Hrvatska suverenost na infuziji
Zabrinjava činjenica da se RH svake godine dodatno zadužuje s gotovo dvije milijarde eura, zbog čega je primorana žrtvovati vlastitu autonomiju suverenosti pa sve češće postaje pasivnim objektom poigravanja međunarodnih moćnika na čelu s MMF-om
Ovog tjedna održan je na Sveučilištu u Zadru u organizaciji njemačke Zaklade Konrad Adenauer znanstveni skup na temu „Problemi suverenosti – 25 godina neovisnosti Republike Hrvatske”. Dok je većina hrvatskih sudionika s velikom skepsom govorila o fenomenu hrvatske suverenosti, voditelj spomenute zaklade dr. sc. Michael Lange jasno je istaknuo neke momente koje smo možda već i zaboravili u moru političkih problema s kojima se svakodnevno suočavamo. Prije četvrt stoljeća nitko nije mogao vjerovati da će bivša članica komunističke jugoslavenske federacije kao samostalna država postati članicom NATO saveza i Europske unije te uspješno sudjelovati na Europskom nogometnom prvenstvu. Dr. Lange je rekao u svome završnom govoru «Beograd vam neće više tiskati novac koji ćete morati plaćati svojim radom, danas ste suverena država, sami odgovorni za svoju budućnost, jednostavno rečeno sami ste kovač svoje sreće». Dr. Lange je zapravo pokušao vratiti optimizam referentima iz Hrvatske kao i zadarskim studentima koji su, unatoč ispitnom roku, ipak došli poslušati izlaganja predavača. Kao suorganizator skupa sudjelovao je Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru, a dr. Lange nije krio zadovoljstvo načinom kako je Odjel zdušno prihvatio suradnju sa Zakladom Konrad Adenauer. Dogovoreno je da ćemo nastaviti s organiziranjem sličnih simpozija, a kao moguća tema sljedećeg znanstvenog skupa planirana je tema «Etika u gospodarstvu i politici».
Dr. Lange je poznat po tome da je inicirao suradnju hrvatskih ekonomskih stručnjaka s poznatim münchenskim sveučilišnim institutom IFO. HDZ je kao oporbena stranka zdušno prihvatio suradnju s institutom IFO, organizirao rasprave, a HDZ-ovi su odbori intenzivno sudjelovali u izradi gospodarskog programa i financijske reforme s uglednim njemačkim institutom. Dolaskom na vlast i uspostavom koalicijske vlade između građanske liste Most i Domoljubne koalicije preko noći se odustalo od suradnje s institutom IFO. Stječe se dojam kao da je na izborima ponovno pobijedio Milanović koji je bio rezolutni protivnik suradnje s IFO-om, smatravši da time hrvatska država ugrožava vlastitu autonomiju odlučivanja i djelovanja. Prema pouzdanim informacijama, Zdravko Marić, ministar financija u vladi Tima Oreškovića, bio je rezolutni protivnik nastavka suradnje s institutom IFO. Navodno je tome dobrano kumovala i skupina piarovaca predvođena Damirom Jugom i Božom Skokom. U svakom slučaju moglo se primijetiti stanovito razočaranje kod dr. Langea zbog prekida suradnje s institutom IFO koji je planirao u dogovoru s njemačkim bankama restrukturirati hrvatske dugove s visokim kamatnim stopama i prilagoditi ih postojećima u Europskoj uniji.
