Na Prpuši, božeprosti, sami kamen. A teren ravan ka ravnalo: ako se propneš na prste od one stine na okuki di je strada Pava Lozo – jedan od viđenijih imotskih komunista koji je na podan Prpuše, umisto da smota ulivo, nastavija vozit pravo – vidićeš krovove prvih kuća u Cisti.

A do tamo, brat bratu, ima pet kilometara. Dritura taman za poletit.

Šta ima da je Živko Trogrlić, a on vam dođe bivši načelnik općine Šestanovac i nogometni sudac, vika da će na Prpuši niknit aerodrom. A narod mu se smija i odmanjiva rukon. Da nije bija načelnik u vrime kad je uza sami Šestanovac proša autoput, i naglas bi mu se rugali. Ovako, guštali su u sebi, ka šta inače ljubomorno guštaju oni šta misle da su redikula u drugome pripoznali.

Kad ono, ima tome dva miseca, Županija i službeno pridložila da se u novi prostorni plan uvrsti prpuška zračna luka. I to ne, ka šta je bila prva ideja, lučica za tandrkavce šta in propelu triba rukon zavrtit, nego prava pravcata zračna luka za međunarodne letove. Prpuša ka Frankfurt!

Na nju bi, jer grijota bi joj bila minjat ime – zamislite samo čut: “dijer pesindžers, velkam tu Prpuša erport” – slijetali i najveći svjetski avioni, pista joj je zamišljena u dužini od tri i po kilometra, a sve skupa bi, s putničkin terminalon i pratećin objektima, zapasalo 568 hektara. Vridnost aerodroma procijenjena je na 200 milijuna eura, a njegova izgradnja, govore u Županiji, neophodna je zbog prijema velikih aviona na, citiramo, “interkontinentalnim letovima koje postojeća zračna luka u Kaštelima ne može primiti”.

– Je, to će vam bit kad na vrbi rodi svirala – dočekao nas je aktualni šestanovački načelnik Pave Čikeš. Nije se žestio, ali je bilo jasno kako mu se priča o aerodromu popela navr glave.

Čija je to zračna luka

Čikeš je lukav, samu ideju ne odbacuje, bija bi, kaže, debil kad bi ima nešto protiv količine eura kakve njegovo misto nikad vidilo nije. Ali…

– E, ali. Ima puno toga “ali”. Prvo je pitanje čija je to zračna luka, ko bi je gradija. Poznato je, naime, da je ne bi gradili ni Općina, ni Županija, o njoj pojma nemaju ni naši susjedi iz Ciste i Lovreća, pa čak ni država jer je u državnom planu prometne povezanosti nema. Dakle, recite mi, ko bi je gradija?! Očito su nečiji drugi interesi u igri, a nije na meni da iz žablje perspektive pogađan šta se događa među orlovima – slikovito će Čikeš, načelnik poznat po tome šta je, kad su pustili Gotovinu i Markača, tri dana sa svog prozora na razglas pušta domoljubne pisme.

Da je on urednik, a s njime se slažu i neki drugi općinari, novinare u Šestanovac nikad ne bi posla. Sve to s avionima na Prpuši ionako je, po njemu, iluzija.

A o životu u iluziji sami Prpušani – Merčepi, Vukušići i Rubići – sve znaju. Šta je, uostalom, nego iluzija kad čuješ da ti isprid gostione staje auto i kad njih četvero, umisto dva kila pečenoga, svaki po kavu naruče.Ž

– Oš pošteno? Ne znan kad san janje zadnji put na ražnju vidila, eto! Dikod kome spremin tripice i to ti je sve od spize šta se traži – jada se Ojdana Merčep iz čuvene krčme “Kod Brune”.

Rušili bi kuće

Janjetina im je bila nadaleko poznata. Iz čitavog omiškog kraja potezalo se do Ojdane. A danas, šta kriza, šta autoput, u krčmi samo Ojdana i pojačan dokumentarac o američkoj netaknutoj prirodi na Prvome programu.

– A đava će ti znat šta bi bilo bolje. Ja samo znan da ovako dalje ne iđe. Ni za struju ne mogu zaradit. Možda bi s aerodromon krenilo nabolje, ipak bi se tu zaposlilo svita, a i mladost bi se imala za što vratit. A opet, čujen da bi tribalo rušit neke kuće, pa mi ni to nije drago – zbunjena je Ojdana.

