Srb, 27. srpnja 1941.: Četnici, komunisti i talijanski fašisti zajedno su ustali protiv Hrvata i Hrvatske te počinili neopisiv pokolj i genocid nad Hrvatima!

Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Naime, činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, ali ipak u Hrvatskoj prevladavajuće predrasude i ideološki dogmatizam kod pojedinaca ne dopuštaju da se problematika postavi na svoje pravo mjesto i na taj način konačno arhivira. Upravo iz tih razloga potpuno poznati i nedvojbeni slijed događaja uporno se pokušava prikazati u drugačijem svijetlu, prikrivajući činjenice i pritom projicirajući nametano dominantnu ideološku matricu. Jednostavno rečeno, četnička pobuna, potpomognuta manjim brojem komunista i uz značajnu, ali i znakovitu talijansku fašističku vojnu pomoć, proglašava se antifašističkim ustankom, premda su u njemu neupitno sudjelovali i talijanski fašisti.

No međutim, zanemarujući i tu činjenicu, pobornici proglašavanja antifašističkog ustanka drže se tvrdnje da je događaj nastao kao reakcija na prethodno počinjena zločinstva od strane „fašističkih slugu, ustaša“. Nadalje, u tome kontekstu čak se i ne skriva činjenica da su u događaju predvodnici bili četnici, ali što je napose zanimljivo, takvi se tretiraju kao srpski seljaci koji su pokrenuli nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma. Slijedom navedenoga proizlazi da su i četnici bili zapravo krilo antifašističkoga pokreta, što bi onda značilo da su uz onaj partizanski sačinjavali cjelinu otpora prema fašističkim snagama. Takav pojednostavljen i nekritički pristup izravno potpomaže afirmaciji ideje o rehabilitaciji četništva, i stoga hrvatsko društvo svjesno dovodi u pomućeno stanje, zbog čega se nameće i pritom olako prihvaća dobro smišljena teza o potrebi prestanka vraćanja u prošlost i okretanja k budućnosti. U konkretnome slučaju to bi značilo olako pristajanje na kristalizaciju laži i falsifikata.

I zato držim da poglavito dijelovi hrvatskih političkih elita, koji svjesno ili nesvjesno podupiru takvu kristalizaciju, nastoje zapravo primarno zadržati ideološki nadzor nad društvom, i to bez obzira što takvim postupanjima idu u prilog promicanim srbijanskim težnjama o drugačijoj percepciji četničkoga pokreta, čime za budućnost stvaraju podlogu za nastavak razmirica i ukupnog društvenog nespokoja.

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 10. travnja 1941. nastupile su pretpostavke prema kojima su protivnici opstanka bilo kakvog oblika hrvatske države mogli započeti s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja. Pritom valja naglasiti kako je u tim trenutcima bila od posebnog značaja i činjenica egzistiranja tada aktualnog prijateljskoga vojno-političkog pakta između nacističke Njemačke i komunističko-staljinističkoga Sovjetskog Saveza. U konkretnom slučaju takav je znakovito usmjeravao ponašanje malobrojnih jugoslavenskih, odnosno hrvatskih komunista, koji su s obzirom na status u partijskoj hijerarhiji bili relativno pasivni promatrači ukupnih zbivanja. Glavni razlog tome nalazio se u naravi funkcioniranja komunističkih organizacija, što je u zadanim okolnostima podrazumijevalo apsolutnu podređenost i bespogovornu poslušnost sovjetskome komunističkom bastionu Moskvi. Upravo iz tih razloga nije bilo realno očekivati poduzimanje bilo kakvih lokalnih komunističkih akcija bez prethodnih posebnih dopuštenja glavnog središta partijske moći.

Formiranje NDH u tijeku rata za mnoge je aktivne vojne i političke čimbenike na determiniranom prostoru bila prevelika smetnja procesu ostvarenja njihovih strateških ciljeva, zbog čega takvi nisu mogli trajnije ostati u stanju mirovanja. Unutar tog okvira nalazili su se komunisti, četnici i talijanski fašisti. Premda su svi oni svojim zasebnim političkim orijentacijama bili međusobno oprečni, ipak je u navedenom početnom razdoblju prevladao njihov zajednički cilj prepoznatljiv sustavnim radom protiv NDH, i to dakako ne samo i isključivo protiv njezina režima.

