Ideja da nam predstoji neko ‟novo doba‟ u kojemu će vladati nezamisliva svekolika harmonija, prosperitet i ljubav, u kojem će duh dominirati nad materijom, a ne obratno, u kojem ćemo iskusiti neviđenu slobodu, radost i duševni mir, ideja da je raj na Zemlji moguć i ostvariv i da nam, štoviše, predstoji, nije nastala među hipicima na tripu u Kaliforniji prije pedesetak godina.

Tome joj se nije domislila ni moja nastavnica TIPSS-a (Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja), koja je – nakon što je objavila da će u komunizmu, u koji smo kao društvo, hvala klasicima marksizma & Savezu komunista, već zakoračili, svatko imati koliko mu treba, raditi što god poželi i onoliko koliko želi onda kad mu se bude dalo – krajem osamdesetih spakirala kofere i odselila u Nizozemlje. Ideja da smo na pragu radikalne promjene svijesti nekima se danas čini sasvim novom, a drugima je očito da se promjena paradigme već događa i da je velika transformacija u tijeku. Kriza kojoj svjedočimo upravo je bjelodani dokaz te promjene, jer ništa se novo ne rađa bez bolova. Stari potrošeni obrasci umiru u agoniji e da bi ustupili mjesto blistavom novom svijetu, novoj Zemlji, Dobu Duha.

Ipak, bojim se da je drevni Propovjednik (1,9-10) i opet u pravu: ‟…nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: ‘Gle, ovo je novo!’. Sve je već davno prije nas postojalo‟. Taj starozavjetni egzistencijalist bi se, dakako, zabezeknuo kad bi vidio Samsung Galaxy S3, ali bi nakon nekoliko sati mijenjanja TV-programa zaključio da je bio u pravu: ljudi su isti kao i uvijek, jednako čangrizavi, jednako cendravi, iste priče, iste nade, isti strahovi, isti problemi, ista samozavaravanja, seks & smrt: sve je mučno. Jedino je možda više boli, jer je više znanja (1,18). Propovjednik je u pravu i u tom smislu što se, na ovaj ili onaj način, o dolasku ‟Doba Duha‟ govori valjda od kad je svijeta i vijeka.

Primjerice, kalabrijski redovnik Joakim iz Fiorea je u 12. stoljeću dumao nad Biblijom ne bi li otkrio pravi ključ za njezino tumačenje pa mu se nakon nekoliko godina pomnog čitanja učinilo – kao i mnogima prije i poslije njega – da ga je pronašao. Sinulo mu je – mogu naslutiti kakvi su ga osjećaji preplavili – da je cijela povijest slijed od tri doba, a u svakom dobu vlada jedna od osoba iz Trojstva. Doba Oca bijaše doba Zakona, straha i ropstva, Doba Sina (u kojem je i sâm Joakim živio) bilo je doba Evanđelja, doba vjere i sinovske poslušnosti, a ono što je imalo uslijediti od 13. stoljeća nadalje bit će, vjerovao je, Doba Duha, ‟doba ljubavi, radosti i slobode kad će se Božje znanje razotkriti izravno u srcima svih ljudi… Tada će svijet postati… golemi samostan u kojem će svi ljudi biti misaoni redovnici obuzeti mističnom ekstazom i ujedinjeni u hvalospjevima Bogu‟ (Norman Cohn: U iščekivanju apokalipse – Revolucionarni milenaristi i mistični anarhisti u europskom srednjovjekovlju, TIM press, 2012.). Joakimov diskurs je kršćanski pa ne spominje Doba Vodenjaka, indigo djecu, Homo Zappiense i ‟post-kvantni multidimenzionalni kompjuter‟, ali retorika nade da smo nadomak neviđenom duhovnom i evolucijskom napretku već je tu u svoj svojoj raskoši, osamsto godina prije ‟djece cvijeća‟ i transpersonalne psihologije.

