HODAK: Bivši udbaši su ‘tajkuni’ koji kroje političke afere u kojima uživaju kulturnjaci 2016!
Ljeto je “zakurilo“. Teško je i misliti, a kamoli suvislo pisati. Nekima to, naravno, ništa ne smeta. Bez da uključe mozak, vođeni isključivo ideološkom mržnjom, mogu pisati, ali svašta. Uvjereni da nude mir, ljubav i toleranciju. Zrinka Vrabec Mojzeš na primjer. S obzirom na svoj u pravom smislu riječi oskudni talent, naša Zrinka dogurala je daleko.
Nakon što je nasapunala dasku najpopularnijem privatnom radiju 101, završila je kao savjetnica bivšeg predsjednika Ive Josipovića i vatrena navijačica Stipe Mesića. To što je imenovana za savjetnicu Ive Josipovića s plaćom od 17 500 kn mjesečno ne govori toliko o njoj koliko o Predsjedniku koji ju je imenovao. Osobu koja je “gurnula niz stepenice“ radio postaju kao što je bila ”101” uzeti za medijsku savjetnicu znači samo jedno: ona je ”naša” i treba joj što prije omogućiti da sirovo ljevičarenje i dalje odzvanja s vrha Pantovčaka diljem Lijepe naše. Josipović je vjerovao da Zrinka može sve. Tako je kao prava skojevka, da bi bila ispred svih, tronutim glasom u eteru lansirala vijest da je umro Ivica Račan. Koji je usput rečeno živio još mjesec dana. Daleko dulje od Račana živio je dug Stojedinice od nekih 15 do 19 milijuna kuna. Josipoviću, naravno, nije ni najmanje zasmetalo što mu je savjetnica osoba koja je bila suvlasnik tvrtke koja je državi dugovala teške milijune. No, drugovi su se uvijek znali pobrinuti za svoje. I kud’ će suza nego na oko. Zrinka završava svoj “slalom“ lijevom stazom u Nacionalu. Onako usput, ovih dana iz usta notornog Velimira Viskovića ispadaju bomboni kad govori i Nacionalu. Kaže Veljo: “Pisali su hrabro, zanimljivo i uvijek utemeljeno na činjenicama. Važno je da iza njih ne stoji, koliko je meni poznato, nikakav tajkun…“ Ganutljiva oda poštenju! Službe, bivši udbaši su “tajkuni“ koji kroje političke afere u kojima uživa Visković i kulturnjaci 2016.
No, evo jedne “hrabre činjenice“ koja je promakla ljevičarskom oku Velimira Viskovića. U tekstu “Od raspusta do kampanje“ Mojzešica se dohvatila epskog neprijatelja Zrinkinih “kulturnjaka“ Zlatka Hasanbegovića i to “hrabro, zanimljivo i utemeljeno“ kako s ljubavlju Nacionalu i Zrinki tepa dobričina Velimir Visković. U tom do zla boga jeftinom pamfletu ex-savjetnica je, između ostalog, napisala: “Nije zgodno u prvom redu gala koncerta na Stradunu razvaliti čeljust žvakaćom s cijelom obitelji – ženom i djecom – koji također marljivo žvaču. Možda od nervoze ili dosade zbog krajnje nenaviknutosti na takve čudne događaje“. Evo kakav vrhunski stil, sintaksu i talent posjeduje bivša Josipovićeva heroina. Koja superiornost. Diploma na Filozofskom faksu i magisterij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na kojem neki profesori otvoreno priznaju da su radili u Zrinki i Velimiru tako dragoj UDBI. I to je dovoljno da jedna neuspješna, ali žilava ljevičarka