Ništa lakše nije ni Stipi Merčepu. Ni njemu nije milo čut da bi tribalo kuće rušit. Čije? Kojin redon? A šta bi se dobilo umisto njih? Puno pitanja ima Stipe, a odgovor nijedan.

Rušenje je, koliko smo svatili, činjenica. Ukoliko bi, naravno, došlo do gradnje aerodroma. A neće. O tome više zna Jerko Merčep koji je, ka predsjednik Eko-etno udruge “Radobiljski vrisak”, i podnija primjedbe na prijedlog izmjena i dopuna Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije.

– Zaseoci Gornji Merčepi, Gornji Vukušići i Gornji Rubići bi se morali rušit jer se nalaze na lokaciji predviđenoj za aerodrom. Tu se, nadalje, nalazi i nekoliko vrijednih arheoloških nalazišta, a argument protiv gradnje je i razlika u nadmorskoj visini, koja između sjeverne i južne kote obuhvata zračne luke iznosi 60 metara. Problem je i vjetroelektrana za koju je već ishođena lokacijska dozvola, a u neposrednoj blizini nalazi se i najveći ekološki voćnjak višnje maraske u Hrvatskoj, u koji je do sada uloženo oko deset milijuna kuna – navodi Jerko Merčep samo neke od razloga koji su, uvjeren je, dovoljni da Županija odustane od svoga, po njegovu mišljenju, smiješnog nauma.

Rušilo bi se, doznajemo, oko 200 objekata. A među njima i crkva sv. Ivana Krstitelja i groblje. A upućenijeg u crkvena pitanja u šestanovačkom kraju od don Većeslava Šupuka nema. Znamenit je don Većeslav, skoro ka i njegova crkva Posrednice Svih Milosti u Katunima. Zdanje je to s dva zvonika i s najvećon krunicon na svitu. Drvene balote su Šupuku poslužile za zrna od očenaša, pa ih je obisija oko vrata manjen od dva zvonika. A sve to ispod 30-metarskog križa na brdu Gradina. Dođi, Kerume, pa plači!

– Lipo, a? Nema vakih, ni križa, ni crkve, nigdi. Jeste unutra bili, ajmo, valja vam vidit kakve nam je Botteri vitraje i mozaike načinija, ne bojte se, nećete to u Splitu nać – puca od ponosa legendarni župnik, dok se sklanjamo što od kiše, a što od aerodroma.

U Katunima je don Većeslav već 36 godina. Dobar je, kaže, to narod. Samo, izumire.

– Eno – sad smo već u autu, vozi nas do crkve sv. Ivana Krstitelja i upire prston u zakrakunate kuće – tu već godinama niko ne dolazi. Sve pusto i raseljeno. Kad san ja doša, Katuni su imali 2130 duša, a sad niti 800. Ja san ih sam 1360 pokopa. Evo, i priključer san ima jedan sprovod, a jučer dva. A štaš.
Slovo H između dva zvona

– Ništa, velečasni. Nego, šta ćemo s aerodromom?

– Kako narod odluči, neka tako i bude. Pa, neću valjda ić protiv svog naroda. Ja ću blagoslovit šta god oni reču.

– A ako bude tribalo crkvu sv. Ivana Krstitelja micat?

– Briga me, nek miču. Samo nek naprave drugu, još lipšu.

A od one stare za don Većeslava lipše nema. Neće on to priznat, jer ipak je u obnovu “katedrale” u Katunima uložio više od šest milijuna kuna, a i još će, ko zna koliko, dok je skroz ne završi. A opet, ova mala, na Prpuši, baš je njegova.

– Ja san je 1983. izgradija. I nju i groblje da ovi sa Prpuše mrtve više ne moraju daleko nosit. A znaš da me, kad je bila gotova, napalo da san od crkve napravija ustašku kapu.

– Ko vas je napa?

– Zna se ko.

Kiša ne staje, a mi stojimo prid neobičnom crkvom i drćemo. Tražimo ustašku kapu. A Šupuk se sića kako su mu te 1983. godine prijatelji savjetovali da se vrati u Australiju.

– Rekli su mi da me ni dragi Bog neće spasit ako ne utečen. Ma, di ću bižat, taman san se bija vratija.

– Velečasni?

– Molin?

– Ja ustašku kapu ne vidin.

– A kakoš vidit ono čega nema. A vidiš li ono slovo H između dva zvona?

VINKO VUKOVIĆ/Slobodna Dalmacija

SNIMIO NIKOLA VILIĆ/CROPIX

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save