Priča o usponu na planinu Tuđman, a pada na patuljcima Petrovu i Orepiću
Karamarku Hrvatska nikada nije povjerovala. Samo to današnji HDZ nije znao, a znali su svi normalni ljudi u zemlji.
Kad u jeku javne krize i propitkivanja dužnosnik Karamarko ne dostavlja dokumentaciju Daliji Orešković, a poziva se na stav Povjerenstva, kad nije u stanju pokrenuti kompletnu istragu o prodaji INE i preduhitriti političke oponente, a kontrolira saborsku većinu i ima milijun razloga za to, takav stav i takvo ponašanje se može jedino precipirati kao – prijezir, ignoriranje, nepoštivanje institucija, ignoriranje realne krize i konačno – kao nekakvo prikrivanje. Ako je netko Karamarka uvjerio da je takvo ponašanje pokazivanje snage, onda ga je po tko zna koji put – preveslao. I to teško.
Jer čovjek od svega čini – sumnjiv posao.
S obzirom na to da se o Karamarku radi, to nije vijest. Vijest je da je HDZ spao na dno, uistinu dno dna, jer mu Orepić i Petrov intervjuima i nečim samo njima razumljivim, čitaju javnu lekciju.
Komentirati sadržaj, govor tijela, izraz lica i gestikulaciju Petrova na konferenciji za medije večeras?
Bilo bi uvredljivo za čitatelje.
To jednostavno treba vidjeti i izučavati.
Takav Petrov smjenjuje Karamarka.
Sasvim zasluženo!
Jer netko tko se pozivao na Tuđmana zadnje četiri godine, s Karamarkovim referencama, zavrjeđuje da ga sruši upravo Petrov. Tuđmana koji mu je navodno uzor nisu uspjeli srušiti ni Tito, ni Srbija, ni JNA, ni cijeli svijet, ni tisuće topova, tenkova, aviona, nastranih bradatih nakaza i peta kolona u zemlji. Vrijedio je, znao je i imao je jasnu viziju.
Karamarko niti zna, niti vrijedi, niti ima viziju.
Tolika je razlika između Tuđmana i Karamarka.
Tolika je razlika između Tuđmanove Hrvatske i ove Hrvatske danas.
Između HDZ-a i HDZ-a.
Zato, za početak – ne spominji Njegovo ime uzalud.
Da HDZ, odnosno Tomislav Karamarko ima imalo pobjedničke časti i da vjeruju u svoje ideje i svoj narod, onda bi sutra s Konvencije objavili odluku o raspuštanju saborske većine, čime će natjerati Petrova da koalira s Milanovićem ili se drži nekakvih načela. Jer, jadnije od ovoga stanja jedino može biti ako Karamarko započne torbarenje od zastupnika do zastupnika klepajući nekakvu većinu bez boje i mirisa. Tako bi se privremeno spasio Karamarko, a potpuno uništio HDZ.
A bojim se da će biti upravo tako.
Više sam puta s debelim utemeljenjem ponovio u svojim kolumnama i detektorima da nitko ne može biti toliko nesposoban, glup, nezreo, mutav u svim mogućim presudnim trenutcima borbe za nacionalnu državnost, kakav je Karamarko cijelo vrijeme bio. A kritičari su mi zamjerali, pravdali ga i branili, posve tipičnom mantrom stranačkih ulizica i poltrončina, da mu – mediji i komunjare, Jugoslaveni, Srbi i ne znam tko – ne dopuštaju. Da je lako upravljati zemljom, ne bi valjda uz to išle tolike počasti i pripadajući benefiti. Nitko to ne daje za izležavanje i naslikavanje.
Nije li to svakom razumnom čovjeku u Hrvatskoj jasno?
A Karamarko je sve samo ne pobjednik, jer su njegove „pobjede“ o kojima stalno govori zapravo utabale staze upravo neprijateljima Hrvatske, dajući iluzije hrvatskom narodu.
I hraneći stranačke mediokritete.
Nekome tko preuzme i želi preuzeti upravljanje i vodstvo u borbi za nacionalnu slobodu, samostalnost, državnost, razvoj i blagostanje, jednostavno – prepreke ne smiju biti otegotna okolnost, već izazov. Jer je na mjestu na kojemu se pobjeđuje ili gubi. A pobjede nisu – dočepati se malo vlasti, par mjesta više ili manje u parlamentu, već su pobjede osmisliti, promovirati i ostvariti nacionalne ideje, ciljeve i interese. To je smisao nacionalne politike i njena definicija.
