Virtualna psihodelija
Nitko više ne može predvidjeti metamorfoze ljudske svijesti i percepcije do konca 21. stoljeća i u 22. stoljeću pogotovo. Što će se događati s iskustvom virtualiteta i čovjeka kao bio-tehnološkog bića? Gdje su granice između razvoja i deformacije? Politika bez vrlina u tom kontekstu postaje obični servis bez karizme, veliki upravni aparat, činovnička struktura kojom upravljaju strukture ezoterijskog karaktera.
Vidljivost tehnologije i njezine začudnosti prati sve veća nevidljivost stvarnih upravljača. Ne zaboravimo da je svaki sustav, svaki poredak, svaka civilizacija naposljetku plod sveukupnosti ljudske umne, duhovne i stvaralačke baštine, ali je uvijek u opasnosti da bude prisvojena od uske skupine ljudi koji pretendiraju biti kolektivni um epohe, kolektivno tijelo moći koje ima svoj netransparentni program globalne vlasti.
Strast za osvajanjem svijeta nikada nije nestala iz upravljačkih umova koji se smatraju elitom. Ta svjetska elita nije samo politička, odnosno ona je još najmanje politička – ona je plod čiste ezoterije raspodjele svjetske moći, vlasti i novca. Nacističkog nadčovjeka i komunističkog totalnog čovjeka, zamijenila je danas ideja o besmrtnom bio-tehnološkom čovjeku koji je došao do konca svoje evolucije.
Stvarnost se proširila, za prolazak kroz vrata percepcije nisu više potrebni huxlijevski eksperimenti s halucinogenim drogama – svijet začudne psihodelije događa se u paralelnoj virtualnoj stvarnosti. Čovjeku budućnosti bit će dovoljno staviti vizir s raznim priključcima koji će širiti njegovu audiovizualnu percepciju u međumrežnom prostoru do neslućenih razmjera. Ili se samo uključiti u svoj hologramski „oblačić“. Rađaju se naraštaji koji neće biti u stanju razlikovati virtualno i stvarno.
Kakva će biti njihova svijest i odnos prema čovjeku i svijetu? Kakva će biti njihova etika i duhovnost? Kakav će odnos imati prema Bogu? Možda prije konačne katarze idemo ravno u noćnu moru. Jedini izlaz za tehnološkog čovjeka je postati transcendentalni čovjek.
Svijet može promijeniti jedino produhovljeni čovjek. Ali kako će postati produhovljen pored tolikih tehničkih pomagala kad je korak od njihove korisnosti do ovisnosti tako fluidan? Na kontrapunktu slobode i nužnosti, čovjek stvara svoj usud. Ali bez metafizičke dimenzije, bez vertikalnog poimanja, bez duhovne dubine i visine, njegova povijest i stvarnost se pretvaraju u veliku virtualnu igru.
Suvremeni materijalizam fantastični razvoj tehnološke komponente ljudskog društva, uzima kao svoj krajnji argument, i u svoj pseudoeshatološki boj sa smrću i pitanjima vječnosti ide naoružan sofisticiranom tehnologijom koja je produkt tehnike materijalnoga čuda. Materijalizam ima svoja čudesa i svoju pseudoreligiju, ima svoje posvećenike, rituale i dogme. Svom diktatu želi podvrći sve: i pravo, i politiku, i ekonomiju. U tomu je prava opasnost za ljudski duh i um. U tomu je opasnost od oholog pomračenja.
Idoli, kumiri, lažni bogovi haraju svijetom, javnim životom, kaotičnim, narastajućim društvima koja su izgubila svoja središta i unutarnja uporišta. Raspršenost je stanje suvremenog duha epohe, fluidnost koja ne teži duhovnoj sintezi, pounutrašnjenju iskustva, ne teži produbljivanju, nego društvenoj alkemiji, sinkretizmu nespojivih i često kontradiktornih vrednota koji će se pokazati kao još jedan opasni globalni (totalitarni?) eksperiment.
Izvor: zoranvukman.com
