Zarobljeni um aktivista Zorana Pusića
Poziva se Pusić na onu Goebbelsovu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom, ali ta metoda borbe za ‘istinu’ upravo je karakteristika ljudi njegova mentalnog sklopa i njegova političkog kruga natopljenog predrasudama i negativnim emocijama.
Reagirajući na moju kolumnu u kojoj sam pisao o polemici koja se povela između predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SNV-a Milorada Pupovca, što je inače uz izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije i svađu Seve i Milana najveći udarac srpsko-hrvatskim odnosima, ZoranPusić demantira moju, kako sam kaže, ovlaš spomenutu primjedbu kako u Jadovnu nije bilo srpskih žrtava te da ustanak u Srbu 1941. nije bio ni partizanski ni antifašistički, već četnički.
I jedno i drugo usputno sam spomenuo, jer ih je i Pupovac spomenuo u svojoj polemici, prigovorivši Josipoviću što ove godine, za razliku od prethodnih, shvativši valjda o kakvim se sve manipulacijama radi, nije došao ni u Jadovno ni u Srb. I jedna moja korekcija. Spominjući Jadovno, mislio sam zapravo na Šaranovu jamu u blizini sela Jadovna, nad kojom se komemoracije i održavaju svake godine i na koju je mislio i Pupovac. Na dno se te jame, za koju organizatori komemoracija tvrde kako je u nju bačeno četrnaest tisuća Srba, koncem devedesetih spustila jedna speleološka ekipa u pratnji gospićke policije. I prema članku voditelja te ekspedicije Pavla Vranjicana (“Hrvatski list”, 7. srpnja 2011.) na dnu jame nije nađen ni jedan kostur i nijedan trag zločina.
O tome je sastavljeno opsežno izvješće dokumentirano fotografijama i videozapisima i predano naručitelju istraživanja, Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Doduše, oko Jadovna ima još jama koje nisu istražene,a spekulira se kako u njima ima ostataka srpskih i hrvatskih žrtava, žrtava prije i poslije 1945. Zanimljivo, Pusić se umjesto na stručni i službeni dokument radije poziva na proizvoljne tekstove Đure Zatezala, ideologa velikosrpske politike i poznatog mistifikatora.
Jadovno i Srb
Što se tiče ustanka u Srbu, koji Pusić želi rehabilitirati kao pravi dan antifašizma, umjesto onoga službeno prihvaćenog, o njemu su sve napisali upravo organizatori ustanka Đoko Jovanić i Gojko Polovina, kao i mnogi drugi autori i svjedoci događaja.
U tom ustanku su svi Hrvati iz župa Petrovac, Drvar, Grahovo i Borićevac protjerani, sva tri župnika (Waldemar Maximilian Nestor, Juraj Gospodnetić i Krešimir Barišić) ubijena su na posebno okrutan način. Iz Borićevca je protjerano 1200 njegovih žitelja (o tome vidjeti knjigu Josipa Pavičića), a selo spaljeno zajedno s dvadeset staraca, koji nisu mogli bježati. Šeststo hodočasnika koji su se vraćali s hodočašća crkvama sv. Ane u Kosovu i Oštrelju skinuto je s vlaka u zoru 27. srpnja i ubijeno. U Krnjeuši je ubijeno 190 odraslih, 35 djece do sedam godina i četrnaestero 8-12 godina. Ivanu Matijeviću nabijena je glava na kolac, u Brotnju između Donjeg Srba i Gornjeg Lapca istrijebljeno je osam obitelji Ivezić, u Grahovu je likvidirano devet Sarića, a u Mazinu je ubijeno devetero djece mlađe od 12 godina.
Član CK SKJ i narodni heroj Marko Orešković, kojega Pusić navodi kao jednog od organizatora ustanka, također je od istih ustanika koje je pozivao u partizane smaknut u listopadu iste godine. Eto, to je bilanca tog antifašističkog ustanka kojemu je Sanaderova vlada dala obnoviti spomenik! Bio je to ustanak odmah nakon proglašenja NDH, ustanak protiv hrvatske države kao takve i protiv hrvatskog naroda.
Navlas isto dogodilo se i 1990./91. «balvan-revolucijom», razaranjem sela i gradova, crkava i katedrala, ubijanjem i protjerivanjem nedužnih ljudi. Zacijelo, prema Pusiću je i to bio antifašistički ustanak, koji je službeni Beograd ove godine obilježio kao «odbranu otadžbine«. Zato on mene retorički pita zašto je Srba u Hrvatskoj danas manje od pet posto, očito sugerirajući, kako se izrazio, «etničko čišćenje» i «modificiranje prošlosti« kao da osvajačkog i zločinačkog pohoda, na koji je među prvima upozorio njegov otac Eugen, nije ni bilo. . .
Slijep spram činjenica
Poziva se Pusić na onu Goebbelsovu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom, ali ta metoda borbe za «istinu» upravo je karakteristika ljudi njegova mentalnog sklopa. Ukratko, Zoran Pusić ostaje slijep spram činjenica, uma zarobljenog mržnjom, predrasudama i negativnim emocijama spram jedne države i jednog naroda. Ne znam kako se i zašto to dogodilo. Možda je posrijedi potreba stalnog dokazivanja političke ispravnosti nekim moćnijim a nedobronamjernim i tendencioznim sucima.
U njemu kao da se odvija građanski rat dviju obiteljskih političkih baština u kojemu se on, nezainteresiran za istinu i činjenice, priklonio onoj pobjedničkoj strani, zauzevši borbeni položaj koji mu priječi objektivni uvid u stvarne događaje. Da se razumijemo, grozim se svih masovnih zločina kako ustaških tako i partizanskih i nikada nisam pokušavao negirati ili relativizirati bilo koji. I najradije bih da ovu temu jednom zauvijek zatvorimo. Ali činjenice, u interesu istine i pravde, pomirenja i budućnosti, valja poštovati, umjesto tendencioznosti, jednostranosti, pretjerivanja i izmišljanja u Pusićevu stilu i stilu njegova političkog kruga kojemu je Stjepan Mesić ili uzor ili instrument.
Nikada oni neće bez zadrške osuditi zločine «križnog puta» i Jazovki. Zašto po njima antifašistički ustanak nije bio u Sisku? Zato što Hrvati, koji su po definiciji genocidan narod, ne mogu biti antifašisti. I svaka kazna i odmazda nad njima je, izgleda, opravdana.
Josip Jović/icom