Uloga Marka Oreškovića i Vece Holjevca

Komunisti su u koncepcijskom pogledu smatrali kako postojanje bilo kakva oblika samostalne i suverene Hrvatske izravno onemogućuje opstanak jugoslavenske zajednice, pa shodno tome i one buduće države koja se prema njihovoj projekciji trebala ustanoviti s potpuno drukčijim političkim poretkom. S druge strane, četnici su držali potrebitim koristiti se svim sredstvima za očuvanje i nastavak politike predratne monarhističke Jugoslavije, pritom uz izraženu težnju konačnog ostvarenja velikosrpskih hegemonističkih ciljeva isključivo na štetu Hrvata i Hrvatske. Treći u takvu nizu, talijanski fašisti, posebice su nalazili zajedničkog interesa u suradnji s četnicima i to u onom pogledu koji je podrazumijevao onemogućavanje svakog oblika stabilnog funkcioniranja NDH. Naime, prema fašističkom shvaćanju hrvatska država bila je ključna zaprjeka realizaciji širenja njihova imperijalnog utjecaja dublje u unutrašnjost teritorija na istočnojadranskoj obali, zbog čega je onda zajedno sa svojim partnerima trebalo sustavno djelovati na njezinoj destabilizaciji.

Sve tri navedene opcije imale su dakle nedvojbeni zajednički interes u početcima oružanog sukoba na području dotadašnje Kraljevine Jugoslavije pa su shodno tome u različitim okolnostima, a na osnovi svrsishodnih principa, međusobno djelomično surađivali. To se odnosilo na prvotnu izrazito plodnu suradnju četnika i talijanskih fašista, odnosno jednako tako četnika i komunista, koji su takvim postupanjima praktično potvrđivali svoje ranije predočene nakane. Naravno, ukupnosti cijele situacije u svojim je razmjerima pogodovala i tada vidno pogrješna, zapravo neodgovorna i bespotrebno nasilna politika koju je režim NDH provodio prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.

U slijedu navedenoga, vrijedi ipak zabilježiti i činjenicu kako su se u početnom ratnom razdoblju spomenuti akteri koristili raznim oblicima promidžbeno-taktičke naravi. Takva njihova motivacija poglavito je proizlazila iz potrebe pridobivanja lokalnog pučanstva za svoju političku, odnosno vojnu opciju. U tom kontekstu mogu se primjerice promatrati i postupci hrvatskog komunista Marka Oreškovića, zvanog Španac, koji je po Lici tada obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: ‘Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše sve će vas poklati’. Na isti način postupao je i njegov ideološki sudrug Veco Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost, izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu. Principom obmane, lažno se predstavljajući kao Srbi pokušali su postići punu vjerodostojnost onoga što su govorili.

Međutim, kada su naknadno ipak prepoznati, odnosno kada se spoznalo da su Orešković i Holjevac zapravo Hrvati, žurno su u njihovu zaštitu sročene pjesmice koje su tada pjevane Likom i Kordunom. Tako se o Marku Oreškoviću pjevalo: ‘Naš je Marko hrvatskoga roda/Al je majka srpskoga naroda/Svakog onog požalila majka/Tko ne žali Orešković Marka’. Jednako tako pjevalo se o Veci Holjevcu, političkom komesaru ‘Prvog hrvatskog korpusa’ u Kordunu: ‘Druže Veco, hrvatskoga roda/Ti si vođa srpskoga naroda’.

Komunistički antifašizam

Nadalje, u nizu događaja, kao i u međuvremenu pokrenutoj komunističkoj oružanoj pobuni u Sisku od 22. lipnja 1941., nazvanoj antifašističkom, koja je isključivo uslijedila kao odmazda za istodobni njemački nacistički napad na dotadašnjeg bliskog saveznika komunistički Sovjetski Savez, nastupile su potpuno nove, kako globalne tako i lokalne vojno-političke okolnosti. Takve su između ostaloga svojim silnicama potencirano djelovale i na sve izražajnija negativna politička stajališta Srba u Hrvatskoj.

No prije negoli razmotrimo nastale reakcije srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, ovdje ćemo se kratko osvrnuti na kontekst događaja u Sisku. U tom smislu, spomenutu pobunu (ustanak) nije primjereno promatrati jednostrano i takvu isključivo i samo tretirati antifašističkom. Naime, osnovna motivacija toga čina nalazila se zapravo u iznenadnoj pojavi pogodnog trenutka za početak provedbe komunističkoga revolucionarnog procesa na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije. A upravo takav, uslijedio je primarno kao rezultat jednostranog raskida do tada aktualnog komunističko-nacističkog prijateljstva. Pritom se stvorena prilika, u specifičnim okolnostima za javnost odmah vješto zaodjenula primamljivim pojmom antifašizma, koji je to s komunističkim predznakom kolateralno i postao, premda ne kao [inset side=”left” title=”Predstavnici”]Važniji srpski predstavnici radikalne političke orijentacije u Hrvatskoj, konkretnije u sjevernoj Dalmaciji, bili su Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Ilija Zečević, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević, Stevo Rađenović i Niko Novaković-Longo/inset]ishodišna nakana. U novonastalim okolnostima nametnula se potreba aktiviranja borbe za oslobođenje jugoslavenskoga, pa time i dijela hrvatskog teritorija od stranih okupacijskih vojnih postrojba, što je u postojećim prilikama nedvojbeno pomagalo širem javnom prihvaćanju pojednostavljenog određenja pojma antifašizma.