Da filozofske ideje i metafizički koncepti mogu drastično utjecati na našu percepciju stvarnosti ne moram previše dokazivati – toliko povijesti svatko zna; Joakim zacijelo nije bio svjestan koliko će njegovo ‟otkrivenje‟ zatravljujuće djelovati na buduće generacije. Ideje, naime, i mutiraju pa neka u osnovi plemenita i hvalevrijedna inicijativa može metastazirati u maligni eksperiment koji, u ime ostvarivanja raja na Zemlji i novog razdoblja ljubavi i mira, završi u raščišćavanju ruševina i pokapanju mrtvacâ. Joakim, dakle, nije mogao znati tko će se sve zainteresirati za njegovo viđenje povijesti i kako će ga (re)interpretirati. Konkretno, piše Norman Cohn, Joakim je ‟iznio novu vrstu milenarizma – i to, štoviše, vrstu koju su kasniji naraštaji razradili isprva u protucrkvenom, a poslije u otvoreno svjetovnom smislu‟. Pa su se na njega furali različiti radikalni franjevci-spiritualci, među kojima su neki išli do kraja pa se odvajali od franjevačke matice (i Crkve) kad bi zaključili da su izdana temeljna načela reda. Dakako da se tijekom desetljećâ i stoljećâ nakupilo i kojekakvih pseudo-joakimovskih spisa, a kuge, gladi i rata nije nedostajalo, ter su Europom kružili militantni ultra-duhovni propovjednici, sa sjajem u očima navješćujući ili povratak Zlatnog Doba ili nadolazak revolucionarnih promjena koje će nastupiti kad se sruše i eliminiraju stare, preživjele, korumpirane, licemjerne, okoštale, izrabljivačke, đavolske strukture i institucije, kad se ukinu privilegije i dokonča zlosilje svjetovnih i crkvenih elitâ – već po potrebi identificiranih u Židovima, kleru, bogatim trgovcima ili plemstvu – što su zajahale na grbaču radnoga naroda. Sintagmu ‟radni narod‟ ne spominjem u ovom kontekstu bez razloga. Joakimova fantazma o ‟tri doba‟ provlači se u teorijama povijesne evolucije u djelima njemačkih idealističkih filozofa i izranja – vidi vraga – ‟u marksističkoj dijalektici o tri stupnja [od] prvobitnog komunizma, klasičnog društva i konačnog komunizma koji će biti carstvo slobode‟, a – vidi još jednog vraga – ‟nije ništa manje točno… da bi fraza ‘Treći Reich’… koja je usvojena kao ime za onaj ‘novi poredak’ koji je trebao potrajati tisuću godina, imala tek neznatno emocionalno značenje da maštarija o trećoj i najslavnijoj promisli nije tijekom stoljeća postala dio zajedničke baštine europske društvene mitologije‟ (Cohn).

Hja.

Cohn u spomenutoj knjizi, navodno jedinoj cjelovitoj studiji srednjovjekovnih milenarističkih pokreta, nastoji pokazati kako apokaliptička vjerovanja i najave ‟novog doba‟ bujaju upravo u razdobljima velikih društvenih promjena, zjapećeg jaza između bogatih i siromašnih, političkih previranja, gospodarskih katastrofa i rasapa do tada prevladavajućih vrijednosnih sustava i svjetonazora, dakle, u kriznim vremenima u kakvima i sami živimo; prijete nama današnjima i ekološki kolaps i samoubilački nuklearni rat kao točka na i. Tako u nekom smislu živimo svoje ‟novo srednjovjekovlje‟ jer se i danas neprestance – od Holywooda do dnevnih novina – (b)analiziraju ‟znaci vremena‟, i danas ljudi čeznu za rušenjem nepravednog poretka, i danas se najavljuje dolazak nekog novog doba. Kao i u srednjem vijeku, ljudi, naročito oni deprivilegirani, poniženi, pokradeni, razočarani, marginalizirani, prevareni, osiromašeni, izigrani i nasamareni, znači skoro svi, čeznu za nekim tko će im ponuditi nadu, tko će ih povesti u bolju budućnost. Od 11. do 16. stoljeća, u razdoblju koje pokriva Cohnova studija, svako toliko bi se pojavio kakav prorok ili mesija, proglasio bi sebe Isusom Kristom ili Duhom Svetim, ili barem nekim tko zna što Bog misli, i za tili čas bi okupio desetke, stotine pa i tisuće sljedbenika s kojima je onda haračio okolicom, istjerujući pravdu i eliminirajući one za koje je procijenio da su ‟od đavola‟. Očajna, slabo obrazovana i sugestijama podložna ljudska bića uvijek je bilo i bit će razmjerno lako izmanipulirati.