A takvih ideja, ni misli, ni ciljeva ni interesa Karamarko i njegov ovakav HDZ jednostavno nije ni imao ni ostvario. Niti može. Njihova politika je čekati – bolja vremena.
Banalna je činjenica, ako si preuzeo odgovornost povesti narod onda ga vodi, ako nisi sposoban gubi se. To je kao popravljanje auta, tostera, liječenje čovjeka, predavanje u školi, vožnja bicikla. Ne znaš li, ne radi to, jer svjesno činiš štetu. Nikome ne može biti na tim poslovima ništa – opravdanje. Ljudi koji se obraćaju za usluge i pomoć, traže uspjeh i rezultat.
I ništa drugo.
Zašto bi onda u politici vrijedilo drugačije pravilo i standardi, i zašto se netko usudi reći – ne daju mu, a on bi jadničak htio. Evo samo što nije! Jadničak ima opravdanje u životu, ali na čelu države – nema. Tu je poguban i on i onaj tko ga podržava.
Zašto ovo ističem?
Da konačno netko pročita javno da je izdaja zdravoga razuma prije svega stalno govoriti – nije vrijeme, stiskli su nas, moramo biti jedinstveni, samo da ovo prođe, pa ćemo onda rješavati stvari. To su idiotske zablude, jer onaj tko ne zna ili neće, niti će znati niti će htjeti – ikada.
A tko nudi takve izgovore?
Upravo oni koji su zaduženi riješiti te probleme i, zašto ne reći, oni koji imaju goleme osobne koristi od izgovaranja i nerješavanja problema.
Zbog činjenice da se Božo Petrov javno pravda od evidentnog bijega od odgovornosti, upravo koristeći Karamarka, njegove slabosti, nejasnoće, eventualne prljavštine i zablude, njegova djela ili nedjela iz prošlosti, izlažući pri tome desetine ozbiljnih ljudi izrazitim neugodama, ne treba nitko žaliti. Da se ne radi o još jednom stupnju zatezanja konopca Hrvatskoj oko vrata, to bi bio ukalkuliran rizik. Petrov steže omču, ali nabavio mu ju je osobno Tomislav Karamarko i pleo više od godinu dana uoči izbora i nakon izbora. Svojim nevjerojatnim slabostima.
Lako bi bilo da sposoban čovjek i netko tko može nešto suvislo ponuditi smjenjuje Karamarka i ovu Vladu. To bi svatko normalan i zdrav pozdravio.
Karamarko ističe kao i njegova stranačka vrhuška da je on pobijedio pet puta od kada je preuzeo stranku.
Koga je, i što je još važnije, za koga, pobijedio?
Najlošiju, najrigidniju vlast u povijesti suvremene Europe, vlast koja je uz pomoć orkestrirane kampanje sa svih pozicija potpuno ponizila hrvatski narod, godinama ga ubadala u samo srce, uništavala mu svaki ostatak časti, ponosa, principijelnosti, slobode, dostojanstva.
Ta vlast je sama izgubila. Natjerali su ljude da Karamarku daju glas.
A za koga?
Za stotinu, tisuću ili par tisuća stranačkih mediokriteta kojima je jedini posao bio i ostao trkeljati o – nacionalnim interesima i ocjenjivati tko je, a tko nije dovoljno dobar Hrvat.
Evo gdje smo na temelju takvih – pobjeda!
Ljudi su, a znam ih jako puno, zapravo dajući glas Karamarkovim listama i ljudima s kojima ne bi sjeli na kavu nikada, odgađali neumitno kupovali predah, kakav takav, da skupe snage za nevolje koje su Hrvatsku čekale. I da bar jednu večer odu leći ne gledajući Stazića, Marasa, Grčića, Milanovića, Ostojića. Od te terapije ovisilo je zdravlje milijuna ljudi.
Karamarku Hrvatska nikada nije povjerovala. Samo to današnji HDZ nije znao, a znali su svi normalni ljudi u zemlji.