Uostalom, vrijedi primijetiti: da nije bilo navedenoga slijeda događaja, onda bi poticaj za poduzimanje komunističkih aktivnosti protiv fašizma/nacizma zasigurno bio čin vojne agresije i nastala kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, a nikako naknadno odabrani trenutak uvjetovan vremenskim trajanjem prijateljskog pakta Staljin-Hitler. S obzirom na to da je primarna inicijativa za pobunu nastala na principima ideološke solidarnosti u formi provedbe komunističke revolucije, onda bi se i takav kolateralni antifašizam primjereno trebao nazivati komunističkim antifašizmom.

Pored toga, ovdje je iz principijelnih razloga nužno naglasiti i to kako spomenuti komunistički antifašizam nije bio istoznačan sa stvarnim postojećim protufašističkim osjećajima koji su među domaćim hrvatskim stanovništvom, primjerice u Istri i Dalmaciji, prevladavali još od trenutka službenog dolaska fašizma na vlast u Italiji 1922. godine. I upravo zbog toga što je takav (ovdje ga možemo nazvati izvorni oblik antifašizma), u ranijem razdoblju bio je čist od svih oblika ideoloških natruha te sasvim jasno proizlazi da njegova načela nisu mogla biti pokretačkom snagom događaja u Sisku. Njegovi izvorni osjećaji težili su konačnom ostvarenju slobodarskih principa, što je podrazumijevalo apsolutnu protivnost fašističkom i svakom drugom totalitarnom obliku vlasti, pa stoga i onom komunističkom.

Sastanak četnika i talijanskih fašista u Benkovcu

Uvažavajući prethodno spomenuti slijed događaja koji je u takvim okolnostima bio povezan s reakcijama srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, ovdje ćemo se ipak usredotočiti na, za nas predmetno zanimljivu, četničko-komunističku oružanu pobunu od 27. srpnja 1941. godine. Pobuna je izvedena na jednom dijelu državnog teritorija NDH, uz znakovitu potporu talijanskih fašističkih vojnih postrojba. Takvom odnosu prethodili su njihovi ranije uspostavljeni dobri kontakti i postignuti dogovori, i to napose oni između četnički orijentiranih Srba s promatranog područja i predstavnika talijanskih fašističkih vlasti. Shodno tome, na sastanku u Benkovcu koji se održao 23. srpnja 1941., našli su se s fašističkim pouzdanikom talijanskog prefekta u Zadru, srpski predstavnici: Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević. O zaključcima sa sastanka izvijestio je 2. kolovoza 1941. svoje nadređene, odnosno prefekta u Zadru poručnik talijanske vojske Emilio Creoli. U njegovu izvješću zabilježeno je kako je sastanak održan s „uglednim ličnostima srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura“.

Naime, ovdje za bolje razumijevanje vrijedi naglasiti kako se to odnosilo na srpske političare koji su pripadali idejama srpske Radikalne stranke, odnosno iz nje proizišlim ograncima Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne stranke. Također, neophodno je napomenuti kako su važniji srpski predstavnici takve političke orijentacije u Hrvatskoj, konkretnije u sjevernoj Dalmaciji, bili Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Ilija Zečević, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević, Stevo Rađenović i Niko Novaković-Longo. U nastavku izvješća stajalo je kako je sastanak održan u „duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi“. Pritom je naznačeno prihvaćanje talijanske sugestije da se Srbi vrate u svoje krajeve, gdje će nastaviti raditi na tome kako bi se kninski i gračački kotar sjedinili pod kraljevinom Italijom. Zapisano je i to da su Srbi istaknuli kako je njihova i talijanska politika zajednička, odnosno da im u tom pogledu prijeti jednaka opasnost od komunističkih bandi. I na koncu, u izvješću je konstatirano da je fašistička Italija spremna u tom pogledu, a prema srpskome traženju, pružiti svu financijsku i materijalnu pomoć.

