DR. ĆAVAR: Homoseksualnost nije genetski uvjetovana
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Iako sam i u ranijim razdobljima svoga javnoga djelovanja pisala o ovoj temi, na ovaj konkretan tekst me potaknula jedna objava na Facebook profilu od strane muške osobe, gdje je bilo napisano, decidirano, već u naslovu: “Bez ikakve sumnje”, te odlučno: “Homoseksualnost je uvjetovana genetski”.
Dalje nema obrazlaganja, jer je ta tvrdnja za autora sigurna i riješena, ali jednostavno to ne samo da nije točno, nego je i jako daleko od činjenica.
Nitko od znanstvenika nije došao do takvoga saznanja, iako se to čuje u medijima, pa tako misli i govori i dosta onih koji su čak i vjernici, pa i svećenici.
Nedavno je i novi ličko-senjski biskup, Zdenko Križić, rekao, u razgovoru za Večernji list od 15. svibnja 2016. godine, između ostalog i ove riječi, koje se odnose na homoseksualce: “Ti ljudi su takvi. Nisu oni to birali. Jednostavno su tako rođeni i treba ih poštivati.”.
Tako izgleda misli, prema mnogim novinskim napisima, i Papa Franjo.
No, Bog, stvoritelj čovjeka i svih živih bića, vidljivih i nevidljivih, cjelokupne prirode i prirodnih zakona, kao što čitamo u Bibliji, “muško i žensko stvori ih” (Post 1:27), dakle, unaprijed nije nikoga odredio da bude homoseksualac i da ima takve emocionalne, seksualne i duhovne privlačnosti prema osobama istoga spola.
Da ih je, ne daj Bože, kao takve stvorio i da postoji genetska određenost, znanstvenici genetičari bi je već otkrili, što bi bilo pogubno za nerođenu djecu takve predodređenosti.
No, budući da, kao što znamo, ima jedan mali postotak osoba takve orijentacije, takvih osjećaja i takvog spolnog ponašanja, poznato nam je sa kakvim šokom, otvoreno ili u sebi, na to saznanje reagiraju roditelji i bližnji takvih osoba. Ako uvide da nema promjene, nekako se lakše ili teže pomire sa sudbinom, jer se radi o njihovoj djeci koju vole. No, sigurna je jedna stvar, da nema u svijetu ni jedne odrasle osobe prirodnoga spolnoga ponašanja, a da bi baš željela i radovala se da joj se rodi sin ili kćer takve spolne orijentacije.
Stoga, samo zamislimo mnoge od majki i očeva kada bi saznali da trebaju očekivati takvo još nerođeno dijete, zar se ne bi odlučili pobačajem riješiti takvoga djeteta.
To, na žalost ne bi bilo za današnji svijet ništa neobično, jer bi se to stanje djeteta smatralo malformacijom, a nitko ih ne bi mogao spriječiti ako već imaju nazovi i legalno pravo za uklanjanje i zdrave nerođene djece, prema svome izboru, za što se tobože napredni ljudi bore u 21. stoljeću.
Djeca sa Downovim sindromom
Sličan je slučaj sa tako dragom djecom sa Downovim sindromom.
Da misterij bude veći, uzrok, odnosno gen sa jednim kromosomom više kod takve djece je prije par desetljeća otkrio suvremeni francuski znanstvenik Jerome Lejeune (1926. – 1994.), genetičar svjetskoga glasa. On je bio veliki katolički vjernik, otac petero djece, veliki prijatelj sv. Pape Ivana Pavla II i član u to vrijeme Papinske akademije za život.
Kada je otkrio tu genetsku trisomiju, malformaciju, i objavio je kao veliko znanstveno otkriće, nije mogao ni pomisliti da će to njegovo otkriće biti, na žalost, mnogima nazovi liječnicima i nazovi majkama i očevima, opravdanje da nakon toga saznanja oduzmu život takvoj djeci.