Sjetimo se prošle kampanje i šutnje o najvažnijim nacionalnim pitanjima i razmislimo o tome zašto nije ni jedan jedini put tijekom mandata ove vlasti ponudio inicijativu na tom tragu, ili izašao s bilo čim, za čim vapi hrvatska nacija godinama.
Za pet šest stvari bez kojih nema nikakvoga napretka.
Afirmaciju Domovinskog rata, nacionalnih ideala, tradicije, istine i afirmacije kršćanskog identiteta hrvatskog naroda. Zatim uništavanje neprijateljske srpske politike u Hrvatskoj, neprijateljske antife, haračenja stranih obavještajnih i paraobavještajnih službi i eliminacije otvorenih neprijatelja iz državnoga i javnoga poretka.
Je li to zbog neznanja?
Ma kakvi.
Jednostavno, kako sam i rekao, ne može se toliko godina voditi HDZ, trabunjati o Hrvatskoj, o razvoju, ovome ili onome, a ne znati sam ili ne znati gdje kupiti par običnih lijekova za bolesti koje uništavaju ili razaraju hrvatski narod.
To ne proizvodi IFO institut, jer oni ne mogu pojmiti da neka nacionalna država ima problema s tako egzistencijalnim pitanjima. Oni polaze od toga da su ta pitanja – riješena.
Lijek i rješenja za to se može naći u svakoj gostionici u Hrvatskoj, na tržnici, kod svakog dide i bake na selu.
Spašavajući se od otvorenih neprijatelja svih mogućih profila, spašavajući zadnje ostatke nade, ljudi su davali pokriće onome tko im nije nudio – nikakvu šansu i nadu, već golu iluziju. Jer nisu željeli ostati bar bez iluzije naspram otvorenih ugroza. A Karamarko je to proglašavao svojim – pobjedama!
Točno tako su se odvijali zadnji izbori, na kojima je Karamarko dopustio ustajanje potpunog mrtvaca i formiranje alternative koja je bila banalna magla hrvatskom narodu. Most je zaslužena kazna Karamarku, a na žalost očito je i hrvatskom narodu.
Nema tragikomičnije stvari od današnje poruke notornoga Orepića, koji kaže očekujući glasovanje o povjerenju Karamarku, da je ovo početak rješavanja dvadeset godina nagomilanih problema u Hrvatskoj. Očito ih je netko upozorio da ne govore dvadeset i pet, jer tako zagovaraju Jugoslaviju, pa su skratili na – dvadeset.
Na što to Orepić na temelju onoga što smo vidjeli iz njegovoga rada, želi vratiti Hrvatsku?
Na Ranka Ostojića.
Otvoreno uz Petrovljevu potporu štiti kriminal i duboke poremećaje kojima je svjedočila cijela nacija urbi et orbi u MUP-u, otvoreno laže, banalizira teške udare na nacionalnu čast i sigurnost Hrvatske i – javno se usudi soliti pamet hrvatskom narodu. Makar i preko Karamarka.
Koliko je god zaslužio Karamarko, nije zdrav razum zaslužio toliko nepoštivanja i podcjenjivanja. A i Orepića je stvorio Karamarko katastrofalnim izbornim rezultatima.
Karamarko je zavrijedio po svemu nečastan otpust iz politike, ali još lošije od njegovoga opstanka u politici je što bi se ovakav Orepić mogao proglasiti – pobjednikom. Pod uvjetom da u HDZ-u ima bilo čega što donekle sliči na nacionalni entuzijazam iz devedesetih godina, stranci su odmah nužne ili potpune promjene ljudi ili je najbolje da – potpuno propadnu. Govorim iz nacionalne prizme, ne iz stranačke, jer odavno to nisu sinonimi. Ljudi se godinama nadaju nečemu – boljemu, a Hrvatska to ne očekuje od antifa. Iz godine u godinu upravo na čekanju pravoga trenutka sve više i žešće divlja antihrvatska antifa duboko premrežena velikosrpskim interesima, a Hrvatska – nestaje s lica zemlje.
Zašto?
Jer se rasprava o problemima Hrvatske vodi na razini banalnosti koje bi bile ozbiljne i eliminirajuće, kad bi i Karamarko i Petrov htjeli ili smjeli zagrabiti ispod kompletne prodaje INE i svega što se oko toga događalo. I ne samo toga. Oni su oba jednostavno – gubitnici.
Zato su jedan drugoga zaslužili!
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
