Prvi saborski govor na hrvatskom jeziku – 2. svibnja 1843.
Prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti sabora održao je Ivan Kukuljević Sakcinski htijući propagirati ideju nacionalnog osvještenja.
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti sabora. Službeni jezik sabora stoljećima je bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon spomenutog Kukuljevićeva govora. U saboru je tek 1847. godine donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvatskog jezika na zasjedanjima sabora dogodio se tek 1848. godine.
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je rođeni Varaždinac, a tijekom svoje političke karijere obavljao je mnoge visoke dužnosti. Bio je veliki župan Zagrebačke županije, član Banske konferencije pa čak i banski namjesnik. Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije. Bio je istaknuti ilirac te je govorom u Saboru želio propagirati borbu za nacionalno osvještenje Hrvata. Iako je taj govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti utro je put skorom priznanju hrvatskog kao službenog jezika.
Spomenimo i da je Kukuljević pokrenuo prvi hrvatski povijesni časopis Arkiv za poviestnicu jugoslavensku te da je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Njegova je zasluga i konačno prihvaćanje štokavskog narječja koje je upotrijebio u svojoj drami Juran i Sofija ili Turci kod Siska.
U trenutku kad je Ivan Kukuljević održao spomenuti prvi saborski govor na hrvatskom jeziku bio je na položaju hrvatskog bana grof Franjo Haller, podrijetlom iz Erdelja (Transilvanije).
Donosimo početni i završni odlomak Kukuljevićevog govora održanog povijesnog dana.
“Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.
…
Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmemu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!”
Piše: Dražen Krajcar/povijest.hr
