Blanka Vlašić – uz vjeru i unatoč ozljedama najtrofejnija hrvatska atletičarka!
Malo je preostalo do svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Riju na kojima će od 6. do 21. kolovoza Hrvatsku predstavljati 84 sportaša u 16 sportova. Kako mnogi predviđaju na Olimpijskim igrama u Riju žetva medalja mogla bi biti velika s obzirom na sjajnu formu nekih hrvatskih sportaša, prije svih fantastične Sandre Perković. Da Blanka Vlašić nije prošla to što je prošla zbog ozljeda hrvatska atletika s pravom bi i za Hrvatsku na OI bila “kraljica sportova”, kako inače općenito nazivaju atletiku.
Tko je Blanka Vlašić?
Blanka Vlašić rođena je u Splitu, 8. studenog 1983. Hrvatska je atletičarka, hrvatska rekorderka i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis.
Blanka je rođena u sportskoj obitelji. Njezin otac Joško bio je uspješan atletičar, desetobojac i osvajač zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Casablanci, gradu po kojem je i Blanka dobila ime. Majka Venera je bivša prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju.
Atletičarka ima tri brata – najstarijeg Marina, srednjeg Luku i najmlađeg Nikolu.
Privukla je pažnju javnosti već sa 16 godina, kada je počela ostvarivati zapažene rezultate i s nepunih 17 godina nastupala je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine. Godinu poslije osvaja ima šesto mjesto na Svjetskom atletskom prvenstvu u kanadskom Edmontonu. U konkurenciji juniora Blanka je bila nedodirljiva. Osvojila je dva naslova svjetske prvakinje.
Prvi put je visinu od 200 cm, preskočila na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, gdje je, zanimljivo, imala startni broj 200.
Stres je prekinuo sretni niz na Ljetnim olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. Zbog stresa se pojavio nepravilan rad štitnjače, koja je operativno izvađena 2005.g.
Nakon toga uspjela se vratiti u svjetski vrh. Tijekom 2006. čak je 13 puta preskakala 2 metra. Uspjela je preskočiti 205 cm u dvorani i 203 cm na otvoreno. Bila je druga na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Moskvi. Ta 2006. bila joj je kao iz bajke. U devetnaest nastupa zabilježila je čak 18 pobjeda, a čak 20 puta preskakala je dva metra. Godina je to kada je postala svjetska prvakinja na prvenstvu u Osaki.
Postavila je svoj osobni rekord i ostvarila je skok od 207 cm. To je ujedno i drugi najbolji rezultat svih vremena, a nakon Grand prix-a u Stuttgartu Europska atletska federacija proglasila ju je najboljom atletičarkom 2007. godine. Iduće godine Blanka je sva 24 natjecanja završila skokom iznad dva metra. Osvojila je zlato na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Valenciji, bila srebrna na Olimpijadi u Pekingu, pet puta pobjedila na natjecanjima Zlatne lige.
Bojan Marinović član je stručnog stožera koji se brine o Blanki koji je zadužen za tehniku, a otac Joško odrađuje sve ostale parametre trenažnog procesa svoje kćeri.
Blanka Vlašić o svom obraćenju
Prije nekoliko godina ova sportašica je na Katehetskoj ljetnoj školi u Splitu emotivno i iskreno posvjedočila o svom obraćenju i putu do vjere. Vjeroučiteljica Marija Gašpar, koja je nazočila na tom svjedočenju, je na svom blogu magnifikat.blog.hr objavila dojmljiv tekst o tome.
“Sramin se što sam bila takva… sramin se što san Bogu stalno okretala leđa… a nekako san znala da je on cilo vrime tu”, pričala je Blanka.
Sve je nekako počelo s ozljedom, te je zbog neprestajanja bolova upadala sve dublje u depresivno stanje. Ona je bila ukoliko je uspijevala. Ako ne bi uspijevala onda bi se najradije ”tri dana zaključala u sobu da je niko ne vidi i ne čuje”. ”Skakanje je bio moj identitet… Bez uspjeha se ne bi osjećala vrijednom”. To stanje depresije se toliko povećalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disati. Već je u glavi složila sliku o najgorim mogućim oblicima bolesti. Ni s kim nije imala želju pričati niti govoriti o ozljedi, o bolima, o onome što prolazi, piše na blogu.