Dakako, i onda i danas bilo je krajnje dobronamjernih ljudi, ljudi čija je ljubav spram bližnjih iskrena i nehinjena. Nadam se, pače vjerujem, da među takve spada i dr. Davor Pavuna, čovjek impresivne znanstvene karijere kojoj se ne nazire kraj, hard-core znanstvenik i obraćeni kršćanin, motivator i pokretač, inicijator i spiritus movens brojnih projekata. Vidimo ga sporadično na televiziji, pročitamo ovdje ili ondje kakav intervju s njim. Njegov je optimizam neupitan, dobra volja očigledna, vizija gotovo opipljiva, vjera čvrsta. Nastupa otvoreno, s oduševljenjem i gotovo zaraznom radošću; opušten i komunikativan, blagoglagoljiv i mnogima simpatičan, visokostručan i pomalo otkačen, poziva nas da mu se pridružimo i da zajedno, takoreći s pjesmom na usnama, stvaramo bolji svijet. So far, so good: apsolutno sam za to da svatko od nas prema vlastitim sposobnostima pridonese boljitku naše zajednice i napretku čovječanstva u cjelini. Podržavam napore uvaženog doktora – podržavam svačije napore – oko toga da stvaramo ljepši i zdraviji svijet, u onoj mjeri u kojoj ih mogu razumjeti, i u mjeri u kojoj se s njima mogu – u suglasju s vlastitom savješću – složiti.

Ne pada mi pritom ni u jednom trenutku na pamet – Bog mi je svjedok – da namjere gospodina Pavune nisu dobre; dapače, pretpostavljam da je on u svakom času spreman za sebe i svoje ideje staviti ruku u vatru i da u njihovu plemenitost ne sumnja. Količina informacija i znanja kojom raspolaže neusporedivo je veća od onoga čime raspolažem ja. Moje i njegovo životno iskustvo su također neusporedivi: šanse da održim predavanje na Oxfordu zanemarivo su male, a šanse da Obama – našeg predsjednika da i ne spominjem – prihvati kakav moj savjet praktički ne postoje. U čemu je onda problem? Zašto nisam postao oduševljeni fan dr. Pavune, nego tek promatrač i, evo, komentator njegovih javnih istupa? Pa, moram priznati da imam stanovitih poteškoća oko razumijevanja ciljeva o kojima dr. Pavuna govori, a još više oko načina na koji bismo ih trebali ostvariti. Također, s obzirom da se radi o fizičaru, nekako sam sklon očekivati jasnoću iskaza primjerenu prirodoznanstveniku; ezoterične poluinformacije i njuejdžovska retorika isprepletena s katoličkim imaginarijem nisu ono što bi me impresioniralo ili privuklo. Pročitao sam nekoliko intervjua manje-više nasumce izguglanih, a naročito mi je neobičan bio onaj objavljen na portalu dnevno.hr. Usredotočit ću se na nekoliko meni nerazumljivih izjava.

Doktor Pavuna, nakon što spominje svoje osobne ‟uvide‟ iz Indije i Međugorja, ograđujući se (‟…ako izuzmemo onaj totalno duhovni dio o kojem ja naprosto ne mogu govoriti, o kojem može govoriti samo netko tko je teološki totalno obrazovan i kvalificiran…‟), zaključuje da je ‟svijest sveprisutna‟ i da svijest mora ‟impregnirati prazne atome i prazan međugalaktički prostor i da to ima svoje sučelje prema drugim dimenzijama, da ne ulazim u detalje‟. Meni ovdje, primjerice, upravo detalji nedostaju, jer, ovako mi preostaje samo da vjerujem na riječ dr. Pavuni da je shvatio što je svijest i gdje se nalazi. I ja bih to volio znati. Ako je on na toj konferenciji u hotelu s pet zvjezdica shvatio što je svijest, i ako to detaljno objasni, tako da ga svi koji je imamo možemo razumjeti, zaslužuje Nobelovu nagradu, u najmanju ruku.

Bavi se i nešto jednostavnijim temama, primjerice tiskanim medijima u Hrvatskoj i njihovom ulogom u potenciranju svega negativnoga. Dakako da će se oko toga da su hrvatske tiskovine – i hrvatska politička scena – na niskim granama složiti svatko s elementarnim osjećajem za dobar ukus i dobru politiku, no rješenje koje nudi dr. Pavuna je koliko jednostavno, toliko i – kad je riječ o njegovoj provedbi u zemlji skoro nikakve demokratske tradicije – upitno:

‟Ja bih njih sve maknuo. Nažalost, nemam izbora, kao ni vi. Maknuo bih tu kompletnu političku i medijsku oligarhiju. Kad bih to uspio učiniti, mi bi začas napravili pozitivnu zemlju‟.