Bilo je užitak slušati na simpoziju „Problemi suverenosti – 25 godina neovisnosti Republike Hrvatske“ kolegicu Sunčicu Bartoluci koja je govorila o ulozi profesionalnoga sporta u oblikovanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kamo sreće kada bi kod nas sve bilo dobro kao što je u sportu. Bila je to jedinstvena prilika prisjetiti se velikih veleposlanika hrvatske državne suverenosti od Dražena Petrovića, Stojka Vrankovića do Gorana Ivaniševića. Važno je napomenuti da je Srbin Bora Stanković, tadašnji glavni tajnik Međunarodne košarkaške organizacije (FIBA), omogućio tek proglašenoj državi Hrvatskoj sudjelovanje na Olimpijadi u Barceloni 1992. Stankovićeva je zasluga također da je pridobio slavni američki košarkaši Dream Team da sudjeluje na Olimpijskim igrama u Barceloni. Moira je bila nevjerojatno naklonjena Hrvatima da su igrali u finalu s američkim zvijezdama kao što su Michael Jordan, Earvin „Magic“ Johnson, Larry Bird. Duboko uklesano u pamćenje ostalo je vjerojatno svima nama nezaboravno zakucavanje Njofre Arapovića u osmoj minuti utakmice nakon kojeg je legendarni trener američkih zvijezda Chuck Daly zatražio time out. Osmijeh našeg izbornika Pere Skansija obišao je tada cijeli svijet. Pokušao sam podrobnije informirati se o proslavljenom košarkašu i košarkaškom dužnosniku Bori Stankoviću te primijetio da nema članka o njemu u hrvatskoj Wikipediji.
Bilo je također zanimljivo slušati zadarskog povjesničara Mladena Ančića koji je govorio kako su se različite teorije suvereniteta reflektirale u kreiranju hrvatske politike i da je jedna od ključnih pogrešaka Tuđmanovih savjetnika (Šentija, Lerotić, Letica) bila da je prvotnu teoriju suvereniteta Socijalističke Republike Hrvatske, koja je bila osnova za proglašenje države Republike Hrvatske transformirao u teoriju suvereniteta naroda. Na temelju odluke Badinterove komisije koju je osnovala 27. kolovoza Europska ekonomska zajednica s ciljem da razmotri konflikte u bivšoj Jugoslaviji nastale su na teritoriju bivše Jugoslavije nove države, bivše republike koje je Ustav SFRJ iz 1974. godine okarakterizirao kao države u sklopu jugoslavenske federacije. Srbijanski pravnici, od kojih je najpoznatija bila Smilja Abramov, zagovarali su, protiv odluka arbitražne Badinterove komisije, pravo srpskoga naroda da živi u jedinstvenoj državi. Tuđmanovi savjetnici nasanjkali su tada hrvatskoga predsjednika tako da je također prihvatio teoriju o pravu hrvatskog naroda da živi u jednoj državi, što je Republiku Hrvatsku nakon priznanja dovelo u neugodan međunarodni položaj.
U svome izlaganju iznio sam više kritičkih primjedaba o hrvatskom suverenitetu. Prijenos suverenosti s jednog čovjeka vlastodršca na narod koji se dogodio u Francuskoj revoluciji, nažalost u Hrvatskoj kao da se još nije dogodio. Iako u Ustavu sve jasno stoji u pogledu poimanja suverenosti, tijekom komunizma Komunistička partija je u ime naroda proglasila novu Jugoslaviju, u ime naroda se obračunala s kontrarevolucionarima, u ime naroda je Josip Broz Tito proglašen doživotnim predsjednikom. Doduše, danas živimo u demokratskom uređenju gdje su građanska demokracija i suverenost gotovo sinonimni pojmovi. Svoju suverenost građani Republike Hrvatske potvrđuju izravno referendumom, neizravno demokratskim izborima preko demokratskih zastupnika u Hrvatskom saboru. Riječ je o pravu građana da posredno sudjeluju u provedbi i formiranju trodiobne vlasti. Suverenitet, dakle, podrazumijeva vladavinu nad teritorijem, nad građanima države, te paradoksalno rečeno, nad samim sobom. No, ostala je, na žalost, shema partitokratskog modela upravljanja da se politika svodi na dodvoravanje milom vođi, a da vođa govori, odlučuje i djeluje u ime naroda.