Jedan joj je prijatelj rekao “Ja san na Poljudu zapalio sviću Svetom Anti za te”, pa je odlučila i sama to napraviti, otišla je, bez neke osobnije molitve, ”paliti sviću … svaki dan dva miseca zaredon”. Zanimljivo je da je to obraćenje dolazilo nakon bratovog obraćenja koje e se također događalo uslijed njegove ozljede. Onako usput, požalila mu se na treningu kako je boli. A on joj je onda prišao i počeo pričati o Bogu.
“Moj brat da meni priča o Bogu?! Pa nije on za to kompetentan”, mislila je, najprije se čudeći što mu je. No, kaže ona – ”da ste vi čuli moga brata tada – sve bi vam bilo jasno!” . I tako je odjednom počela plakati i plakati… a plakala je, kako kaže – tri dana. “Moj brat je bio potpuno druga osoba”, priča Blanka, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu.
Ispričala je kako se jednom prigodom u Parizu prije izlaska na teren molila, držeći se za ruke skupa s još dvije natjecateljice. Ostalih devet je bilo sa strane. Na tom natjecanju su taj put baš njih tri bile – prva, druga i treća. ”No, ne mora to ništa značit” – dodala je Blanka, valjda već svjesna da Božja volja ne mora uvijek biti – medalja. Sljedeći put su se i ostale pridružile molitvi, te kako uviđa koliko taj natjecateljski teren po svijetu može biti područje apostolata, stoji na blogu.
Njezina obitelj je doživjela još jednu zanimljivu stvar – roditelji su im se te godine nakon tridesetak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi.
U jednom videu na Youtubeu Blanka je progovorila o vjeri.
“Živim sakramentalni život i redovito idem na svetu misu. Stavljam Gospodina u središte svoje obitelji. Bila sam blagoslovljena što sam imala roditelje koji su mi usadili moralne vrijednosti. Velik je blagoslov imati toliko braće, ali i roditelje, godinama vjerne jedno drugome. Dijete se nikad ne bi smjelo osjećati nesigurno unutar svoje obitelji”, priča poznata sportašica.
“Naše je obraćenje relativno svježe. Iako sam kao mala primila sakramente, nažalost, nakon krizme se sve to razvodnilo i počeli smo više živjeti svjetovno. Obraćenje se dogodilo zajedno s mojom prvom ozljedom, no to je bio samo trenutak, jer obraćenje traje cijeli život. Veliku ulogu u tome imao je moj brat Marin” kazala je Blanka.
Prokomentirala je i optužbe da je homofob jer je podržala inicijativu ‘U ime obitelji’.
“‘Optužbe da sam homofob… Mislim da mi je Gospodin u pravom trenutku dao injekciju odvažnosti, kako ja volim kazati. Nije me pogodilo to koliko bi me inače pogodilo kad bi se dogodili takvi napadi. Znala sam u srcu da sam dala potporu pravoj stvari. Znala sam što sam mislila i da nikoga ne mrzim. Niti sam govorila protiv nekoga nego za nešto! Samim su time te optužbe bile neutemeljene i nisu me dirale”, ispričala je Splićanka.
Svoja je razmišljanja o vjeri podijelio i njen otac Joško Vlašić.
“Kršten sam u tajnosti jer je otac radio u državnoj službi i to mu je bila otežavajuća okolnost. Bio sam time opterećen u djetinjstvu i nisam osjećao puninu vjere. Također, nisam se vjenčao u crkvi, no supruga me oduvijek poticala da napravimo sakrament crkvenog vjenčanja. Sve smo odgađali do trenutka kad je moj stariji sin Marin to inicirao, a od njega se tako nešto najmanje očekivalo”, rekao je Joško Vlašić.
Izvor: narod.hr
