Sljedbenici bravareva kulta
Po popisima stanovništva Hrvati su mahom katolici. Međutim, ta stvar nije tako jednostavna. U Hrvatskoj je iznimno jak jedan kult koji često cijepa katoličko biće naoko običnog Hrvata raspolutivši ga na Božji i na Brozov dio.
Josip Broz Tito svojim životom i nedjelom utemeljitelj je svojevrsnog kulta koji je uhvatio korijena uglavnom u Hrvatskoj te u znatno manjoj mjeri u susjednim državama Sloveniji i Bosni i Hercegovini.
O životu i nedjelima Josipa Broza kruže brojni apokrifi te je teško znati što je istina, što nastrana balkansko-slavenska fantazija, a što odbljesci bezbrojnih propagandno-psiholoških ratova vođenih na ovim prostorima još od prve polovice devetnaestog stoljeća. Jedni kažu da rođen 1892. u pitoresknom zagorskom selu Kumrovcu od majke Marije i oca Franje Broza. Od desetak datuma koji se pojavljuju u pojedinim dokumentima kao datumi njegova rođenja uzet je 25. svibnja kao dan kada se slavi Titov rođendan, tzv. Dan mladosti ili Brozovo. Taj dan bi odabrani omladinac – uzor-momak kao, recimo, Azem Vllasi ili Goran Radman – predavao falusoidni predmet, nazivan štefeta, obožavanom Brozu. Nije na odmet spomenuti da je taj predmet prije toga prelazio iz ruke u ruku tisuće odabranih odlikašica diljem Jugoslavije.
Drugi pak tvrde da je Broza, istina, rodila Marija Broz, rođ. Javoršek, ali da mu otac nipošto nije Franjo nego neki austrijski grof. Jer je, navodno, svirao klavir i imao gospodske manire, a to se, misle neki, ne može bez određenog udjela plave krvi u krvotoku. Oni smioniji pak nagađaju da Marija Javoršek nije popustila grofu nego nekom Židovu, bečkom bankaru ili tako nešto jer, robujući svomu antisemitskom refleksu, ne mogu vjerovati da neka visoka ujdurma može bez Židova. Najupućeniji u urote, dakle oni najuvjereniji, drže da Broz potječe izravno od Nečastivog te da su njegovo podrijetlo, odrastanje i nauk parodija kršćanskih evanđelja. To, naravno, nije točno jer je pozornica na kojoj je nastupao Broz odveć beznačajna da bi se Nečastivi baš izravno previše angažirao oko toga. No dopuštam mogućnost da je neki od nižerangiranih demona mogao u cijeloj toj stvari imati svoje prste.
Treći drže da je pravi Broz zaglavio negdje u Staljinovim čistkama u Rusiji te da je mjesto njega podmetnut neki Rus. Kao glavne dokaze u prilog svojoj priči navodili su da je pravi Broz izgubio jedan prst kao austrijski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Tito imao sve prste na broju, te Titov strani naglasak. Bilo kako mu drago, Josip Bravar uspio je u poslijeratnom razdoblju izgraditi vlastiti kult na kojemu bi mu pozavidjeli i egipatski faraoni. Da o rimskim carevima i ne govorimo.
O Brozu se zna da je u mladosti bio neradnik i muktežder. Ta je njegova osobina kasnije u komunističkim hagiografijama veličano kao znak rano probuđene klasne svijesti, želje za stjecanjem znanja i stvaranjem pravednijeg svijeta. Djeci su u školi probijali uši pričom o Titu koji, dočim majstor negdje ode, nagovori šegrte da prekinu s poslom i čita im ”zabranjenu literaturu”. Naravno, pionirima je sugerirano da su zabranjena literatura bili ”klasici marksizma”, međutim postoje indicije da se zapravo radilo o francuskoj erotskoj literaturi iz osamnaestog stoljeća. Što ide u prilog nagađanju da je mali Broz možda ipak bio sočna fusnota u erotskom životu austrijskog grofa. To što je fusnota prerasla u cijelu knjižnicu jedan je od onih hirova povijesti koji pametne glave tjera da pokušavaju proniknuti u dublji smisao povijesti, a mudre pak da se od povijesti izmaknu koliko mogu, to jest koliko ima lanac dopušta. Jer svatko je na nekom lancu, kako rob tako i kralj.