Glede spomenutog sastanka i postignutih dogovora, svakako treba svratiti pozornost na zabilježenu konstataciju o opasnosti koja je četnicima i talijanskim fašistima prijetila od komunista. Takva je u zadanom trenutku doista i postojala, ali se poglavito odnosila na jednu od navedenih strana u pregovorima. Naime, počevši od 22. lipnja 1941., u logičkom smislu nikako prije toga nadnevka, komunisti su po naravi stekli status neprijatelja talijanskom fašizmu. I četnicima su komunisti bili potencijalnim protivnicima, ali su ih iz oportunih razloga tada još uvijek držali takvima samo na verbalnoj razini. Uzroci tadašnjega, a i kasnijeg specifičnog četničko-komunističkog odnosa bio je u činjenici što su oboje trajno, za razliku od talijanskih fašista, imali identičan cilj zasnovan na onemogućavanju bilo kakva opstanka, ne samo režima NDH. Također, i jedni i drugi, što je posebice važno, težili su opstanku jugoslavenske zajednice iako s naglašeno različitih političkih polazišta i konačnih određenja.

Međutim, kod pojašnjenja prilika vezanih uz razloge i tijek zbivanja promatranog događaja oružane pobune neophodno je navesti i tada ključno političko stajalište Srba u Hrvatskoj. Ono se između ostaloga bitno zasnivalo i na događajima iz 1939., konkretno iz razdoblja koji je svoje ishodište imao u postignutom sporazumu Cvetković-Maček, i na taj način uspostavljene Banovine Hrvatske. Od toga trenutka Srbi u Hrvatskoj započeli su s otvorenim i agresivnim izražavanjem svoje protivnosti prema novonastaloj administrativno-političkoj realnosti. Takva reakcija bitno se temeljila na njihovim promidžbenim aktivnostima koje su potencirale percepciju o navodnoj egzistencijalnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Golemu pomoć i potporu u pogledu širenja takvih „osjećaja“ pružale su im i razne četničke udruge, pa su shodno tome prikupljani potpisi Srba koji su potom u obliku peticija dostavljani Beogradu sa zahtjevima o potrebi neodgodivog izdvajanja „srpskih srezova“ iz Banovine Hrvatske. Predvodnik takvih aktivnosti, a koji je pored toga bio na čelu uspostavljenog pokreta pod nazivom ‘Srbi na okup’, bio je dr. Niko Novaković–Longo, svojedobno ministar u Stojadinovićevoj vladi Kraljevine Jugoslavije.

Stevo Rađenović odabrao Srb kao sjedište djelovanja

Niko Novaković-Longo nastavio je djelovati s istih političkih pozicija i u početnom ratnom razdoblju 1941., i to, dakako, posebno aktivno od trenutka uspostave NDH. U takvim je okolnostima, s glavnim ciljem ostvarenja svojih ključnih političkih težnji izraženih još iz razdoblja uspostave Banovine Hrvatske, sada bio predvodnik prikupljanja novih srpskih potpisa sa zahtjevom upućenim talijanskoj vladi, da se hrvatski krajevi u kojima živi srpsko pučanstvo, u cijelosti pripoje Italiji. Takvu je inicijativu pokretao na osnovi navodno prikupljenih potpisa ‘100 hiljada Srba Dalmacije i Like’, te ih prosljeđivao predstavnicima talijanskih fašističkih vlasti tijekom svibnja 1941. najprije u Zadru, a potom i u Splitu. Na prostoru Like istu je takvu političku akciju provodio Stevo Rađenović, koji je za središte svoga djelovanja odabrao mjesto Srb. Navedenom dvojcu u ovakvim političkim inicijativama aktivnu su potporu pružali Boško Desnica, Vladan Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Tode Novaković, zatim pravoslavni svećenici Ilija Zečević, Sergije Urukalo, arhimandrit Bukurović, Petar Stojsavljević i ostali.

Među Srbima prevladavajuće političko ozračje usmjereno u pravcu ostvarenja postojeće težnje za otkidanjem dijela hrvatskog teritorija, te usporedo s time inicijative pojedinih komunista o nametanju uvezenih revolucionarnih aktivnosti, i sve to uz tadašnju vojno-političku potporu talijanskih fašista, presudno su utjecali na pokretanje srpske oružane pobune. Dakako, mora se priznati kako je i tada vidno pogrješna režimska politika NDH prema Srbima bitno utjecala na tijek događaja što su slijedili. Naime, četnici i mali broj komunista s toga područja, podudarajući se u glavnom zajedničkom političkom cilju slamanja NDH, pokrenuli su akcije koje su za posljedicu imale stradanje golemog broja nevinih hrvatskih žrtava.

Tako je u svojim osvrtima na promatrani tijek zbivanja jedan od suvremenika, komunistički aktivist Gojko Polovina, pored ostaloga, naveo kako su 27. srpnja 1941., u ranim jutarnjim satima, on i dvojica njegovih prijatelja primili vijest da se u okolici Drvara vodi oružana bitka. To je saznanje prema njegovoj tvrdnji, izravno utjecalo na njihovu odluku o prekidu nastavka puta prema Drvaru i zaustavljanju u zaseoku Zavlaka smještenom nedaleko od željezničke postaje Lička Kaldrma, a koji se nalazio na uskotračnoj pruzi Drvar – Knin. U nastavku Polovina tvrdi kako su u takvim okolnostima zapovjedili početak oružane borbe, te o tom postupku porukom upoznali istomišljenike u Drvaru.