U referatu sam naglasio da je zabrinjavajuća činjenica da se Republika Hrvatska svake godine dodatno zadužuje s gotovo dvije milijarde eura zbog čega je primorana žrtvovati vlastitu autonomiju suverenosti pa sve manje nastupa kao kreativni subjekt događanja, a sve češće postaje predmet, odnosno pasivni objekt poigravanja međunarodnih moćnika na čelu s Međunarodnim monetarnim fondom, koji će u bliskoj budućnosti prisiljavati našu državu da u bescjenje rasproda ostatak svojih imovinskih i gospodarskih resursa. Prodaja državnih banaka stranim bankovnim kompanijama koju je provela vlada Ivice Račana pokazala se kao jedan od najpogubnijih poteza hrvatske politike. Takav politički potez zapravo je dokrajčio hrvatsko gospodarstvo koje se, na žalost, nije uspjelo prilagoditi tržišnim uvjetima poslovanja poslije sloma realnoga socijalizma. To je djelomice uvjetovano i činjenicom da banke s hrvatskim nazivom, a u vlasništvu stranih kompanija, nisu pratile niti podržale transformaciju gospodarstva iz stanja državnoga planskog privređivanja u slobodni gospodarski proces. Paradoksalno je također da su se hrvatski političari u razdoblju poslije Tuđmana, bez razlike pripadaju li ljevici ili desnici, primarno vezali uz globalni, tržišni kapital, a po definiciji su bili i ostali protivnici jačanja državnog kapitala, pa je to jedan od glavnih razloga da u Hrvatskoj nezamisliv kapitalizam sa socijalnom odgovornošću tzv. «rajnski model», koji se etablirao u Njemačkoj i Francuskoj. To je posljedica urušavanja državnog suvereniteta u gospodarskom pogledu. Dominacija korupcije u protekloj četvrti stoljeća od uspostave demokracije i proklamacije suvereniteta Republike Hrvatske dobrano je pridonijela urušavanja državnog suvereniteta. Prezadužena država u kojoj korumpirani političari traže nove modele zaduživanja nije suverena kao što je riječ sa stabilnim gospodarskim državama u Europskoj uniji gdje formalno i Hrvatska pripada.
Po povratku s konferencije u Zadru pročitah u novinama da mišljenje glavnog urednika Glasa koncila nije mišljenje Katoličke crkve u Hrvatskoj. A Miklenić je samo upozorio kako se stječe dojam da je Tomislav Karamarko vlastite interese stavio ispred državnih, osobnu korist ispred onoga što predstavlja opće dobro. Kada političari prestanu u svome djelovanju ravnati se prema onom što predstavlja opće dobro građana i države, očito ne rade više u skladu s obvezujućim etičkim normama. Karamarko je kao političar poznat po izjavama u kojima promiče moralni relativizam, o čemu sam već ranije pisao u svojim kolumnama. Distancirajući se od mišljenja gospodina Miklenića da se političari u svome djelovanju trebaju ravnati prema onome što predstavlja opće dobro, Katolička crkava bi trebala pojasniti zagovara li moralni realizam ili moralni relativizam, zasnovan na proizvoljnosti prosudbe političara na vlasti. Judeo-kršćanska tradicija kao jedna od temeljnih odrednica Zapadne Europe podrazumijeva strogo reguliran teonomni moral, zasnovan na Dekalogu i Govoru na gori. Zapovijedi «Ne ukradi», «Poštuj svoje roditelje», «Ne reci lažna svjedočanstva» imaju univerzalno značenje i ne bi bez dobrog obrazloženja smjele biti relativizirane. Pitanje koliki je minus u proračunu napravio neki ravnatelj državne firme, klinike ili ministar u ministarstvu može biti relativnoga karaktera. No zapovijed «Ne ukradi» ima obvezujuće obilježje jednako za one koji vole reći da se znaju prekrižiti, kao i za one koji u crkve i hramove idu iz istih motiva kao i na gay parade.
Autor: dr.Jure Zovko/dnevno.hr
