Hrvatska je ušla u permanentnu političku krizu

Sadašnja politička kriza kroz koju prolazi Hrvatska posljedica je nedovršenog projekta stvaranja države izborene u otporu velikosrpskoj agresiji i u uvjetima uglavnom nesklone međunarodne zajednice. Nakon četvrt stoljeća državnosti u Hrvatskoj kao deklarativno demokratskoj parlamentarnoj demokraciji praktički ništa ne funkcionira kao u državama istog društvenog uređenja.

Korijeni političke krize koja je prvi put eskalirala provociranim padom Vlade nalaze se u Ustavu koji je nakon Tuđmanovog „polupredsjedničkog sustava“ usvojen dolaskom na vlast predsjednika Mesića i premijera Račana. Praktički novi Ustav koji je usvojen 2000. godine nije riješio temeljnu dilemu oko ustrojstva države, jer više nije „polupredsjednički“, dakle nije predsjednički nego je u uvjetima vladavine dvije najjače stranke postao „polukancelarski“. To se najbolje očitovalo za mandata Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor Tomislava Karamarka, a najnoviji eksperiment s Tihomirom Oreškovićem koji je došao iz korporativnog poslovnog svijeta u samo nekoliko mjeseci pokazao je istu tendenciju. Hrvatskom biračkom tijelu nikad nije bila ponuđeno referendumsko pitanje želi li ustrojstvo države s jakim predsjedničkim ovlastima, kakve je otprilike u ratno doba imao predsjednik Tuđman ili jaki parlament. Ne samo to, u režiji glavnog ustavnog manipulatora Vladimira Šeksa referendumski cenzus je spušten ispod 50 izašlih birača, jer je to bilo potrebno da bi Hrvatska ušla u Europsku uniju koja je ovakva kakva jest na putu raspada. Ne ulazeći samo u ovaj slučaj time je prekršen članak 1. Ustava Republike Hrvatske koji izričito kaže da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu… Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Narod je tako isključen iz neposrednog odlučivanja koje su uzurpirale dvije najveće stranke i njihovi uhljebnički sateliti.

U takvim okolnostima isključujući narod od odlučivanja hrvatska politička elita dovela je zemlju u sadašnju krizu i praktički zbog stalnog zaduživanja koje je dostiglo 85 posto BDP-a na skupom međunarodnom tržištu pred bankrot s grčkim scenarijem. Govoreći otvoreno u Hrvatskoj ništa nije uređeno niti funkcionira u skladu s težnjama hrvatskog političkog naroda. Od tako ustavom postavljenog ustrojstva države i ne može se očekivati da država ide u pravom smjeru, bez obzira koja vodeća stranka bila na vlasti. Preskupi državni aparat i teritorijalni sustav lokalne uprave čvrsto štiti svoje privilegije, ne postoji jasna trodioba vlasti, a čak i četvrta vlast kakav je Ustavni sud posljednjim izborom 10 novih sudaca pretvoren je u lakrdiju.

Zakon o političkim strankama omogućio je stvaranje patuljastih strančica s ciljem da dvije najveće zadrže vladajući monopol. Hrvatska je najlošije rangirana zemlja Europske unije kad su u pitanje javne nabave kao leglo korupcije. Političke elite uopće ne prate i ne žele čuti za ilegalni odljev novca iz zemlje koji je po procjeni američke institucije „Global Financial Integrity“ u razdoblju od 2004. do 2013. godine iznosio 34,6 milijardi dolara. Politička elita bez kontrole naroda prodala je najvrednije firme poput svih većih banaka, INE, Plive, Hrvatskog telekoma, pa čak i medija i spremna je da bi sačuvala vlast prodati i preostalo narodno blago. Što je najvažnije zbog negativnih ekonomskih trendova i visokog stupnja nezaposlenosti mlada generacija u sve većem broju počinje napuštati domovinu, pa je samo u Njemačku po njihovim podatcima u posljednje dvije godine iselilo 100.000 ljudi.

Hrvatske je dakle suočena s demografskom katastrofom, ali to političkim elitama ne predstavlja zvono za uzbunu. Tim političkim elitama nikako ne odgovara povezivanje s uspješnim hrvatskim iseljeništvom koje u ovako teškim uvjetima pomaže na obiteljskoj razini da u zemlji ne dolazi do socijalnih nemira. Pri svemu tome zakazali su potpuno kontrolni mehanizmi koji postoje u parlamentarnim demokracijama, kao što su mediji, nacionalne institucije (HAZU, Matica hrvatska, strukovne udruge) što je samo dokaz da zemlja nema niti se potrudila da podigne neovisnu nacionalnu elitu. Nije stoga čudno da Hrvatska nema ni jedan institut koji se bavi strateškim pitanjima.

To su samo neki od glavnih razloga što se Hrvatska nalazi u parmanentnoj političkoj krizi. Idući izbori prije svega stranački u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao stožernoj nacionalnoj stranci, a potom i prijevremeni saborski ne će i ne mogu donijeti bitne promjene, jer se praktički politička klima i odnosi vrte u krugu. Još uvijek nije stvorena kritična masa koja bi pokrenula korjenite i bitne promjene u državnom i političkom ustrojstvu. Što je najgore dvije vodeće stranke još se uvijek bave uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata, jer nisu zbog jugokomunističkog naslijeđa i mentaliteta uspjele prevladati prošlost da bi se uhvatile u koštac s izazovima sadašnjosti, a još više budućnosti.

Vjekoslav Krsnik

Odgovori

Skip to content