Nadalje, u svojim sjećanjima priznaje i to kako ga je ozbiljno zabrinjavala činjenica o početku borbenih aktivnosti ‘bez prethodnog odobrenja CK’. U tom smislu naveo je i pristigli prigovor Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, iz kojega je bilo vidljivo protivljenje takvu razvoju događaja u Lici. Napominje kako je u dostavljenom prosvjedu Oblasnog komiteta navedeno da je Polovina ‘zloupotrebio svoj položaj i stavio se u ime Partije na čelo srpskih nacionalista, u stvari četnika, u njihovom šovinističkom obračunu sa ustašama, i to sve pod, izgovorom spašavanja srpskog naroda od ustaškog pokolja’.

Gojko Polovina odbio strijeljati Đoku Jovanića

Nekoliko dana kasnije, kada je ova oružana pobuna dostigla šire razmjere, iz Knina je tzv. Štabu gerilskih odreda stigao poziv za sudjelovanjem na ‘savetovanju Srba Like i severne Dalmacije’, koji se pripremao u dogovoru s talijanskim vojnim predstavnicima, te se trebao održati 11. kolovoza 1941. u mjestu Otrić (na željezničkoj postaji Zrmanja). Prema navodu Polovine, tzv. Štab gerilskih odreda je, bez konzultacija s višim partijskim instancijama, u Otrić na dogovoreno savjetovanje poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića. Zaključci s održanog savjetovanja bili su svedeni na to kako će se narod ‘u srpskim autonomnim općinama’ boriti protiv komunista i svih onih koji bi pokušali napasti talijanske oružane postrojbe.

U međuvremenu, nakon što je saznao za tako postignute dogovore, član i za to područje određeni predstavnik CK KPJ i CK KPH Marko Orešković, prema tvrdnji Polovine, kazao je kako nema drugih mogućnosti nego da u ime CK KPH osudi Đoku Jovanića na smrt. Pritom je odredio Polovinu da formira sud koji bi trebao izreći kaznu i strijeljati Đoku Jovanića. Dobiveni zahtjev Polovina je odbio izvršiti uz obrazloženje da bi to bio ‘težak udarac za ustanak srpskog naroda cele Like’, premda se i kasnije od strane CK KPH ustrajavalo na provedbi takve kazne.

O navedenim zbivanjima svjedočanstvo je iznio i Đoko Jovanić, drugi suvremenik koji je u tom pogledu znakovito zabilježio kako na početku ovih događaja nije postojala orijentacija na narodnooslobodilačku borbu i partizansko ratovanje. Kazao je i to kako je oružani prepad na mjesto Srb izveden 27. srpnja nešto poslije 13 sati. Prema njegovoj tvrdnji proveli su ga ‘ustanici bosanskih sela Begluka, Bosanskih Osredaka i Krčkog brda, te gerilski odred Neteke s ustanicima iz Srba (iz logora u Bogutovcu)’. Prema njegovu svjedočenju spomenute snage brojile su oko 150-200 naoružanih osoba. Napomenuo je i to kako se ustaška vlast sa svega 4-5 ljudi povukla u nepoznatom pravcu. Naravno da su ovaj događaj slijedile i druge oružane aktivnosti.

Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom. Pod takvim okolnostima isključivo četnički orijentirani pojedinci poput Pajice Omčikusa, Miloša Torbice, Ise Lukića, Steve Rađenovića, Jove Keče i ostalih, ustrajavali su na zahtjevu za poštivanjem ranije postignutih dogovora s Talijanima u Benkovcu od 23. srpnja 1941. godine. Naime, prema njima su se kninsko i gračačko područje, sada uz dodatak i donjolapačkog, trebali naći u sklopu anektiranoga talijanskog teritorija. Takva su politička stajališta nailazila na apsolutno odobravanje srpskoga stanovništva u spomenutim krajevima, što je za posljedicu imalo njihovo potpuno opiranje bilo kakvu sukobu s talijanskim fašističkim postrojbama.