Brozov uspon bi se mogao sažeti u formulu iz westerna – pobij sve i vrati se sam. Talentirani Broz uspio se u Rusiji riješiti svih viđenijih komunista s prostora bivše Jugoslavije. Nije ih, doduše, rješavao džonvejnovski u fer okršaju nego ih je denunciranjem slao u Staljinove kazamate, a to je uglavnom bila karta u jednom smjeru. Uspješno se, kao i konkurenata, rješavao također i svojih brojnih žena. Kada bi mu dosadile ili kada bi ga zločinački posao, u kojemu je postajao sve bolji i iskusniji, odveo nekamo drugdje. Postoje svjedočanstva da je kao već prokušan egzekutor djelovao u Španjolskoj kažnjavajući internacionalne revolucionare koji bi idejno skrenuli. Iskreni ljevičari – ako takvih ima – to mu najviše zamjere, to i Goli otok. Međutim, kad Povijest dovrši svoj derviški ples i svaki čovjek bude doveden pred konačni sud gdje će na jednu stranu vage biti stavljeni njegovi grijesi a na drugu njegove zasluge – Broz će na slabašnu stranu zasluga moći staviti samo ta dva slučaja, egzekucije u Španjolskoj i egzekucije informbiroovaca. Jer su onemogućivanjem tih koje je izravno ili posredno smaknuo od ukupnog zbroja zala na svijetu oduzeta ona koja bi oni još počinili da su ostali u igri.
No, Brozov se kult ne temelji na njegovim ionako rijetkim dobrim djelima nego na zlodjelima. Udarničko ubijanje upriličeno duž Križnog puta konačno ga je uvrstilo među sotonske svece, učinilo velikim meštrom sviju hulja. Otada je njegov kult mogao samo rasti jer, kako reče jedan književnik, svjetina voli kada se lome jaki i slobodni. A bome voli, dodao bih ja, i kada se kolju nevini. Teško narodu koji se preobrazi u svjetinu. Ta slast obično kratko traje, ali od nje trnu zubi stoljećima. Mješavina straha, otupjelosti i najnižih nagona baca cvijeće na tenkove. Bilo koje tenkove. I efikasno puni crkve zemaljskih božanstava – dvorane i stadione.
Titov se sarkofag nalazi u Beogradu. Najodaniji sljedbenici hodočaste tamo svake godine. Međutim, priča se da u njemu nema tijela nego samo pijesak. Naime, Broz se krenuo tako brzo raspadati i trunuti još dok nije pošteno ni izdahnuo da se od silnog smrada nije moglo opstati u blizini, te je umjesto Titova tijela u Beograd otpremljen kovčeg pun pijeska. Pouzdani izvori govore da su avioni JNA toga dana nad Ljubljanom raspršivali jeftini parfem ne bi li nekako spriječili da smrad iz bolnice prodre u grad. Tako su se okrunjene glave i predsjednici iz cijeloga svijeta u Beogradu poklonili kovčegu pijeska dok je zemaljski Broz već bio u potpunosti iščilio, dematerijalizirao se i u vidu smrdljivog oblaka nestao odnesen vjetrom u nepoznatom smjeru. Njegov zlokoban učinak, na žalost, nije nestao s njegovim nestankom. Taj se oblak, naime, pokazao iznimno otrovnim te je uzeo brojne žrtve diljem srednje i istočne Europe. Kako bi nekako zabašurili da se radi o toksičnom Titovom posthumnom djelovanju, kasnije su osmislili černobilsku havariju i svu štetu pripisali njoj. Desetke tisuća umrlih i još više razboljelih. Tu su akciju, priča se, zajednički odredili jugoslavenska Služba državne bezbednosti, KGB i CIA.
Druga verzija o sudbini Titovih tjelesnih ostataka odbacuje tezu o naglom raspadanju i silnom smradu, nego govori da su se bivše jugoslavenske republike pograbile oko njih kao oko dragocjenih relikvija. Slovenci su već prije bili maznuli jednu nogu, kobajagi u sklopu liječenja, ali su, budući da se Broz u trenutku smrti nalazio na njihovom teritoriju i da su nezasitni, inzistirali na tomu da dobiju još i glavu. Srbi su ugrabili srce, Makedonci jajca, a Bosanci da prostite… Hrvati su, kao i uvijek, pokupili ono što je ostalo – probavni trakt. Zato se u Hrvatskoj i danas uglavnom razmišlja probavnim traktom, a konačni produkt takvog mišljenja, bez obzira kako se svježim idejama hranio, nužno je… znate već što.
Tako je u Beogradu završio kovčeg s pijeskom i srcem u sredini. Budući da je surađivao sa Udbom pod kodnim imenom Balerina, Vojislav je Šešelj znao za taj podatak te je, nakon preobraćenja na svetosavlje, predlagao da se glogovim kolcem probode Brozovo srce u Kući cvijeća na Dedinju. Kako bi se upokojio vampir. Na žalost, kao ni mnoge druge dobre Šešeljeve ideje to nije usvojeno. Ili barem ne do kraja i u doslovnom smislu. Tako je bilo i s njegovim prijedlogom Haaškim sucima da mu popuše. Oni su to spremno učinili na jednoj višoj, intelektualnoj razini, figurativno, međutim nisu u stvarnosti. Isto se tako Srbija u potpunosti odrekla Tita, rehabilitirala Dražu, krenula s rehabilitacijom Nedića, ali grob na Dedinju nisu dirali. Za sada.