izvrijeđa Ministra koji je, usput rečeno, doktor znanosti. Svi su oni po prepametnoj Zrinki, krajnje “nenaviknuti“ na koncert na Stradunu, a usude se čak sjediti u prvom redu. To je valjda mjesto na kojem smiju sjediti samo istinski kulturnjaci kao što su Zrinka, Ante Tomić, Velimir Visković, Nenad Stazić, Vedrana Rudan, Stipe Petrina, Mirjana Mirt i slični likovi. Ministar se obratio Pravobraniteljici za djecu kako bi zaštitila njegovu djecu od govora mržnje naše Vrabecovke. Bolje bi mu bilo da se je obratio Mirjani Mirt koja bi ga vjerojatno poslala u 3PM, ali bi barem bila iskrena i lišena političke farizejštine. ;eđutim, pravobraniteljica Ivana Milas Klarić, inače frendica Milanke Opačić, otvorila je oči nervoznom Ministru pa mu, u stilu “šalje patka pismo preko Save, “kaže“ kako bi mogla biti povrijeđena prava i interesi djece ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koja se spominju u negativnom kontekstu… ali ne možemo potvrditi da dio teksta koji se odnosi na djecu sadrži govor mržnje…“ Bravo Ivana!!! Nakon slijedećih izbora ostat ćeš u svojoj fotelji i sudjelovat ćeš vjerojatno u izradi novog Obiteljskog zakona. “Mogla bi biti povrijeđena prava i interesi djece…“, ali ipak nema govora mržnje. Pravobraniteljici mali pravni savjet: neka se obrati odvjetnici Vesni Alaburić koja joj ukratko može objasniti razliku između govora mržnje i govora iz mržnje. A ovo što si je dozvolila neuspjela šefica Stojedinice je klasičan slučaj govora iz mržnje. Prema Ministru, njegovoj obitelji i njegovoj djeci. Pravobraniteljici pak, koja se našla u “neugodnoj situaciji“, šaljemo jednu zgodnu misao Jan Baptiste Moliera: “Nismo odgovorni samo za ono što učinimo, već i za ono što ne učinimo”.
Bivši “poslodavac“ Zrinke Vrabec Mojzeš Ivo Josipović obratio se pismom Kolindi Grabar Kitarović u kojem aktualnu Predsjednicu RH podsjeća na “Vaše ustavne nadležnosti“. Bojim se da je ovaj put “dragi“ Ivo u pravu. Da ne zamaram moje rijetke čitatelje, radi se o fijasku ministra Kovača i naše diplomacije oko ukidanja zakona o tzv. “univerzalnoj jurisdikciji“ kojim naši komšije drže za vrat oko 200 hrvatskih branitelja koji mogu slobodno putovati, recimo, u ISIL-ov kalifat, Siriju, Irak, Tursku, ali ne mogu u slobodarsku Slobinu Srbiju. Bivši Predsjednik je prije svega logičar. Željeznom logikom, kirurški precizno analizira gdje je sve Kolinda, književno rečeno, “falila“. Kaže ex-predsjednik: “Nismo mogli tražiti od Srbije da ukine zakon kakav gotovo s istim efektima ima i Hrvatska…“ Namjera naše vanjske politike propala je, kaže Josipović, jer gotovo sve europske zemlje imaju neki oblik univerzalne nadležnosti. Ako se jednog dana vrati na pravni faks i tu teoriju plasira svojim studentima, bojim se da će imati problema. I zadnji brucoš mogao bi ga upozoriti kako europske zemlje imaju u kaznenom zakonodavstvu “univerzalnu jurisdikciju“, ali Srbija uz to ima i poseban zakon za ratne zločine.
