Dr. Zlatko Hasanbegović – svjetlo u političkoj tami
U priličnoj intelektualnoj, političkoj i moralnoj pustoši kroz koju nakon 2000. prolazi HDZ, posljednjih mjeseci na površinu je izbilo tek jedno ime koje bi moglo prevesti HDZ iz preduge agonije u neku novu političku renesansu.
To je dr. Zlatko Hasanbegović, a mogla bi mu se pridružiti i Bruna Esih, no ona nije članica stranke. Dr. Hasanbegović ministar je kulture u Oreškovićevoj Vladi koja upravo odlazi nakon Oreškovićeva opoziva. Za njegov tvrdi demokršćanski svjetonazor znalo se i prije, a nakon što je postao ministar, nastavio je nepokolebljivo govoriti istinu o Drugome svjetskom ratu, komunizmu, partizanima i J. B. Titu što su parazitski ljevičarski jugonostalgičarski krugovi doživjeli kao strašan udar na njihove kumire, dogme i privilegije.
Istina, koju im se nitko, nakon Tuđmana, nije usudio izreći u lice, itekako ih zaboljela te su poveli bjesomučnu kampanju protiv ministra kulture, kampanju koja neprekidno traje.
HDZ pred unutarstranačkim izborima
Tomislav Karamarko politička je prošlost. Njegov plan preslagivanja i stvaranja nove vlade u Hrvatskome saboru nije uspio. Uspio je skupiti većinu za smjenu Tihomira Oreškovića i Vlade RH, ali ne i većinu za novu koalicijsku shemu. Naposljetku većina saborskih zastupnika bila je za samoraspuštanje Hrvatskoga sabora. Predsjednik HDZ-a odlazi na neslavan način, a samo prije nešto više od mjesec dana izabran je na tu dužnost po načelu jedan član jedan glas, kada mu je više od 90 tisuća članova dalo glas. Karamarko jednostavno nije znao upravljati krizom u koju je upao i koju je najvećim dijelom sam i stvorio, najprije neočekivano lošim rezultatom HDZ-a na prošlim parlamentarnim izborima, a onda i nesmotrenim potezima nakon stupanja u koaliciju s Mostom. Novi izbori za Hrvatski sabor bit će održani u rujnu. Iako možda nije planirao ni htio, svrgavajući Oreškovića, Karamarko je svrgnuo Vladu Domoljubne koalicije s vlasti i tako otvorio put novim izborima nad kojima HDZ sada ozbiljno strepi. Vrati li se na tim izborima ili nakon njih na vlast anacionalni SDP sa svojim satelitima, bit će to još jedno razdoblje mrcvarenja i mučne borbe za održavanje temeljnih obilježja samobitnosti koje ljevica uvijek pokušava uzdrmati.
Svjesni da stranka ne može na nove izbore s kompromitiranim Karamarkom na čelu, mnogi iz vrha stranke otkazali su lojalnost Tomislavu Karamarku, sve veći broj njih tražio je njegovo odstupanje s čelne stranačke dužnosti ili će ga sami smijeniti. U početku se Karamarko odupirao, ali shvativši da se sve urotilo protiv njega, u utorak je obavijestio javnost da podnosi ostavku na dužnost predsjednika stranke jer, kao što je rekao, nije uspio složiti novu saborsku većinu.
Zapad je ocijenio i percipirao Tomislava Karamarka kao ruskoga igrača
Da je prije dva mjeseca sam odstupio iz Vlade nakon što je otkrivena afera Konzultantica, dakle da je tvrtka njegove supruge Ane Karamarko u poslovnome odnosu s Jozom Petrovićem lobistom mađarskoga MOL-a, s kojima Vlada RH u ime Ine vodi sporove, dok se ne razriješi u pravnome smislu ta situacija, danas bi lakše proživljavao detronizaciju. Ali i da jest tada odstupio, njemu u političkome smislu ne bi bilo spasa. Zapad je ocijenio i percipirao Tomislava Karamarka kao ruskoga igrača, dakle kao igrača svojih geopolitičkih protivnika, kao čovjeka koji je još dublje upetljan u poslovne odnose s MOL-om nego što sugeriraju relativno benigni ugovori tvrtke njegove supruge s lobistom Petrovićem. I kao takav jednostavno je morao otići, a modus operandi eliminacije povjeren je Mostu i Boži Petrovu. Oni su postavili i kasnije dozirali kampanju i ultimatume prema Karamarku.
Čista je iluzija misliti da i Most samosvojno djeluje, pod utjecajem nekakvoga moralnoga naboja, a ne pod utjecajem nekih moćnih čimbenika. Zato i u ponekad iracionalnim postupcima Bože Petrova, čelnika Mosta, treba čitati nečije tuđe zamisli, a prošlotjedna odluka saborskoga Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa da je Tomislav Karamarko u potencijalnome sukobu interesa dokrajčila je njegovu sudbinu.
Karamarko se još i nadao spasu do kraja prošloga tjedna. Kako bi izbjegao glasovanje o svome opozivu iz Vlade, što ga je u Hrvatskome saboru postavio SDP, a prihvatio Most, a i nakon što je premijer Orešković od njega i Petrova zatražio da napuste Vladu jer su postali opterećenje za nju, HDZ s Karamarkom na čelu uzvratio je prijedlogom za opozivom Oreškovića, što je i uspjelo jer su za taj prijedlog bili SDP i njegovi partneri, s obzirom na to da su u raspuštanju Vlade vidjeli brži put do izbora.
Odmah nakon raspuštanja Vlade Tomislav Karamarko dugo je uvjeravao svoje najbliže suradnike u vrhu stranke da ima većinu do 76 glasova za novu Vladu te je predložen i novi mandatar Zdravko Marić. Te većine nije bilo u stvarnosti i sada je HDZ u situaciji da tri mjeseca prije novih, izvanrednih izbora za Hrvatski sabor, traži način kako što bezbolnije prevladati situaciju i kako što bolje proći na tim izborima.