Nema detalja kako bi se to micanje trebalo provesti, a povijesna iskustva s takvim brzim i radikalnim rješenjima ne obećavaju trenutnu preobrazbu zemlje u rajski vrt. Naprotiv. Ne insinuiram da je dr. Pavuna čovjek prijeke ćudi, sklon skidanju glava, no, doista ne bi bilo zgorega da iznese strategiju micanja – demokracija je procedura – kompletnog političko-medijskog establišmenta sa scene. Dobro bi bilo znati i koji bi ga novi establišment zamijenio.

Evo još nekih izjava.

‟Da meni date da vodim državu, odmah, iste sekunde bih napravio isto što i Island. To sam javno rekao i to potpisujem. Maknuo bih sve ove korumpirane političare i bankaroide, sve hitno promijenio. Demokratski sve nacionalizirao i totalni, apsolutni prioritet nacije bi bio odgoj i obrazovanje. I to ne govorim o visokom, nego bih krenuo od dječjih vrtića nadalje. I što više ljubavi. I uveo bih molitve i meditacije, jer smo katolička zemlja, a ovih par posto koji se s tim ne slažu, naučit će se slagati.‟

Pa, dr. Pavuna mogao (bi) se kandidirati na predsjedničkim izborima. Ovako je dosta komotno govoriti što bi se napravilo kad bi… O odgoju i obrazovanju kao prioritetu se lako mogu složiti, oko toga se svi slažemo već dvadesetak godina. A kad je o Islandu riječ… hm, uspoređivati islandsko i hrvatsko društvo i, kad smo već spomenuli svijest, razinu svijesti Islanđana i Hrvata… Dr. Pavuna ne spominje da je premijerka Islanda, Jóhanna Sigurðardóttir, deklarirana lezbijka, a gradonačelnik Reykjavika, Jón Gnarr Kristinsson, 2010. se, premda nije homoseksualac, pojavio na Gay Prideu našminkan i odjeven u – haljinu. Ozakonjeni su istospolni brakovi, homoseksualci imaju pravo usvajati djecu. Islanđani se ne kite titulama i svatko svakoga zove po imenu; izvanbračne djece ima kao u priči, njima to nije problem. Ima ih oko 320 000 i tisuća i toliko su samosvjesni da nas ne treba čuditi što su se uspješno oduprli svojim političarima i ‟bankaroidima‟. Izjavu – koju će netko shvatiti i kao prijetnju – ‟ovih par posto koji se s tim ne slažu, naučit će se slagati‟ ostavljam bez komentara, tj. prepuštam ga islandskom veleposlaniku.

‟Nismo mi protiv tzv. sekularne laičke obrazovne komponente. Ali moja djeca studiraju u Francuskoj i sad smo svi tu za Božić. Razgovaram s njima, Francuska je totalna katastrofa. Jedna fenomenalna zemlja. Pokušali su napraviti samo sekularno društvo i desilo im se upravo ono o čemu je govorio doktor Tomislav Ivančić, da upadnete u negativnosti medija.‟

Dr. Pavuna bi, jer smo tradicionalno katolička zemlja, u obrazovni sustav uveo molitve i meditacije, ali istodobno – što mi se čini kao kontradikcija – kaže da nije protiv ‟tzv. sekularne laičke obrazovne komponente‟. Ili bi to trebalo značiti da bi obrazovni sustav trebao biti primarno vjerski, s tek nekim svjetovnim komponentama? Nije jasno. Što se tiče Francuske, kad bismo se barem mi brinuli oko nataliteta ili književnog jezika koliko se brine ta država… Ali, badava Francuzima što su samosvjesna i ponosna nacija kad su, kao sekularna republika u kojoj studiraju djeca g. Pavune, ‟totalna katastrofa‟.

‟Tražimo mogućnost da razvijemo novi svjetski financijski sustav koji će biti normaliziran. Ne na zlatu, ne na nekakvoj drugoj valuti nego naprosto energiji. Jedinica ovog manifestacijskog svemira je energija, kvantum energije. Budući da je to prirodna, fizikalna komponenta, imamo ideju kako to napraviti. Tu rade najbolji matematičari i financijski eksperti svijeta. U Hrvatskoj vam to radi na jedan drugačiji način jedna grupacija koja se zove Zajedno. U njoj su mnogi ljudi iz financijskog segmenta, ali nisu objavljena imena radi toga da ti ljudi ne bi imali probleme.‟

Ovo o ‟normalizaciji‟, ‟manifestacijskom svemiru‟ i ‟kvantumu energije‟ dakako, jer sam nevježa, ne razumijem ništa, detalja nema, ali volio bih barem čuti o kojim se ekspertima radi, naročito u Hrvatskoj. Potpuno mi je nejasno zbog čega bi ti ljudi, koji rade na boljitku naše domovine, morali pomagati joj u tajnosti, jer bi mogli imati problema. Ima li dr. Pavuna problema?

