-Uzelac.
Autor: Marko Jurič/dnevno