U nastavku Đoko Jovanić tvrdi kako je kod srpskoga pučanstva na osnovu uspostavljenog ozračja bitno prevladala četnička politička orijentacija. Usporedo s time, prema njegovu navodu, uslijedili su i talijanski pozivi za održavanjem pregovora 11. kolovoza 1941. u mjestu Otrić pa je zbog toga dan ranije, 10. kolovoza, u Donjem Lapcu na inicijativu Polovine održan sastanak tzv. Štaba gerilskih odreda za D. Lapac i Srb. Tu je odlučeno kako će na predviđene pregovore krenuti Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta. Međutim, nakon što su istoga dana odabrani pregovarači došli u Srb, tamo je na izričito traženje okupljenoga srpskog stanovništva ustanovljena nova pregovaračka skupina u sastavu: Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Miloš Torbica. Odatle proizlazi da su se izaslanstvu određenom po tzv. Štabu gerilskih odreda naknadno pridružili u zajedničkom poslu nesporno četnički orijentirani Stevo Rađenović i Miloš Torbica. Dogovoreni sastanak održao se u Otriću 11. kolovoza i na njemu su doneseni ranije spomenuti zaključci. Nakon toga, Đoko Jovanić tvrdi kako je pozvan 13. kolovoza u Drvar gdje je podnio izvješće Marku Oreškoviću, koji je takve razgovore osudio i tretirao popuštanjem fašističkom pritisku, te da će u tom smislu tražiti odgovornost za sudionike razgovora.

Spaljivanje Boričevca, pokolji Hrvata

U kontekstu nastale pobune zanimljivo je navesti i razmišljanje Sime Dubajića, koji je smatrao kako su sudionici ‘bili zadovoljni pobedama nad ustašama, razgovarali o prošlosti i sanjarili o budućnosti. Znali smo da Kraljevina Jugoslavija nije bila sposobna da u miru odvoji Srpsku Krajinu od Banovine Hrvatske, na čemu je stalno inzistirao Niko Longo. Sad smo osećali da nam se ukazala idealna prilika za ostvarenje te životne potrebe srpskoga naroda’. Na tim osnovama, nadalje tvrdi Dubajić, nastao je i Otrićki sporazum koji je ključno sadržavao protjerivanje ustaša iz, kako kaže Krajine, proširenje talijanske okupacijske zone na cijelu Krajinu, te zadržavanje srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije do trenutka prijelaza na stranu velikih saveznika.

Također, u Zborniku dokumenata ‘Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945.’, za promatrana zbivanja u svezi s početkom oružane pobune, a prema izvodu iz lista ‘Naš izvještaj’, glasila Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, od 2. kolovoza 1941. navedeno je: ‘Istina je da u borbama, naročito u srpskim krajevima, učestvuju i četnička odjeljenja. Ali to nijesu oni protunarodni ‘četnici’, koji su poslije 1929. g. bili oružje velikosrpskih vlasti u hrv. krajevima. To su srpski seljaci, koji su se digli protiv tlačenja i ubijanja od strane faš. slugu, ustaša, te vode pod starim nacionalnim imenom četnika, nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma.’ U bilješci pod tim tekstom naznačeno je kako ‘U prvim danima oružane borbe protiv neprijatelja ustanici nisu bili podijeljeni već su akcije izvodili zajednički’. Još jedna bilješka dodatno pojašnjava događaj navodeći kako ‘Velikosrpski elementi, pristalice režima bivše Kraljevine Jugoslavije, uspjeli su u prvim danima ustanka protiv okupatora i ustaške NDH da jednom dijelu ustanika nametnu svoja shvaćanja: boriti se samo protiv kvislinške NDH, a talijanske okupatorske jedinice ne napadati, naprotiv, surađivati s njima jer će one, navodno štititi srpski živalj od ustaških progona.’

Jednako tako o ovim je zbivanjima progovorio i Anto Orlovac u svojoj knjizi ‘Procvat – propast – obnova’. Prikazao je sliku početaka oružane pobune na promatranom području, te naveo kako je u tim trenutcima jedna od prvih nevino stradalih žrtava bio katolički župnik iz Drvara, Waldemar Maximilian Nestor. Naime, župnik Nestor zajedno s ostalim putnicima u jutarnjim je satima 27. srpnja 1941. krenuo vlakom iz Knina u Drvar, gdje su na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko mjesta Trubar, bili od skupine četnika spriječeni u nastavku putovanja. Nakon prisilnog zaustavljanja vlaka, četnici su pod vodstvom Damjana Zeljkovića izveli putnike te ih odveli prema jami Golubnjači ‘i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljali.’

Pod takvim okolnostima i uz prevladavajuće ozračje konačnog obračuna u ime ‘nacionalno-oslobodilačke borbe’ nastavljena su teška stradanja Hrvata. U tom kontekstu svakako treba promatrati i događaj vezan za hrvatsko selo Boričevac, koje su četnici 2. kolovoza 1941. u cijelosti razorili i spalili. U polemici što su ju u medijima tijekom 1986. vodili supruga, od strane titoista ubijenog Andrije Hebranga, i Gojko Polovina, a u svezi s gledanjima na događaje u Lici iz 1941. i 1942., u jednom od svojih pisama-odgovora Olga Hebrang je navela: ‘Slično je i s etiketom – ‘vođa ustaša broj dva’. Poznato je da je ovaj pojam stvorio Marko Orešković, označivši njime one ustanike koji su, pod četničkim utjecajem, radili isto što i ustaše ‘broj jedan’ – kad su iz gole osvete na ličko-bosanskoj granici zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela i pobili više nevinih ljudi, žena i djece (Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr.).’

