Novi pravopis uvodi se nasiljem
“Piši se za oko, a govori za uho“ Čitamo jedno, a vidimo drugo na mrežnoj stranici Večernjega lista i Globusa pročitali smo članke o pripremi u IHJJ-u novoga pravopisa sljedeće:
{jathumbnail off}“Šesnaest vrhunskih znanstvenika iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje odlučilo je – više ne treba pisati zadatci, pogrješka, newyorški, chicaški, Fukushima…”.
Ne ću, strjelica, grješka, pogrješka, brjegovi, trjezniji, malovrjedniji, naprječac, oprjeka, krjepostan… i slične riječi na kojima smo lomili jezik, a koje su nam pojedini jezikoslovci pokušali nametnuti zadnjih godina, ipak će vjerojatno otići u povijest, odakle su i izvučene.”
Poznato je da između pojedinih subjekata hrvatske jezične politike (skupine uglednih i utjecajnih kroatista) postoje unutaretnički jezični prijepori. Oni se odnose ponajprije na jezično normiranje pojedinih pravogovornih, pravopisnih i leksičkih normi. Primjerice, normativni prijepori u odnosu pisanja suglasničkih skupina /dc/ i /tc/ (uradci, letci, podatci), uvođenje skupine rje u kratkim slogovima umjesto re (pogrješka, strjelica, sprječavati), pravopisno vraćanje rastavljenoga ne od glagola htjeti (ne ću, ne ćeš, ne će), a također rastavljeno i sastavljeno pisanje pojedinih riječi ili točaka iz rednih brojeva u zagradama nisu strukovno usuglašeni, osim zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika usvojenih 2005. godine. Na žalost, ovo je Vijeće ukinuto 8. svibnja 2012. godine odlukom Ministarstva obrazovanja, znanosti i (po novom) sporta Vlade Republike Hrvatske.
Hoće li nam crnorukaški potomci diktirat jezičnu politiku?
“Da je sigurno riječ o tiskarskoj pogrješci.” “… tako da smo ga upotpunjivali podatcima koje smo dobili…” [1:59,62].
“Ti podatci govore…” [2:9]. “Ovdje se ne ćemo upuštati…” [3:193].
“… ne treba smatrati normativno pogrješnima …” . “… pa je ovdje ne ćemo ponavljati…”[4:53,69]. “Podatci su preuzeti …” [5:494].
“… ali ih po našemu mišljenju pogrješno obrađuju…”[6:70].
Na institutskim mrežnim stranicama u različitim dokumentima, projektima, uputama također susrećemo:
“… ne će se uračunavati u rok za izbor…” (http://ihjj.hr.). “Podatci o autoru…” (http://rasprave.ihjj.hr). “Podatci o vrelu naziva …” (http://struna.ihjj.hr).
Izneseni podatci upućuju na to da je opravdano postaviti upit je li novinarke namjerno šire obmane (dezinformacije) u hrvatskom općinstvu ili se radi zbilja o tom da institutski suradnici sastavljaju pravopis i pojedina pravila koja sami ne rabe u pisanju svojih znanstvenih članaka? Prema pisanju novinarki, izgleda da su autori pravopisa u protuslovlju sami sa sobom jer pišu jedno, a sastavljaju nešto drugo. Gdje je istina? Nadamo se da sastavljači pravopisa ne će stalno mijenjati svoja rješenja u onom kako pišu jer tada možemo usporediti njihovo pisanje s “pravilima u prometu, a ona se ne smiju mijenjati, pogotovo svakih nekoliko godina“(v. Globus-Kultura).
Ako su krive novinarke, onda ih treba pozvati ponovo na subesjedu u Institut ili moraju dati opovrgnuće u svojim tiskovinama.
U slučaju nenormiranja ili neprihvaćanja navedenih inačica i drugih pojedinih skupina riječi moguće je sljedeće: pojedini jezikoslovci, književnici, javni djelatnici, novinari i dr. moraju odustati (ili ne) od onoga kako pišu, a to nije laka zadaća, poglavito za onoga koji ima svoje razloge i jezične navike da upravo tako piše, a ne drugačije. Ljudi koji već imaju ustaljene pravopisne navike vrlo se konzervativno odnose prema pravopisu i nisu voljni bilo što mijenjati u svojem načinu pisanja. Valjalo bi tada i određeni broj službenih dokumenata, priručnika, udžbenika iznova tiskati, a prethodno i lektorirati.
Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih strukovnjaka (stručnjaka). U jezičnom planiranju pravopisne problematike najbolje je strukovno usuglasiti normativne prijepore i imati konsenzus subjekata jezične politike, a tek potom ići u akciju pisanja novoga pravopisa. U diplomaciji se najprije priprema nagodba tijekom koje se razrješuju neriješena pitanja, a zatim se potpisuje dogovor. Samo strukovni dogovor subjekata jezične politike može dati uspješan učinak.
Artur Bagdasarov
Izvori
[1] Jozić, Ž./ Virč I.: Kajkavski ikavski govor Hrebine i kajkavski ekavski govor Kupljenova – Fonološke usporednice, Filologija, br.53., Zagreb, 2009.
[2] Birtić, M./ Matas Ivanković I.: Akuzativne dopune uz neprijelazne glagole: što su unutrašnji objekt?, Rasprave, knj. 35./1., Zagreb, 2009.
[3] Štebih Golub, Vajs Vinja, N., B.: Analiza Prirečja (Sprichwörter) Ignaca Kristijanovića, Rasprave, knj. 36./1., Zagreb, 2010.
[4] Hudeček, L./ Lewis, K./ Mihaljević, M.: Pleonazmi u hrvatskome standardnom jeziku, Rasprave, knj. 37./1., Zagreb, 2011.
[5] Miloš, I.: Fonološke značajke govora Medveje, Rasprave, knj.37./2., Zagreb, 2011.
[6] Halonja, A./ Mihaljević, M.: Nazivi sa sastavnicom e- u hrvatskome jeziku, Rasprave, knj. 38./1., Zagreb, 2013.