Kad sam već napisao da je dragi Ivo u pravu, mislio sam prvenstveno na građanski rat “koji su uzrokovale razne politike“ u kojem su Zenge, HOS i ustašoidne Gardijske brigade žarile i palile po ”vasceloj Srbiji”. Pri tome su razorile srpski Vukovar, granatirale Požarevac, Šabac, Zemun, raketirale bele dvore, odvodili miroljubive srpske antifašiste u logore u ”Lepu njihovu”. Obzirom da su ustašoidne horde napale, spalile i pripojile sebi 1/3 teritorija DNRS (demokratske narodne republike Srbije), onda dr. Ivo Josipović s pravom diže svoj glas da se RH uozbilji i prestane razmišljati o blokiranju miroljubivih komšija na njihovom putu u EU. Usput je dragi Ivo podsjetio Kolindu na načela sporazuma koji je on sklopio s također bivšim Borom Tadićem. Recimo vrlo efikasna i poticajna je toč. 3 tog sporazuma koja kaže: “Države se obvezuju da bez međusobnog izvješćivanja neće raspisati međunarodne tjeralice protiv državljana druge države.“ Vjerojatno je neko iz našeg MVEP zaboravio o toj točci izvijestiti Veljka Marića. Koji je zbog neinformiranosti ”popušio” 12 godina Zbog toga sam ja, umjesto kadrova Mate Granića, obavijestio svog klijenta Tomislava Josića da ako namjerava posjetiti Maelbeek u Bruxellesu ili meksički narko-kartel Hermanos Pistorelos Latinos neka samo slobodno ide i uživa. Ali ako ide slučajno u Srbiju neka ponese sa sobom 10 točaka načela sporazuma između Josipovića i Tadića te neka ne pada na nacionalističke podvale hrvatskih ognjištara da je Srbija “ovakva i onakva“. Naročito je ohrabrujuća zadnja poruka “depilirane“ Vučićeve vlade da Srbija “ne podržava“ fašizam. Hrvatska ima agilnu i obećavajuću stranku “Živi zid“, a Srbi bi mogli osnovati stranku sa još zgodnijim imenom, kao npr.: “Živa istina“. Jer je zaista živa istina da Srbija nije nikad podržavala fašizam. Što se ne bi moglo reći, za nekima od njih, dragi nacizam. Sjetite se đenerala Nedića i njegovog legendarnog brzojava Hitleru u kojem ga obavještava kako je Srbija “prva «Judenfrei» država“ u Europi. Oni ne podržavaju fašizam i mudro nam poručuju da je ukidanje presude Kardinalu Stepincu zapravo zatrpavanje “ustaških jama punih Srba“. Sjećaju se 1941.g., ali se ne sjećaju 1995.g., i likvidacije 8.500 muslimana u Srebrenici. Još se nisu odlučili je li to fašizam ili nacizam? Tko bi te jame mogao zakopati? Možda Vojvoda Voja? Kraj ovakve hrvatske političke nomenklature, Srbi se mogu i nadalje izderavati na preplašene Hrvateke. Ratne pobjednike.
Arturo Graf, talijanski književnik, je jednom napisao: “Znanje i pravda govore, dok neznanje i nepravda urliču.“
George Orwell jednom je napisao “Sve je teško, a najteže je biti normalan“. Čitam ovih dana stav i izjavu egipatske profesorice Suad Saleh koja smatra kako je normalno da muslimani siluju žene koje nisu njihove vjere. Štoviše, kad im je dosta silovanja onda je još normalnije da ih prodaju u roblje. Otprilike treba spojiti ugodno sa korisnim. Što reći na taj u biti religiozni stav? Uzvratiti našim kršćanskim – tko tebe kamenom ti njega kruh? Čovjeku dođe da posumnja može li se još danas u svijetu slijediti kršćanska načela kraj ovakvih stavova pripadnika druge vjere. Jer i vjera Suad Saleh je vjera. I to raširena. Treba vjerovati, recimo, Europolu koji uporno tvrdi kako zapravo nema uvjerljivih dokaza o vezi između ISIL-a i terorističkih napada širom Europe. Slično misli i Miljenko Jergović koji se pita “Zašto je u Nici čovjek nasrnuo kamionom na čovječanstvo“. Jasno je da se ne radi o muslimanu koji je kamionom odlučio podučiti kršćane koji je jedini Bog pravi i pravedni. Nije imao vremena za silovanje i prodaju u roblje jer se “nisu ispunili uvjeti“. Ima ”zatucanih