Ovaj divni čovjek, znanstvenik, je bio veoma nesretan (iako nije kriv, jer se i sva druga velika znanstvena otkrića mogu u praksi primijeniti u najhumanije ili u najužasnije svrhe), što je njegovo otkriće poslužilo za takve strašne svrhe. Postao je najveći pobornik za život te drage djece i njihov veliki zaštitnik i pomagatelj takvoj djeci i roditeljima. Osnova je i zakladu na te nakane, te putovao po svijetu držeći predavanja o zaštiti svakog ljudskog života.
I ja sam osobno imala tu sreću, krajem 80-ih godina, slušati njegovo predavanje u Beču, na jednom međunarodnom obiteljskom i proživotnom kongresu.
Od strane Crkve otvoren je i postupak za proglašenje blaženim toga velikoga čovjeka, vjernika i znanstvenika.
Stoga, zaista hvala Bogu da ne postoji gen za homoseksualnost, nego je takva orijentacija posljedica raznih poremećenih psihosocijalnih utjecaja u obitelji, od najranijeg djetinjstva, i kasnije u društvu.
Naime, jako je važno da dijete ima i majku i oca, koji žive u skladnome braku i da ima dobre uzore za identifikaciju kao curica ili dečko, te da na postupan način, sve do puberteta, i u pubertetu, kada se počnu stvarati hormoni, formira svoj prirodni spolni identitet i razvije svoje zdrave prirodne osjećaje privlačnosti u odnosu na suprotni spol.
Do poremećaja može doći ako mlade osobe, a ponekad i starije, nikada duhovno ne utvrde koja im je prava svrha života i nikada ne otkriju što je prava ljubav, za kojom ljudi uvijek, svjesno i podsvjesno, teže, niti kako se u tu cjelovitu produktivnu ljubav, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe i za druge, uklapa i spolni život. Kako ljudi stalno traže ljubav, nasjedaju prijevari i zabludi da je ljubav seksualno zadovoljstvo. Kako to nije i ne može biti prava ljubav, oni se daju u promiskuitet, stalno ljubav tražeći. Budući da je ne nalaze u spolnom zadovoljstvu (jer je to samo Božji trik ili, ako hoćete, trik prirode, kako bi se lakše ostvarila prava svrha – stvaranje novih ljudi) i stalnoj promjeni partnera, uzmimo suprotnoga spola, oni se, iz obijesti i daljnjeg traženja, okreću i prema istome spolu za istu svrhu, pa se možda i na takvo ponašanje naviknu. Površno razmišljaju i zaključuju da im je takvo spolno zadovoljstvo jednostavnije i bezbrižnije, jer nema opasnosti od odgovornosti glede trudnoće. To navikavanje je osobito opasno ako se dogodi zavođenjem u maloljetnim godinama adolescencije, kad još nije u potpunosti formiran spolni identitet. Svi takvi nisu dovoljno informirani ni svjesni kako je prakticiranje homoseksualnosti zdravstveno štetno i rizično i za njihovo duhovno-duševno i tjelesno zdravlje. Psiha čovjeka i tjelesni genitalni organi ili tjelesni otvori za fekalije, koji se u te svrhe koriste, nisu prirodno za to predviđeni i ta tkiva su manje otporna za bilo koje infekcije, pa i za one najteže, poput SIDE, a opasno je i za razne infekcije probavnoga sustava.
Opasnost za zdravlje naravno nije samo za pojedinca, nego i za druge, koji sa takvima dijele tobožnje seksualno zadovoljstvo i tobožnju ljubav.
Homoseksualnost se, kao izopačenost, spominje teškim riječima i u Starom i u Novom Zavjetu, a njezino prakticiranje kao smrtni grijeh bludnosti i teško zastranjenje i odvajanje od Boga. Primjerice, u Bibliji Staroga Zavjeta imamo riječi: “Ne lijegaj sa muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.” (Lev 18:22). Također, i u Novome Zavjetu, na više mjesta, u svojim poslanicama govori sv. Pavao, osuđujući takvo ponašanje, primjerice (Rim 1:27).
