Moje pismo generalu Anti Gotovini
“Poštovani generale Gotovina, ovo pismo je napisano u moje ime, ali i u ime svih hrvatskih novinara koji su u proteklom desetljeću braneći Vas bili šikanirani na svojim radnim mjestima…”
Poštovani generale Gotovina,
U posljednjih nekoliko godina, otkako ste pravomoćno oslobođeni na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, hrvatski mediji objavili su na stotine slika na kojima ste u zagrljaju s mnoštvom ljudi koji vas poštuju zbog svih Vaših zasluga u Domovinskom ratu. To ne bi bio nikakav problem da se među obožavateljima nije našao i dobar dio onih koji su se početkom i sredinom prošlog desetljeća više ili manje aktivno angažirali na vašem ‘lociranju, uhićenju i transferiranju’ u Haag ili su bili dijelom Račanove i Sanaderove vlade koje su Vas aktivno progonile, a kasnije i sabotirale vašu obranu na MKSJ. Nije potrebno navoditi imena, znamo o kojim osobama je riječ.
Osobno se nikada nisam s Vama fotografirao, niti imam tu želju jer ‘selfije’ načelno ne volim. Međutim, tijekom prošlog desetljeća kao mladi novinar i urednik u tiskanim, radijskim i televizijskim medijima u nekoliko sam navrata gotovo ostao bez posla jer sam smatrao svojom dužnošću, a i čašću, braniti Vas kao jednog časnog hrvatskog generala od lažnih i neutemeljenih optužbi koje su stizale sa svih strana, najviše iz same Hrvatske. Nije Vas, generale, tada bilo lako braniti u hrvatskim medijima prepunih starih udbaških kadrova.
Tijekom gostovanja nekadašnje Sanaderove ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt 2004. godine u jednoj mojoj radijskoj emisiji, koja je u Zagrebu tih godina bila dosta slušana, gospođu sam u eteru ‘izrešetao’ zbog toga što kao bivša Tuđmanova suradnica, koju je pokojni predsjednik cijenio, sudjeluje u jednom od najsramotnijih projekata, projektu vašeg uhićenja. Gospođa se tijekom emisije još i suzdržavala, međutim čim je završila odjavna špica emisije i čim smo se našli u jednoj maloj sobi pokraj studija u zagrebačkoj Savskoj, ministrica je eksplodirala. Počela je lupati šakom o stol i optuživati me da sam u službi Vašeg odvjetničkog tima. Koja sramota od mene!
‘Ne, gospođo Ožbolt, ja nisam u službi odvjetničkog tim generala Gotovine, ali i da jesam, pa što? Je li to problem?’ – odgovorio sam ljutoj ministrici. Tek nekoliko godina kasnije saznao sam da je tih dana vodstvo radija odlučivalo o mom otkazu zbog načina vođenja spomenute emisije, a zapravo zbog podrške Vama. Inače, tadašnji glavni urednik radija veliki je hrvatski ‘domoljub’, poznati novinar, tada veliki poštovatelj Ive Sanadera, čije ime ne želim javno iznositi jer je – nebitan. Spasio me tada jedan, rekli bi, niže rangirani časnik. Jedan pošteni hrvatski novinar/urednik, stariji kolega, inače dragovoljac Domovinskog rata.
Godinu – dvije dana kasnije bio sam zaposlen u jednom izdanju Štirije. Imao sam jedno telefonsko javljanje u emisiju ‘Otvoreno’ kojeg je tada uređivala Hloverka Novak Srzić, u kojem sam, za razliku od nekih svojih kolega, stao u obranu urednika Hrvatskog lista, vašeg sugrađanina Ivice Marijačića, koji je zbog istinitog izvještavanja o jednom haškom predmetu završio u haškom pritvoru. Sljedećeg dana uprava tog Štirijnog izdanja oštro me opomenula zbog tog mog medijskog istupa. U tom izdanju, nakon spomenute emisije ‘Otvoreno’, zapravo nije više bilo mjesta za mene, jer braniti Vas u to doba u mainstream medijima bilo je ravno profesionalnom samoubojstvu. Bilo je još ovakvih slučajeva.
Bilo je, doduše, i onih dobronamjernih koji su me uvjeravali da sam ja zapravo glup i naivan što Vas u novinarstvu branim.
Nakon jedne televizijske emisije o braniteljima, koju sam krajem prošlog desetljeća uređivao i vodio, jedan sjajni Tuđmanov ministar petnaestak minuta me uvjeravao kako sam u krivu kad navodim da je sramota kako se Hrvatska odnosi prema Vama. Stalno je ponavljao kako je hrvatska obveza surađivati s MKSJ-om. Ni njegovo ime ne želim spominjati.
Ne moram posebno napominjati kako su svi ti, koji su me svih tih godina ‘udarali’ zbog Vas, odjednom 2012. postali Vaši veliki fanovi i poštovatelji. I da su Vas vrebali i još vrebaju na svakom koraku ne bi li se fotografirali s Vama i ‘selfie’ podijelili na Facebooku.
Osobno nemam želju fotografirati se s Vama. Nemam čak želju ni upoznati Vas. Jer ja nikada u hrvatskim medijima nisam branio Antu Gotovinu, nego hrvatskog generala koji se tako zove i preziva. Branio sam samo generala hrvatske vojske koji je pošteno i časno obavio svoju ratnu zadaću u operaciji Oluja na temelju koje danas uživamo mir i slobodu. Ovo pismo je napisano i u ime svih hrvatskih novinara koji su u proteklom desetljeću braneći Vas bili šikanirani na svojim radnim mjestima.
ostajem s poštovanjem,
Ivan Kraljević
Izvor: croportal.hr
