TOMISLAV KAZIJA: Molitva II.
Bože, koji jesi, koji si bio
i koji ćeš biti na vijeke vjekova-
dobro znaš da Te nisam poslušao;
posebno Tvoje brojne Zapovijedi…
znaš i to da sam Te, toliko puta
spomenuo uzalud, i da sam
mnogo puta, odbacio riječ Tvoju…
Zato: kazni me (!) – onako kako slijedi,
ali – ne zaboravi da sam samo čovjek,
od krvi i mesa, a ne sfinga (od mjedi),
i, kao takav, pun problema i stresa…
ipak, ako može, samo što prije –
ublaži svoj gnjev prema piskaralu
koje piše o moralu, a moralan nije.
Ublaži i boli (i to je po našoj vjeri)
čovjeku koji voli a da voljen nije,
bar ne po Tvojoj mjeri. Na kraju:
oprosti mi, makar samo onog dana
kad me odvojiš od svog stada i mog
skromnog doma – oprosti mi zbog
moralnog sloma, ali i zbog sumnji,
tom velikom grijehu, jer, kako znaš,
i ja sam neko vrijeme sumnjao,
baš kao tada apostol Toma…
(Spit, listopad 1993.)