Ipak čovjek, kao slobodno i razumno biće, ne smije biti rob loših i grješnih navika, te je uz dobru želju, volju, molitvu, pokajanje i Božju pomoć i milosrđe, te razumijevanje i psihološku pomoć ljudi, te ljubav i molitvu bližnjih, moguć povratak u zdravo prirodno stanje.
Oni liberalni globalisti i moćnici svijeta, koji promiču i hvale homoseksualnost, radi svojih materijalnih i inih interesa, ako misle da je homoseksualnost urođena, zašto je onda putem svoje izopačene rodne ideologije totalitarno nameću već djeci u vrtićima i svim mladima u obrazovnom sustavu? Govore im da ne moraju biti dečki ili curice, kako su rođeni, nego da mogu biti što žele i da se mogu zaljubiti cure u cure ili dečki u dečke. Time ih sotonski zbunjuju u formiranju svoga prirodnoga spolnog identiteta i nanose golemu štetu njima osobno i njihovoj budućnosti, kao i budućnosti čovječanstva.
Roditelji zdrave pameti, zdravih osjećaja i zdravoga duha nipošto ne smiju dopustiti takvo nasilje i teror nad svojom djecom.
Molim i Papu Franju za objašnjenje
Iz svih tih rečenih razloga, da pravo kažem, čudim se, uz najveće poštovanje, i Sv. Ocu Papi Franji, kad kaže da mi kršćani trebamo tražiti oprost od gayeva i sve njih jako poštivati. Time sugerira da oni takvi moraju biti i da tu nema promjene. Voljela bih da mi netko, u ime Pape, objasni zašto se ispričati? Zar zato što smo glede te teme poštivali Bibliju? Naravno, normalno je i moralno da trebamo poštivati sve ljude i nikoga ne vrijeđati i ne odbacivati, ali valjda smo dužni i ukazati, s ljubavlju, na grijehe bližnjih i pozvati ih na pokajanje, ako hoće slušati.
Zašto Papa njih ne pozove na pokajanje, kao i sve druge grješnike, zbog kojih je ovo sve zlo u svijetu?
Mogao bi pozvati sve ljude na pokajanje za svoje grijehe, jer svi moramo živjeti po moralnim pravilima života, a to su Božja pravila, kako nam je Krist pokazao.
Ne mislim da Papa Franjo treba prozivati i pozivati na ispriku gayevima samo nas kršćane, jer nismo mi valjda najgori, a ja ih osobno, kao ljudska osoba i kršćanka, kao ni moja djeca, nismo nikada ni vrijeđali ni ponižavali, ali mi je dužnost, kao i Sv. Ocu, govoriti istinu, s ljubavlju i dobronamjerno.
Uz sve ove riječi mislim da nije pravedno ni katoličke svećenike stalno prozivati i opominjati za spolno zlostavljanje djece, kao što forsiraju anticrkveni moćnici svijeta, da bi ušutkali Katoličku Crkvu u obrani moralnih vrijednosti.
Vjerujem da takvih zlostavljača, na žalost, ima puno u svim staležima i u svim vjerskim zajednicama, a da ih je najmanje u Katoličkoj Crkvi, gdje naravno treba biti nulta tolerancija za takve zločine.
No, tko će odgovarati za takve zločine što se na razinama mnogih država Zapada granica djetinjstva od 18 godina službeno smanjuje na čak 13 ili 14 godina, kada bi oni sami mogli odlučivati o svome spolnom životu i birati partnere bez odgovornosti onih pedofila koji ih na to navode?
Interesantno je da djeca do 18 godina službeno nisu sposobna za odlučivanje o mnogim stvarima u svojoj državi i svome društvu i ne mogu glasovati na izborima, ali, eto, mogu odlučivati o tako važnim stvarima koje sa najviše tiču njihova života i njihove budućnosti!
Uz srdačan pozdrav s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Izvor: glasbrotnja.net