Navedeni iskazi nedvojbeno potvrđuju karakter i stvarne namjere pobunjenika, ali i njihovu tadašnju političku orijentaciju ključno usmjerenu u četničkom pravcu. Takva su opredjeljenja više ili manje zadržana i u nastavku trajanja Drugoga svjetskog rata, naravno uz određene formalne ideološke korekcije nastale isključivo na temelju razvoja vojno-političke situacije. Međutim, smišljeno ratno kao i poslijeratno zadržavanje i veličanje falsificiranog pogleda na promatrane događaje, rezultirali su u razdoblju trajanja totalitarnoga komunističkog režima u Jugoslaviji nizom negativnosti. Svakako je jedna od takvih bila i činjenica da se sve do 1989. nadnevak 27. srpnja obilježavao kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske.

Kada se na koncu redoslijedom navedenih zbivanja promatra ponašanje vodećega dijela srpskih političara, odnosno njihova ustrajna težnja za realizacijom vlastitih političkih opredjeljenja u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća, koja se jednim dijelom mogu personificirati i događajima vezanim uz mjesto Srb, onda je tome potrebno pristupati isključivo na način uvažavanja povijesnih činjenica, uz obvezu zanemarivanja bilo kakvih predrasuda i dojmova. I upravo se razlaganjem takvih političkih događaja nedvojbeno potvrđuje srpski neprekinuti niz koji je uglavnom težio stvaranju permanentnog ozračja nesuglasja s Hrvatima.

Msgr. Mile Bogović: Hrvatska država treba se prekriti sramom što se u Srbu proslavlja okrutan zločin nad Hrvatima!

Povijesna istina, premda strogo čuvana od javnosti pune 73 godine, i unatoč tomu što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, izišla je na vidjelo i svjedoči pravu istinu o tzv. antifašističkome ustanku u Srbu. Riječ je o zastrašujućem zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Selo je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 12 djece u dobi od tri do 14 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka. Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »DossierBoričevac«: Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.). Tijekom ekshumacije prije dvije godine iz jame na Dabinu vrhu izvađeno je 19 žrtava, preostale treba tražiti vjerojatno u jami Golubinki. Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, PajicaOmčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda ĐokoJovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice! Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu. Prilikom ekshumacije, biskup Mile Bogović je rekao: “Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove u Lapačkoj dolini.«

Velikosrpska politika i prije uspostave

U tom kontekstu ne može se zanemariti činjenica kako problem započinje već od trenutka funkcioniranja zajedničke države Kraljevstva SHS, kada se, naime, u javnosti apostrofiraju aktualne srpske verbalne preporuke, odnosno prijetnje o izglednoj tzv. amputaciji Hrvatske. Takve se ideje potom intenziviraju 1928., neposredno nakon atentata što ga je nad parlamentarnim zastupnicima Hrvatske seljačke stranke počinio zastupnik (poslanik) Narodne radikalne stranke u Narodnoj skupštini u Beogradu. Slijed navedenog ponašanja nastavljen je 1939., i to zahtjevima za izdvajanjem dijelova hrvatskih teritorija, tzv. srpskih srezova iz tada sporazumno uspostavljene administrativno-političke jedinice Banovine Hrvatske. Na istome političkom tragu nastali su i naknadni srpski zahtjevi iz 1941. u vrijeme uspostave NDH, koji su se prioritetno zasnivali na njihovim traženjima za izdvajanjem, odnosno pripajanjem tako izdvojenih dijelova hrvatskog teritorija fašističkoj Italiji. Posljednje srpsko neprihvaćanje hrvatske države dogodilo se 1990., kada se preko tzv. težnje za ostvarenjem srpske autonomije u Hrvatskoj, zapravo zahtijevalo odvajanje dijela hrvatskog teritorija iz državne cjeline.

Na osnovi spomenutih zbivanja nedvojbeno proizlazi prisutna odgovornost dijela srpske politike u Hrvatskoj, koja se u svojim glavnim političkim opredjeljenjima često oslanjala na ciljanu potrebu zadržavanja zategnutih odnosa s Hrvatima. Tako je i ovdje problematizirani događaj iz mjesta Srb nastao 27. srpnja 1941., odnosno njegove glavne značajke, najbolji pokazatelji stvarnoga pravca srpske politike u Hrvatskoj. U to su se vrijeme četnici i komunisti, uz osjetnu potporu talijanskih fašista, pobunili protiv hrvatske države, a nikako samo i isključivo protiv njezina režima. I to je zapravo ključna odrednica, koja se stalno pokušava opravdati navodno prihvatljivom osvetom za nerazumno, neodgovorno i nepromišljeno ponašanje režima NDH prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.