Novo čelništvo stranke
Prva zadaća je nakon odlaska Karamarka biranje novoga čelništva stranke. Ključno je pitanje tko će naslijediti Karamarka. Mediji i pojedini političari već dulje navješćuju dolazak Andreja Plenkovića, HDZ-ova europarlamentarca, na čelo stranke, a on sam je već u ponedjeljak potvrdio da je spreman prihvatiti kandidaturu. Zapadna politika, što god se pod tim podrazumijevalo, odobrava i čak traži da Plenković preuzme HDZ. Problem je, međutim, što Plenković nema izborne baze, njega članstvo HDZ-a percipira kao klasičnoga poltronskog činovnika koji se sve donedavno dodvoravao svim predsjednicima stranaka ili onima za koje je mislio da bi mogli postati predsjednicima (Od Jadranke Kosor do Mate Granića.)
Agitirajući za Jadranku Kosor prije nekoliko godina na unutarstranačkim izborima, kritizirao je po lokalnim organizacijama pojave retorike iz 90-ih za koju je ocijenio da je štetna. Za Plenkovića sada otvoreno drukaju Stjepan Mesić, Vladimir Šeks i još neki političari te ljevičarski medijski krugovi, Gong i druge tobožnje nevladine organizacije. Članstvo je posve ravnodušno prema njemu i ako bi HDZ dočekao nove izbore s Plenkovićem kao sa svojim trade-markom, bio bi to vjerojatno put u težak poraz i propast s obzirom da bi on odveo HDZ-u prema političkome centru i ljevici. Uostalom, ljevica zato i navija za Plenkovića.
Jednostavno, Andrej Plenković stereotipni je intelektualac koji nema lidersku karizmu niti nosi povijesni duh nacije u sebi, a što netko tko želi voditi takvu stranku kao što je HDZ mora imati. Uspije li Plenković ipak postati predsjednik HDZ-a, bit će to prvenstveno uspjeh vanjskih čimbenika koji već 16 godina upravljaju tom strankom, a ne članstva. Svejedno je za hrvatski narod je li na čelu HDZ-a Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, Andrej Plenković ili bilo tko drugi ako nije netko tko se nije identificirao s hrvatskim narodom. Poslije Franje Tuđmana, stranka nema autentično ili iskonsko vodstvo.
Pustoš
U priličnoj intelektualnoj, političkoj i moralnoj pustoši kroz koju nakon 2000. prolazi HDZ, posljednjih mjeseci na površinu je izbilo tek jedno ime koje bi moglo prevesti HDZ iz preduge agonije u neku novu političku renesansu. To je dr. Zlatko Hasanbegović, a mogla bi mu se pridružiti i Bruna Esih, no ona nije članica stranke. Za njegov tvrdi demokršćanski svjetonazor znalo se i prije, a nakon što je postao ministar, nastavio je nepokolebljivo govoriti istinu o Drugome svjetskom ratu, komunizmu, partizanima i J. B. Titu što su parazitski ljevičarski jugonostalgičarski krugovi doživjeli kao strašan udar na njihove kumire, dogme i privilegije.
Istina, koju im se nitko, nakon Tuđmana, nije usudio izreći u lice, itekako ih zaboljela te su poveli bjesomučnu kampanju protiv ministra kulture, kampanju koja neprekidno traje. Ali s druge strane, na skupovima HDZ-a Hasanbegović doživljava prave ovacije, cijele dvorane ustaju i plješću mu neprekidno po pet minuta. Konzervativna većina u dr. Hasanbegoviću vidi nešto tuđmanovsko. Protuhrvatski krugovi silno su ga zamrzili, prikazuju ga ustašom i fašistom, čine sve ne bi li mu zagorčali život i naveli na povlačenje. Mržnja i klevete s kojom se suočio Hasanbegović podsjeća na situaciju s kojom se 90-ih suočio Franjo Tuđman. Kao što je Tuđman tada bio nepokolebljiv, tako je danas i Hasanbegović. Ljevičarska kampanja protiv njega najbolji je znak da je upravo takav tip političara potreban Hrvatskoj. Za razliku od Plenkovića, s Hasanbegovićem bi, uz adekvatnu logistiku i pripravu, HDZ pregazio SDP na sljedećim izborima. Nevolja je što navodno nije po volji nekih međunarodnih krugova. Pitanje je, dakako, ima li i on sam ambicija i bi li imao potporu u samome HDZ-u u kojemu barem još troje ili četvero njih najavljuje da bi mogli biti kandidati za predsjednika.
Dakle, nakon gotovo abdikacije Tomislava Karamarka, HDZ se nalazi pred dvojbom: poslušati zapad i druge moćne zakulisne krugove u Hrvatskoj i izabrati Plenkovića za predsjednika stranke i krenuti u težak poraz i daljnji gubitak identiteta, odnosno u pretvaranje stranke u blijedu kopiju SDP-a ili HNS-a, ili, pak, izabrati lidera po volji članstva, čelnika koji će se identificirati s hrvatskim narodom, slijediti njegovu osnovnu volju i raspiriti lažnu ideološku maglu i paradigmu te zablude jugokomunističkoga totalitarizma koje već predugo drže hrvatsku državu i hrvatsko društvo u stanju inhibicije. U ovome trenutku samo s jednim čovjekom, kojega članstvo HDZ-a i Hrvati općenito oduševljeno prihvaćaju, HDZ može krenuti u novo poglavlje, a to je, sviđalo se to nekomu ili ne, Zlatko Hasanbegović.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
