Komunizam je morao propasti – jer je prijevara bila esencija tog sustava. Jedna od najvažnijih u bivšoj Jugoslaviji bila je mitologizacija NOP-a i prikaz žrtava od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita.

Tito je u zajednički prostor bivše Jugoslavije unio najvažniji element, koji se ni na koji način ne može ukloniti: prijevaru. U Sloveniji je sveučilišni profesor Andrej Umek otkrio da su njegov djed (iz Brežica) i Titov ujak (Titov je otac bio sklon akloholizmu pa nije bio u stanju skrbiti se za obitelj) bili dobri poznanici. Otac profesora Andreja Umeka i Tito su se tada, na početku 20. stoljeća, igrali kao djeca. Mali Broz je bio sramežljivo i introvertirano dijete, kako se zna reći, ali puno neizraženih kompleksa zbog socijalnog statusa svojega oca – pijanca koji je upropastio uglednu seljačku obitelj.

Josipa Broza su početkom Prvog svjetskog rata poslali u podoficirsku školu. Kasnije, u životopisu dostavljenom Kominterni, tvrdio je da je bio dijete iz ropstva. To je vrlo važno, jer u obrnutom svijetu Komunističke partije možete graditi karijeru samo ako dolazite s dna društvenog poretka. Tito je iz ropstva došao na vrh. Sužanjska djeca ipak se nikada nisu slala u podoficirske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Tu se moglo ići samo ako si bio sin imućnog seljaka. Josip Broz je to bio: svjedočanstvo o njegovu ocu i djedu profesora Andreja Umeka to može potvrditi.

Prevario Kominternu, potom i narode

Kako je Josip Broz prevario Komiternu, tako je prevario i narode koji su se između 1941. i 1945. nalazili u Kraljevini Jugoslaviji. Posljednja knjiga Petra Battyja – Titova velika prijevara – čiji je prijevod izašao u Ljubljani, točno opisuje kako je Tito sve vrijeme namjeravao u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sustav, a time i – koristeći se agentima KGB-a infiltriranima u britanske obavještajne službe, zapadne saveznike – stvoriti Narodnooslobodilački pokret (NOP).

Kada su u sudenome 1945. bili novi „izbori“ u Narodnoj Republici Jugoslaviji, sustav koji je uspostavljen značio je ostvarenje Titova cilja. A ostaje pitanje, je li postignut cilj osobe koja je putem Komiterne i sovjetske obavještajne službe uspostavila fenomen Tita, to jest Josipa Visarionoviča Staljina. Ne, jer je uslijedila nova prijevara.

Jasenovac i za informbirovce

Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

Izrežirani sukob Tita i Staljina

O sukobu Tito – Staljin postoji mnogo tumačenja, ali je nekoliko sigurnih činjenica. Sovjetski je Savez pokorio svaki satelit koji se usudio oduprijeti. U tom je kontekstu Staljin povjerio Hruščovu: „Trebao bi samo prstom da mignem“. Uvjerenje da bi mogao Jugoslaviju vojno pokoriti, ako bi to samo htio, izrazio je i maršal Žukov: on je prilikom njegova posjeta Jugoslaviji 1957. to potvrdio – na gala večeri u odabranom krugu. Tezu da je Staljin s lakoćom mogao razoriti Jugoslaviju potvrđuje sljedeća činjenica: između 1948. i 1963. godine u Jugoslaviji je bilo 60.000 sovjetskih agenata, odnosno po tri na stotinu ljudi (aktivnog stanovništva). Ali Staljin to nije učinio.

Tezu o prividnom sukobu na liniji Tito – Staljin potvrdilo je naknadno ponašanje jugoslavenskih vlasti u međunarodnoj politici. Naime, da se FNRJ stvarno odvojio od SSSR-a ne bi bilo moguće da se u svakom globalnom sukobu (iznimka je napad na Čehoslovačku, jer su se tu jugoslavenski komunisti osjetili ugroženima) postavlja sustavno na stranu sovjetskih interesa. Svi međunarodni sukobi koji su se dogodili na strani protagonista Hladnoga rata to su bez izuzetka potvrdili (Izraelsko-arapski rat, Sueska i Kubanska kriza). Sve je oružje koje je Jugoslavenska Narodna Armija koristila bilo sovjetskog podrijetla, pogotovo najvažnije – zrakoplovi, puške…