kršćana” koji okolo šire priče kako je Europa na udaru muslimanskog terorizma i tako direktno ugrožavaju multikulturalnost. Kršćani imaju svoju vjeru i svoje strahove. Muslimani vjeru profesorice Saleh bez strahova. Možda je izlaz u ateizmu!? Barem u Hrvatskoj svaka budaletina, kad želi podići svoj društveni rejting, odmah na početku daje do znanja da ne vjeruje u Boga. To je moderno, progresivno, antiklerikalno. On ne vjeruje u ono što osobno nije vidio. Ni struju nije vidio ali vjeruje da tu nešto ima. Kad mu počneš nabrajati vjernike koji su dobili Nobelovu nagradu za, recimo, samo fiziku, sažalno vas pogledaju i promrmljaju nešto o ondašnjim nejasnim kriterijima. Dokaz nije ni Albert Einstein, Maks Planck, Erwin Schroedinger, Werner Heisenerg, Robert Millikan, Guglielmo Marconi, Wiliam Bragg, Izidor Isaac Rabi i da ne nabrajam sve čvrste vjernike nobelovce. Ne vrijedi ni nabrajati utemeljitelje raznih grana znanosti koji su ujedno bili čvrsti vjernici. Isaac Newton-fizika, Louis Pasteur-mikrobiologija, George Mendel-genetika, William Calvin-termodinamika, Jozef Lister-kirurgija… i opet postaje dosadno nabrajati sve te klerikalne likove kojima se u nas smiju Zrinka Vrabec Mojzeš, Ante Tomić, Ingrid Marinović, Mirjana Mirt, Nenad Stazić, Jelena Lovrić, Vedrana Rudan… Naravno, i tu vlada liberalna hipokrizija. On je zatucani klerikalac. Pa i Einstein je bio. E, on je nešto drugo. Stvari treba gledati dijalektički u 3PM rekla bi Mirjana Mirt.
Dok naši ateisti ne vjeruju i sve oko sebe uvjeravaju da su opasnost ljudi, a ne islam, ISIL-ovci provode taktiku “hidžre“ selidbe. Rat se seli u Europu. Nema tjedna da “nevjernici“ ne osjete poruku. Dok ginemo mi u Siriji, Iraku, Libiji, ginut ćete i vi u svojim mondenim ljetovalištima, urbanim gradovima, na aerodromima itd. A to neće zaobići ni naše nevjernike. Vječne borce protiv klera, crkve, kardinala Stepinca i svih nas ostalih zatucanih vjernika. Dok oni objasne da Boga nema, već će biti na putu k Bogu. Dotle će nas uvjeravati da sve treba oprostiti i zaboraviti. Okrenuti se multikulturalnosti i liberalizmu. A tolike nevine žrtve? Valjda su dale su svoj doprinos novom i progresivnom svijetu.
Arthur Schopenhauer, možda malo nespretno, ali ipak je napisao: “Oprostiti i zaboraviti znači stečena dragocjena iskustva baciti kroz prozor.“
Joža Manolić oženio se u 97. godini. Kao pravi partizan, Joža bi mogao ”živjeti vječno”. To je ujedno i dokaz da se partizani nisu previše ”istrošili” za vrijeme njihovih sedam neprijateljskih ofenziva koje su zapravo bile ofenzive Nijemaca, a bijeg partizana da ih ne uhvate. Još smo u školi učili kako je neprijatelj uvijek bio nadmoćan. Bio je nadmoćan i nakon 1945. godine, ali srećom i nenaoružan. Nakon rata, u bivšoj Jugi partizanski su borci uživali sve moguće privilegije. Zato su valjda toliki partizani doživjeli 100 godina. Ta brojka govori o karakteru njihovog rata, ali i o njihovim poratnim teškoćama u usporedbi s tragedijama koje doživljavaju naši branitelji. Naši branitelji žive u “medu i mlijeku“ pa je njih oko tri tisuće u toj socijalnoj sreći sebi oduzelo život. Dočim su partizani još pet godina nakon rata oduzimali život, ali drugima. Dokaz 1700 jama u Hrvatskoj i Sloveniji punih nenaoružanih “neprijatelja“. U znak zahvalnosti za stvorenu državu, ne tako davno, Mirjana Kasapović tražila je da s njima malo “prodivani“ specijalna policija. Stvarno je li itko zna za suicid nekog “prvoborca“ NOB-a zbog razočaranja i životnih teškoća? Njima su bile sve želje ispunjene.
Buddha je navodno rekao: “Neispunjavanje želje je patnja. Mudro je ne željeti.“
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