Ne znam. Nešto mi tu ne štima.

Na pitanje o rokovima, dr. Pavuna – i tu vidim neku poveznicu s uvodnim dijelovima teksta – kaže sljedeće:

‟Recimo, jedan od ciljeva je da imamo planetarni rajski vrt do 2030. sa rezervnim rokom 2050. jer tada će biti jako puno pučana na planeti. To je generalni plan. Lokalno možemo ići puno brže. U Hrvatskoj, garantiram, a posebno u Istri, to možete napraviti na skali tri do šest godina. Jer Istra je naprosto nevjerojatna. I ne samo Istra‟.

Za Boga miloga, ako je stvaranje planetarnog rajskog vrta samo jedan od ciljeva, što su onda ostali ciljevi? Mislim, u redu, možda meni zaista nedostaje vizija, ali ako je stvaranje raja na Zemlji za 17 godina – a u Istri, garantirano, za 3 do 6 – tek jedan od ciljeva, onda se ostali ciljevi mogu ticati valjda jedino izvanzemaljskih projekata. Ipak, nekako mi se čini da kad god je netko u povijesti obećavao raj na Zemlji, čitava stvar je loše završila. Provjerite. Također mi nije jasna poveznica s kršćanskom teologijom: gdje je u cijeloj priči Kristov povratak, zar ovdje na Zemlji nismo tek stranci koji čeznu za povratkom u svoju pravu, nebesku domovinu? Nije li raj na Zemlji neostvariv? Pa to je abeceda kršćanskog svjetonazora. Milenarističkim pokretima iz srednjega vijeka zajedničko je da su ‟spasenje‟ uvijek zamišljali kao kolektivan čin, u kojemu će sudjelovati svi koji uzvjeruju proroku, svi koji su ‟naši‟; zamišljali su ga kao nešto što će biti ostvareno na Zemlji, a ne na nebu; zamišljali su ga kao nešto neminovno, što će doći i brzo, za njihova života, i iznenada; i kao nešto ‟posvemašnje, u smislu da će stubokom preobraziti život na Zemlji tako da novo uredovanje neće biti puko poboljšanje trenutnoga, nego sušto savršenstvo‟ (Cohn). Paralele povucite sami.

Na kraju intervjua, dr. Pavuna zaključuje:

‟Radi se o jako mudrim i iskusnim ljudima, nije to samo Davor Pavuna. Ja sam samo jedan od brojnih. Vi ne biste vjerovali tko je tu uključen. To je totalno nezamislivo. Uključeni su ljudi iz vojnih segmenata, ne biste vjerovali. U vladama, u takvim institucijama… Nikad nećete saznati sva imena. Mi sad radimo tehnologije da nitko ne može saznati tko je sve u što uključen. Radimo nešto planetarno bitno bolje, sve bazirano na ljubavi, harmoniji, upravo na onom principu koji smo čuli iz neuroznanosti, biomedicine i iz suvremene teologije, a to je da pozitiva bude prisutna. Da anihiliramo negativne vibracije svih tipova, negativne medije i eliminiramo na pristojan, civilizacijski način, maknemo te negativne političare koji nisu primjereni za ovo doba. To doba nije neki ‘new age’ nego je bazirano na onim tradicijama koje su nama prirodne‟.

Ne znam za suvremenu teologiju, ali o ‟pozitivi‟ je pisao još sveti Pavao. Dakle, prije no što se realizira ‟planetarni rajski vrt‟, prije no što na Zemlji zavladaju ljubav, mir, harmonija, prije no što pozitiva bude sveprisutna, valja anihilirati i eliminirati negativne vibracije, negativne medije i negativne političare – hvala dragom Bogu – na ‟pristojan, civilizacijski‟ (civiliziran?) način.

Prostor mi ne dopušta da komentiram još neke izjave uvaženog znanstvenika s kojim dijelim želju da svi zajedno nešto pozitivno napravimo. Duboko sam uvjeren da ove moje dobronamjerne opaske ne bi shvatio kao širenje negativnih vibracija i da me ne bi poželio anihilirati; ta na istoj smo strani. Jer…

{youtube}JsxavPANO8s{/youtube}

Darko Milošić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save