U drugom razmišljanju za Jubilej svećenika, održanom u bazilici Svete Marije velike, Papa je govorio o „gnijezdu milosrđa“. Ovo je jednostavno, rekao je Papa. Mogao bih reći samo jednu rečenici i otići, jer je samo jedno: naš grijeh je gnijezdo milosrđa.

To je vrlo jednostavno. Ali se često dogodi da je naš grijeh poput cjediljke, kao neki probušeni vrč iz kojeg u kratkom vremenu isteče milost: „Jer moje je narod učinio dva zla: ostavi mene Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu“ (Jr 2,13) – kazao je Sveti Otac dodajući:

Stoga je Gospodin trebao objasniti Petru da treba „oprostiti sedamdeset puta sedam“. Bog se ne umara opraštati, mi se umaramo tražiti oprost. Bog se ne umara opraštati ni kada vidi da se njegova milost ne uspijeva ukorijeniti u tlu našega srca, kada vidi da je put tvrd, pun korova i neravan. Bog se ne umara, ponovo se vraća sijati svoje milosrđe i svoje praštanje, … vraća se sedamdeset puta sedam – istaknuo je Papa.

Bog iznova stvara srca
Možemo učiniti još jedan korak u tom Božjem milosrđu, koje je „veće od naše svijesti„ o grijehu. Ne samo da se Bog ne umara praštajući, već obnavlja mijeh u koji primamo njegovo milosrđe. Uporabljuje novi mijeh za novo vino svoga milosrđa, da ne bude kao neka krpa ili stari mijeh. A taj mijeh je sâmo njegovo milosrđe: koje kušamo u sebi i koje dajemo kada pomažemo drugima. Nije zakrpano srce koje je primilo milosrđe već novo, ponovo stvoreno. O tom srcu govori David: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 51,12) – kazao je Papa te nastavio:

Ovo novo srce, ponovo stvoreno, dobra je posuda. Liturgija izražava dušu Crkve kada moli ovu vrlo lijepu molitvu: „O Bože, koji si nas na čudesan način ponovo stvorio na svoju sliku, i na još čudesniji obnovio i otkupio“ (Uskrsno bdijenje, Molitva nakon prvoga čitanja). Drugo je dakle stvaranje još čudesnije od prvoga. To je srce koje zna da je ponovo stvoreno stapanjem njegove bijede s Božjim praštanjem; stoga je srce koje je primilo i daje milosrđe“ – istaknuo je Papa.

Tko kuša blagodati milosti na svojoj rani i u svojem grijehu, osjeća da milosrđe izmiruje njegovu krivnju, s ljubavlju natapa njegovu hladnoću i ponovo oživljava nadu. Stoga kada ono istodobno i s istom milošću oprašta svojim dužnicima i oprašta onima koji su također grješnici, milosrđe se ukorjenjuje u dobrom tlu, koje ne gubi vodu već daje život. U vježbanju tog milosrđa koje liječi tuđi grijeh, nitko nije bolji, ne može bolje pomoći ni liječiti od onoga koji pamti da je istim milosrđem ozdravljen. Gledaj u samoga sebe! Pamti svoju povijest, često je glasno ponavljaj! U njoj ćeš otkriti mnogo milosrđa – kazao je Papa.

Vidimo da su obično među onima koji se bore protiv ovisnosti najučinkovitiji, najbolje razumiju, pomažu i znaju druge pitati upravo oni koji su se oslobodili od ovisnosti. Obično je najbolji ispovjednik onaj koji se bolje ispovijeda. Možemo se dakle pitati: „Kako se ja ispovijedam?“ Gotovo su svi veliki sveci bili veliki grješnici, ili su poput Svete Terezije od Malog Isusa, bili svjesni da je čista milost to da nisu bili veliki grješnici – ustvrdio je Papa.

Prava je posuda milosrđa sâmo milosrđe koje je svatko primio, a koje mu je obnovilo srce, učinilo ga „novim mijehom“ o kojem govori Isus (usp. Lk 5,37). Tako ulazimo u okvir otajstva Sina Božjega, Isusa, koji je utjelovljeno milosrđe Boga Oca. Konačnu sliku gnijezda milosrđa nalazimo u ranama uskrsloga Gospodina, u slici otiska grijeha koji je Bog oprostio, koji nije sasvim izbrisan, ali nije više zarazan: ostao je ožiljak, a ne gnojna rana – ustvrdio je Papa dodajući da sveti Bernardin ima dva vrlo lijepa govora o Isusovim ranama.

