Bračanka Vanja nadzire izgradnju Centralne Europske banke u Frankfurtu
Dok europska ljepotica, nova Centralna Europska Banka vrijedna 1,2 milijarde eura u Frankfurtu na Majni dobiva konture nebeskog tornja i svjedoči o velikoj moći europskih graditelja malo tko zna da je jedan vrlo značajan kotač u cijelom arhitektonskom projektu Bračanka, Vanja Vrsalović.
{jathumbnail off}Samozatajna vrsna hrvatska arhitektica od samog je početka u projektu koji iskazuje vrhunsko stvaralačko umijeće arhitekture i građevinarstva u najpoznatijem njemackom bankarskom središtu, koji sve više sliči na New York . Tome veliki značaj daje impoznantna zgrada CEB koja se iznad rijeke Majne vinula visoko u nebo. Mnogi kažu kako je ona po svojoj moči i značaju novo srce Europske unije. I dok graditelji, projektanti i financijeri planiraju njezino svećano otvorenje 2014. godine šarmantna Dalmatinka Vanja ima pune ruke posla. Sa kolegama iz tima koji čine desetak vrsnih stručnjka svakodnevno nadzire radove, planira i najsitnije detalje na projektu, jer sve mora štimati, jednostavno tu ne smije biti greške.
U pitanju su poslovi i termni koji trebaju biti kvalitetno , precizno i na vrijeme odrađeni.
Tu nema improvizacija, sve je i pod strogim nadzorom institucija Europske unije, koje strogo nadziru izgradnju CEB. Vanja je optimista, vrsna arhitektica, koja je već dvadesetak godina u struci. Rado je pristala na razgovor kada je čula da je u pitanju Slobodna Dalmacija, jer uz Dalmaciju, Zagreb i Hrvatsku je vezana od rođenja. Sjećam se prije par godina kada smo prvi put sreli Vanju impresivno je pričala o svojoj Dalmaciji i Braču, Bolu, no, te smo domoljubne poslastice ostavili za kraj razgovora. Na početku nas je više zanimao Vanjin uspjeh i impresivna arhitektura nove Centralne Europske Banke.
– „Već desetak godina kao arhitektica sam zaposlena u Centralnoj Europskoj banci u Frankfurtu, gdje su investitori zemlje EU imali posve jasan cilj-izgraditi novu zgradu impozantne Centralne banke. Zanimljivo je da su vodeći ljudi banke kada je prije nekoliko godina donesena odluku o izgradnji nove zgrade, vrlo detaljno planirali gdje kupiti zemljište i sagraditi tako impozantan objekat s obzirom da je gradsko središte bilo zatrpano zgradama banaka iz cijeloga svijeta, jer poznato je koliko je Frankfurt snažan bankarski centar. I odlučili su na temeljima stare veletržnice “Großmarkthalle“, koja je bila stara stotinjak godina, sagraditi prestižnu modernu zgradu nove banke. Zanimljivo je da je u sklopu novog sačuvana povijesna arhitektura starog objekta koja je povezana sa modernom i zaista to je jedan predivan kontrast. Riječ je i o dva velebna nebodera koja su statički spojena sa platformama, a unutrašnji prostor je isključivo namjenjen za biroe.
Objekat je na jedan način demonstracija snage EU kao zajednice naroda, jer samo tako se danas može uspjeti na globalnom tržištu. Otvorenje će biti 2014. godine i svakako će predstavljati jedan veliki uspjeh kako za Europsku uniju, tako i za Njemačku kao i za sam grad Frankfurt koji s ovim objektom jako puno dobiva na svojem značaju: monetarnom, političkom i ekonomskom. Što se tice arhitekture u Njemačkoj ona je zaista neumoljiva. Arhitekt mora konstantno crtati i izmjenjivati informacije sa drugim kolegama inžinjerima, ima u suštini najveću odgovornost na gradilištu. A naposlijetku svi ti projekti su pod jednim ogromnim pritiskom s jedne strane investitora i izvođaca radova, jer sve mora biti završeno kvalitetno i u dogovorenim rokovima.
Imate jedno veliko iskustvo u struci. Kako ste se uspijeli tako visoko vinuti?
-Arhitekturu sam završila u Njemačkoj, u Darmstadtu na fakultetu koji je bio izuzetno cijenjen. Nakon toga mislila sam se vratiti u Hrvatsku ili otići u Ameriku, koja me tada izuzetno privlačila. Dolje sam imala rodbinu i odlično govorila engleski. No, ipak sudbina je htjela da ovde dobijem posao u Frankfurtu, u jednom birou gdje sam već prije radila kao studentica. Kasnije sam preselila u drugi, također ugledni biro i tako je krenulo. Morala sam puno raditi i učiti. Nije se bilo teško zaposliti i imala sam sreće. Inače arhitektura je u Njemačkoj neumoljiva i ima jako puno arhitekata. U usporedbi sa advokatima, možemo reći dok oni malo piskaraju i šalju pisma, mi ipak moramo konstantno crtati i izmjenjivati informacije sa drugim inžinjerima i imamo u suštini najveću odgovornost na gradilištu, jer zaduženi smo za svu kordinaciju. A naposlijetku svakome investititoru je najveći cilj u što kraćem vremenu kvalitetno privesti kraju radove. Tako da ste na jedan način pod vječnim pritiskom. Što se tiče šefova bilo je tako da ih morate poštovati, jer ako nećete tako raditi kako oni kažu možete ići kući. A nakon toga sam se zaposlila u banci gdje sam danas jako zadovoljna sa svojim statusom. Inače Nijemci su i u arhitekturi jako napredni, no ipak što se tiče zakonodavstva tu su malo konzervativniji. I na njihovom tržištu uvijek se nađe nekih zvijezda koje su lansirane na razne načine. Svi veliki njemački biroi su u prvom planu orijentirani prema željama investitora. Inače svaki projekat je težak na svoj način zbog raznih nepredvidljivosti, tako da morate biti u svakom pogledu jako fleksibilni.