Pritom treba naglasiti kako postupci režima NDH nisu mogli biti Srbima opravdanje za destruktivno ponašanje, odnosno njihova presudna odrednica za ostvarenjem nasilnog otkidanja dijela hrvatskog teritorija. Pored ostaloga ne i zato što je takvo srpsko političko opredjeljenje egzistiralo i prije faktične uspostave NDH. Također, s obzirom na navedeno, važno je napomenuti i to kako je nadasve neprimjereno i neodgovorno pozivati se na tzv. opravdano osvetničko ponašanje jednostavno zato što se takav pristup ne može isključivo selektivno primjenjivati.

Zbivanja u Srbu bila su logičan slijed srpske politike neprihvaćanja Hrvatske, i takva se ne mogu pojednostavljeno tumačiti primamljivim pojmom antifašizma. O kakvu je antifašizmu bila riječ, najbolje svjedoči i tadašnja aktivna početna suradnja četnika i talijanskih fašista, odnosno četnika i malobrojnih komunista. Shodno tome, nelogično bi bilo talijansku fašističku suradnju s pobunjenicima nazivati antifašizmom, jer bi u tom slučaju to doista bio paradoks po kojemu su i fašisti izravno sudjelovali u antifašističkoj pobuni.

Na koncu treba primijetiti i posebno važnu činjenicu kako oružana srpska pobuna nije bila pokretana dok se Hrvatska nalazila u okviru monarhističke ili pak komunističke Jugoslavije. To je povijesna činjenica koja svakako govori sama za sebe. I zbog toga je ovoj problematici neophodno prilaziti slojevito, uvažavajući različite aspekte događaja, te težiti sveobuhvatnom prikazu činjenica koje su presudno utjecale na razvoj prilika, jer nedostatak takva pristupa ciljano bi usmjeravao u pogrješnom pravcu.
Simo Dubajić: Partija se kolebala i čekala direktive Kominterne

Simo Dubajić tvrdi kako su u razdoblju od početka ratnih događaja u Jugoslaviji iz mjeseca travnja, pa do 22. lipnja 1941., prevladavali odnosi u kojima su ‘čak i fašisti bili sasvim trpeljivi prema komunistima. Smatrali su ih podanički odanima sovjetsko-njemačkom paktu o nenapadanju i privremenim saučesnicima u oslobađanju pribaltičkih zemalja i Poljske od kolonijalne pokornosti engleskom trulom kapitalizmu, a za račun moćnog Trećeg Rajha i SSSR.’

Simo Š. Dubajić i Gojko Polovina svojedobno su vodili preko medija otvorenu raspravu u kojoj je Dubajić između ostaloga upozorio Polovinu: ‘Čoveče, Gojko! Zar Vi do današnjeg dana niste uvideli da Vaša ličnost na čelu ličkog ustanka na ustaše, s par entuzijasta koje vodi Đoko, negira rukovodeću ulogu Partije?! Jer, Vi ste bili iznimka koja je potvrđivala pravilo, po kojem se Partija, kao celina kolebala i čekala direktive Kominterne, verne Staljinovom sporazumu s Hitlerom’. Pritom je nadalje upitao: ‘Sećate li se naših muka da komuniste naturimo srpskom narodu za komesare, kao vođe ustanka?’

Godina 1990. – ponavljanje već viđenoga

No kakva je reakcija srpskoga pučanstva u Hrvatskoj uslijedila u povodu novonastalih političkih okolnosti koncem XX. stoljeća? Naime, 25. srpnja 1990. Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) usvojio je amandmane na Ustav čime je Republika Hrvatska postala suverenom državom i to bez pridjeva ‘socijalistička’, a istodobno se s njezine zastave brisala zvijezda petokraka i umetnut je povijesni hrvatski grb. Istoga dana Srbi u Hrvatskoj održali su miting u mjestu Srb i tamo usvojili ‘Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ u kojoj je, pored ostaloga, stajalo i sljedeće: ‘Odcjepljuju se narodi, a ne države’ te nadalje: ‘Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje s kime će živjeti i kako će se povezivati sa drugim narodima u Jugoslaviji’. Na temelju toga slijedilo je 30. listopada 1990., opet u Srbu, usvajanje teksta proglašenja ‘srpske autonomije u Hrvatskoj’.

dr. sc. Zlatko Begonja, Sveučilište u Zadru
Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save