Duše zločinaca Titova kalibra oteščale su od stotina tisuća žrtava koje nose na duši, tako da poslije smrti ne uzlaze na nebo nego nezadrživo klize drito prema središtu zemlje kao minijaturne crne rupe. U središtu zemlje u svojevrsnoj crnoj jami iz koje ne može pobjeći ni materija ni energija stopljene su duše Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionoviča Staljina, Adolfa Hitlera, Pola Pota, Mobutua Sese Seka, Winstona Churchilla, Kemala paše Ataturka, Henrika VIII. i nekih papa, Che Guevare, cara Bokase, Robespierrea, Napoleona, Samsona (zato što je magarećom kosti pobio tisuću Filistejaca) i brojnih drugih veleubojica. Zbog njih je gravitacija ne Zemlji vrlo jaka te je ,mnogo više padova nego uzleta, a ljudi teško hode, prečesto kleče i gmižu umjesto da poskakuju i lete.
Pristaše Titova kulta, naravno, vjeruju u njegovu besmrtnost. Središnja dogma te religije sadržana je u tvrdnji: I poslije Tita Tito! U jednom filmu, koji je snimio jedan od pripadnika kulta, Maršal se ukazuje ostarjelim pristašama na nekom jadranskom otoku, drži govore, hoda po vodi i čini druga čuda te oni, osokoljeni njegovim ukazanjem, osvajaju vlast na otoku i uspostavljaju privremenu utopiju. Za širu javnost film je lukavo prikazan kao komedija, međutim Titove se pristaše nikada ne šale. Osobito kad hine da se šale.
U užem krugu upućenih razvila se polemika oko značenja tog filma. Joža je Vlahović ustvrdio da se ipak radi o komediji koja služi za razbibrigu umornim radnicima u bezdušnom kapitalizmu, koja uz to može poslužiti i kao diskretna propaganda bivših vrijednosti. Koje će, kada se sluče povoljne historijske okolnosti, ponovno zavladati. Odgovorio mu je Đuro Pucar Stari polemičnim člankom Titov drugi dolazak i nevjerni Joža. Đuro je tvrdio: ”Drug Tito je uistinu hodao dalmatinskim otočićem, što kopnom, što vodom, a film Maršal, kojega autorski potpisuje Vinko Brešan, sin provjerenog druga Ive, samo je naoko igrani film, no riječ je zapravo u tvrdom dokumentarcu.”
U polemiku su se umiješali neki drugovi, zaraženi idejama zapadnjačkog racionalizma, tvrdeći kako su Joža Vlahović i Đuro Pucar Stari samo pseudonimi drugova koji nemaju hrabrosti polemizirati pod vlastitim imenom. Svoje zaključke bazirali su na nepobitnoj činjenici da su Joža i Đuro odavno već pokojni te da iz razumljivih razloga ne mogu sudjelovati ni u kakvim polemikama. Tada se javio Svetozar Vukmanović Tempo optuživši te drugove za malodušnost i idejno skretanje. Jer poznato je da su narodni heroji i osobito drug Tito besmrtni! Polemika je trenutno prigušena i ostavljena za neka bolja vremena jer su u Zagrebu i okolici primijećene ustaše s ministrom Hasanbegovićem na čelu te su drugovi zbili redove za konačni obračun. Ne znam za ustaše, nisam ih vidio, međutim vidio sam veći broj tzv. narodnih heroja kako lome noge na zagrebačkom asfaltu. Tu se mogu prepoznati Šoša i Šolaja, Rade Končar, Boro i Ramiz, Boško (pun) Buha – da spomenem samo neke.
Ne oskudijevaju partizani ni u mlađem kadru. Tako su se u posljednje vrijeme posebno istaknuli Rene Bitorajac i Miran Kurspahić sa svojim tumačenjem hrvatstva. Što je od takvih jebivjetara, priznat ćete, vrlo preuzetno čak i kada bi bili Hrvati. U svakom slučaju, Bravar je u Hrvatskoj jak gotovo kao i četrdeset pete. S tim da je mrtva diktatora uvijek teže svrgnuti nego živa. Stoga sam se bez previše entuzijazma u subotu priključio prosvjedu inicijative Krug za trg za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga koji se, na našu sramotu, još uvijek naziva po tobožnjem Maršalu. Sunce je peklo, a na bini su se redali govornici. Pomalo očajnički u svom gradu, u svojoj zemlji tražeći da se najljepši trg ne naziva po najvećem koljaču njihova naroda. Bilo bi to smiješno kada ne bi bilo tužno. Da, Hrvati su u velikom postotku Hrvati i katolici samo po popisu stanovništva. U stvarnosti stvari nisu tako jednostavne.
I za kraj jedna napomena: navodi u ovom tekstu uglavnom su izmišljeni. Međutim, to ne znači da nisu istiniti. U jednom dubljem, simboličnom smislu. I dok sutra tužna kolona kreće prema Bleiburgu, u glavama i srcima sljedbenika Bravarova kulta kreće štafeta njihovom voljenom vođi. I tu se malo može na lijepo učiniti, argumenti obično ne djeluju kad je vjerski fanatizam u pitanju.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