Staljinov najodaniji trojanski konj

Zašto su se Sovjeti ovako ponašali? Tito je bio Staljinov najvjerniji učenik i zato je dobio najtežu ulogu. U kontekstu bipolarnog svijeta bilo je potrebno napraviti trojanskog konja, koji bi zemljama koje su se oslobađale od imperijalizma, ponudio formulu međunarodne integracije. Ona bi i dalje bila pod nadzorom Komiterne, tj. Sovjetskog Saveza. Ali pro forma morali bi djelovati autonomno i zato je očit sukob s Moskvom bio od takvog značaja. Na osnivačkoj konferenciji u Bandungu (Indonezija) 1955. tako je nastao golemi kolos (od gotovo milijardu ljudi), koji je bio politički povezan s Titom (i Sovjetima koji su stajali u pozadini). Inače bi narodi oslobođeni od kolonijalizma uistinu postali nesvrstani, ili se obratili Zapadu – što bi bilo najgore u očima komunista.

Većina je nesvrstanih zemalja nakon raspada kolonijalnih carstava postala socijalistička. Tito je uspio mobilizirati veliki broj prosovjetskih režima, koji sadrže sjeme despotizma. Kakvu je mobilizacijsku snagu Pokret nesvrstanih imao vidjelo se na ključnom susretu u Havani, 1979., gdje su nesvrstani, zajedno sa Sovjetskih Savezom i njihovim satelitima, činili dvije trećine svjetskog stanovništva. Samo Sjeverna Amerika, Australija, i neki dijelovi Zapadne Europe, stajali su na sunčanoj strani svijeta, tj. imali su demokratsko odnosno otvoreno društvo.

Nakon sloma SSSR-a i SFRJ „nesvrstani“ postali „suvišni“

„Nesvrstani“ su doživjeli kolaps kada je zbog unutranjih proturječja potkopano najvažnije središte njihove strukturne osi: raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije 1991. godine nisu bili više potrebni. Od tada ni oni ne igraju nikakvu ulogu. Danas je, groteskno, jedini europski član Pokreta nesvrstanih Lukašenkova diktatura – Bjelorusija.

A tko je najveći protivnik prijevarama nabrojenim u prethodnim stavkama? Nacionalna država ili zajednica nacionalnih država sa središtem u sebi (EU), a sve utemeljeno na ideologiji koja je oprečna povijesnom komunizmu, tj. realnom socijalizmu. To su strukture koje su od titoizma najudaljenije. Temelj titoizma je bila navodno nacionalno, radničko i međunarodno „oslobođenje“, u kombinaciji s tajnom diplomatskom dijalektikom u odnosu na Moskvu.

Komunizam je – retorika borbe za vlast i nasilje

Nakon potpunog pada komunizma na planetu, znamo da je to bila samo retorika borbe za vlast. Komunizam je devastirao radnike, kmetstvo i nacionalna pitanja pretvorio u ratna žarišta svjetskih razmjera (bivša Jugoslavija, Čečenija, Palestina kao elitna opcija Nesvrstanih). U smislu sadržaja, nijedna ideologija u povijesti čovječanstva nije propala tako radikalno kao komunizam.

To se je moralo dogoditi, jer je bitni elemenat ovog sustava bio baš prijevara. Jedna od najvažnijih na području bivše Jugoslavije bila je mitologizacija nacionalno–oslobodilačke borbe, i prebrojavanje žrtava u razdoblju od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Jasenovac je nuklearno oružje, s kojim je Partija pokorila hrvatski narod, i to na način da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita. Sada je svjetski poznati redatelj Jakov Sedlar snimio film, u kojem je uz pomoć povijesne rekonstrukcije događaja istaknuo dva važna elementa koja se protive titoističkim tumačenjima. Prvo, da je broj žrtava u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvima se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri i protivnici Pavelićeva režima. I drugo, još važnije. Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata, već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

U filmu, koji je sastavni dio murala povijesnih događaja, su imena onih koji titoističku prijevaru pod svaku cijenu žele održavati na životu. To je Jutarnji list, a posebno njegov kolumnist Jurica Pavičić. Pavičić je jedan od najboljih primjera, kako titoizam danas uništava povijesne stvarnosti, posebice hrvatske države. Ako autor teksta u njoj i živi i zarađuje kruh, da sam na mjestu hrvatske države ozbiljno bih razmislio o tome da mu ona – oduzme državljanstvo.

Autor: Boštjan Marko TÜRK/7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save