U Gospodinovim ranama nalazimo milosrđe. Bernardin je vrlo hrabar te veli: „Osjećaš se izgubljenim? Osjećaš se loše“ Uđi tamo, uđi u srce Gospodinovo i u njemu ćeš naći milosrđe“. U osjetljivosti ožiljaka, koji nas podsjećaju na ranu bez bola i njegu, također i na krhkost, tu je gnijezdo božanskoga milosrđa, u našim dakle ožiljcima. Gospodin je sa sobom ponio svoje rane. Na vrlo lijepom tijelu nema modrica ali su rane – rekao je Papa te se osvrnuo na naše ožiljke.

Dogodi se nam svima da nas liječnik upita kada vidi neki ožiljak: „Od čega je?“ Zar ne? Zagledajmo se dakle u ožiljke na duši: ovaj si zahvat Ti izveo, sa svojim si milosrđem izliječio… U osjetljivosti uskrsloga Krista koji čuva svoje rane, ne samo na rukama i nogama, već i na svojem ranjenom srcu, nalazimo pravi smisao grijeha i milosti. Tu u izranjenom srcu.

Meditirajući Gospodinovo ranjeno srce, u njemu se ogledavamo. Naše je srce slično njegovu, jer su oba izranjena i uskrsnula. Ali znamo da je njegovo bilo sâma ljubav te da je bilo ranjeno iz ljubavi; naše je srce naprotiv samo rana, koja je izliječena jer je pristalo da bude ljubljeno. U tom je prihvaćanju gnijezdo milosrđa – ustvrdio je Sveti Otac rekavši da su naši sveci prihvatili Božje milosrđe.

Može nam koristiti promišljanje o tomu u kakvo su gnijezdo drugi prihvatili Božje milosrđe. Sveti Pavao ga je prihvatio u tvrdom i nepokolebljivom gnijezdu vjernosti zakonu. Njega je Božje milosrđe preobrazilo toliko da ni samoga sebe nije više sudio već se prepustio da ga opravda Bog koji je veći od njegova znanja. On se uzdao u Krista, vjernoga odvjetnika, u njegovu bezuvjetnu ljubav od koje ga ništa ne može odijeliti – kazao je Papa.

Petar je pak primio milosrđe u svoju umišljenost razborita čovjeka. On je bio ribar i iz iskustva znao kad je bilo najbolje vrijeme za ribarenje. Bio je vrlo uvjeren u sebe, ali je triput zanijekao prijatelja. Milosrđe ga Božje ozdravilo i bio je prvi Papa. Možda se Pavlov ukor, kad Petru zamjera dvoličnost, odnosi na Petrovo nijekanje Učitelja. Čini se da se Pavao smatrao najgorim „prije“ nego je upoznao Krista, ali Petar ga je izdao nakon dugog poznavanja. Budući da ga je izliječilo Božje milosrđe, postao je milosrdni pastir, čvrsta stijena na kojoj se uvijek može graditi, jer je slaba stijena koja je ozdravljena, a ne čvrsta stijena o koju se spotiču slabi – kazao je Papa dodajući:

Gospodin u evanđelju najviše ispravlja Petra, njega najviše kori, sve do posljednjega časa: „Što se tebe to tiče? Ti me slijedi“ (Iv 21,22). Predaja veli da se Isus ponovi ukazao Petru kad je bježao iz Rima. Znak Petrovo razapinjanje s glavom prema zemlji možda najjasnije govori o njegovoj tvrdoglavosti, jer da bi mogao primiti milosrđe mora pognuti glavu dok svjedoči najveću ljubav prema svojem Gospodinu. Petar ne želi okončati svoj život govoreći: „Naučio sam lekciju“ , već govoreći: „ Budući da moja glava neće nikad naučiti, stavljam je dolje. Više od svega su noge koje je oprao Gospodin. Te su noge za Petra gnijezdo gdje se smjestilo milosrđe njegova prijatelja i Gospodina – rekao je Papa.

Ivan će biti ozdravljen u svojoj oholosti jer je vatrom želio uništiti zlo, a naposljetku završava pišući „djeco moja“, te izgleda kao jedan od dobrih djedova koji samo o ljubavi govore, on koji je bio „sin groma“ (Mk 3,17). Augustin se pak izliječio od nostalgije da je kasno upoznao Boga, zbog toga je puno trpio. Pišući ‘Ispovijesti, ljubavlju će ispuniti izgubljeno vrijeme. Franjo je sve više primao milosrđe u brojnim trenutcima svoga života. Možda je konačno stjecište milosrđa, koje se pretvorilo u stvarne rane, više od ljubljenja gubavca, zaruke sa siromaštvom i osjećanja svega stvorenoga bratom ili sestrom, bilo to što je „u milosrdnoj tišini“ morao čuvati Red koji je osnovao. To je veliko gnijezdo njegova milosrđa. Franjo gleda kako se njegova braća dijele u ime siromaštva. Zloduh nas uvijek nagovara da se svađamo – zaključio je papa Franjo.

Radio vatikan

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save