Kako gledate na arhitekturu u Hrvatskoj?
– Siromašna smo država, ekonomska situacija je sve gora i korupcija koja je sve veća sigurno se odražava i na arhitekturu. Država i općine trebaju biti konzenkventnije i precizno određivati regulativu i sve druge pojedinosti u prostorima. Primjerice ne može se desiti da nam se ceste u naseljima koja nastaju smanje na dva metra i nemaju niti jedno parkiralište gdje ljudi mogu parkirati svoje automobile, a nema mjesta ni za stabla. Te naše ambijente trebalo bi uvijek dobro isplanirati. Naša mjesta po Dalmaciji to su urbane sredine koje je netko već prije osmislio, one nisu slučajno nastale i mi bi trebali jako paziti da ih ne narušavamo, nego da to naše nasljedstvo nadograđujemo, a ne devastiramo. Primjerice ako sam kao poklon dobila jednu Meštrovićevu skulpturu neću je sada ići valjda bojati, nego akceptirati takvu kakva jest i pokraj nje pokušati stvoriti novu skulpturu koja se uz nju može odlično uklopiti. Za primjer mogu se poslužiti Bolom na Braču koji je kao mjesto nekada bilo jako malo. U međuvremenu se puno toga izgradilo, ali što su zapravo napravili? Jednostavno jednu cestu i onda je svatko radio i gradio kako je htio. I tako su nicala nova naselje bez nekog prihvatljivog plana. Ljudi su svuda naokolo naprosto gradili “bunkere”, jer nitko nije ništa od državnih organa zapovijedio da se radi drugačije u skladu sa prihvaljivim zakonima,planovima i rješenjima koja prikladno uređuju nove prostore. Nitko nije zapovijedio koliko cesta mora biti široka, da svako mora posaditi tri stabla, predvidjeti neko mjesto za parkiralište, mjesto za pijacu, pa je i dodatno zazeleniti itd.
S druge strane u staru jezgru koja je očuvana tako kako je, nabiju neke skulpture koje namaju veze sa umjetnošću jer su užas živi i najvjerovatnije ih je netko preko veze dovukao i navukao bez smisla. Takva je situacija manje više u mnogim našim dalmatinskim mjestima i tu pod hitno treba napraviti promjene. Nažalost , ako nemamo autoritet u ovom slučaju provedbu zakona, onda nam se događa to što imamo.
Ipak obožavate Dalmaciju i ta njezina mjesta.
– A kako da ne kad tu provodim vrijeme od najranijeg svojeg djetinjstva. Otac mi je sa Brača, a majka Zagrepčanka i svaki svoj odmor provodila sam u Hrvatskoj, gdje sam i rođena. A Dalmacija me posebno nadahnjuje, ta njezina prirodna ljepota ali i običaji starijih ljudi koje sam upamtila. To je nešto što je duboko u meni ostavilo traga. Puno se moglo naučiti narodnih mudrosti od tih ljudi. Pa recimo i u Zagrebu, gdje je sve odisalo tom kulturom i gospodom. To se danas nekako pomalo izgubilo i na jedan način nedostaje mi taj ugođaj iz djetinjstva.
S našim ljudima, bolje rečeno radnicima susrećete se i na gradilištu Centarlne Europske banke. Kako to doživljavate?
– Iskustva govore da su naši radnici jako vrijedni i cjenjeni u Njemačkoj. Molim vas pohvalite ih u moje ime. Kada idem po gradilištu često ih čujem, prepoznam i cijenim taj njihov mukotrpni rad, jer lako je meni sjediti za stolom i piskarati, mogu popit kavicu, dvije , dok njih pere kiša, snijeg, vrućina i sve druge vremenske nepogodnosti. Na jedan način često mi ih je žao, ali znate kako je, posao je posao a naposlijetku na gradilištu se sve zna i nema mjesta nekim emocijama. Sjećam se nedavno dok sam prošetala gradilištem netko je iz grupe naših ljudi dobacio: “Gle naša mala, što ona radi tu”. Slatko sam se nasmijala, a što drugo mogu- kaže nam na kraju simpatićna i marljiva Vanja, čiji su rad Nijemci prepoznali i koja je dio važne ekipe stručnjaka CEB u koju su uprte oči njemačke i europske javnosti, a posebno medija koji brižno prate izgradnju nove najznačajnije eurospke bankarske institucije. Obećali smo Vanji, a ona se složila, doći ćemo na otvorenje naredne godine.
croatia-presse.de| benedikt
