Hrvatska između Putina i Erdogana
Vladimir Putin odlučio je u špici špice sezone, u subotu 30. srpnja, ispod slovenskih Karavanki zaustaviti njemački redovni godišnji Drang nach Osten. Službeno, dolazi odati počast ruskim ratnim zarobljenicima u Prvom svjetskom ratu, koje je prije 100 godina na planinskom prijevoju Vršič zatrpala lavina dok su gradili cestu. Ali to je tek prozirni povod.
Putinov je posjet popraćen i ruskom kulturnom ofenzivom u Sloveniji: koncerti, izložbe… Vrhunac je otkrivanje velebnog spomenika sovjetskim vojnicima i Crvenoj armiji u Ljubljani. Naoko začuđujuće. Jer, do završnih operacija u proljeće 1945. sovjetskih jedinica nije bilo na slovenskom tlu, a i tada su ušle tek u Prekmurje, i na tako malom prostoru ostavile klasični oslobodilački biljeg Crvene armije: oko 5000 ubijenih vojnika i civila, pretežito Slovenaca.
‘Bitka protiv fašizma’
Dublji je biljeg na slovenskom tlu, dosljednom primjenom sovjetskog modela, ostavila bratska Jugoslavenska armija – u masovnim je likvidacijama ubijeno i u skrivene masovne grobnice diljem Slovenije bačeno oko 150.000 ljudi. Najvećim su dijelom to bili ratni zarobljenici, među kojima je najviše bilo zarobljenih pripadnika HOS-a NDH, ali i mnogo zarobljenih njemačkih vojnika, slovenskih belogardejaca, Kozaka, srpskih nedićevaca i ljotićevaca… Među njima je bilo i više desetaka tisuća civila: najviše Slovenaca i Hrvata, vraćenih s Bleiburga.
Dvije bratske crvene armije – jugoslavenska i sovjetska – u samo nekoliko tjedana učinile su Sloveniju najvećom europskom grobnicom ranog poraća 1945. godine. Na takvom povijesnom naslijeđu danas ruski predsjednik Putin, u suradnji i po pozivu slovenskog predsjednika Boruta Pahora, otkriva velebni spomenik sovjetskim vojnicima. Prema navodima slovenskih medija, želio je da na njemu bude zvijezda petokraka i natpis “Pobjeda”.
Putin u Sloveniji promovira svoju novu bazu “bitke protiv fašizma”, koju vodi od Ukrajine do Poljske i Baltika. I u tome ima značajnu potporu aktualnog slovenskog državnog vodstva, koje sustavno prkosi sankcijama EU-a i sve rezolutnijoj politici NATO-a prema Rusiji.
U hrvatskom javnom prostoru, zagušenom domaćim predizbornim spinovima te izostankom spoznaje i zanimanja za politička kretanja koja nisu izravno proizvedena u vlastitom dvorištu, Putinov se posjet Sloveniji tretira kao – ljetna prometna tema. Njegov antifašistički marš na Europu, osobito na one njezine dijelove koji su bili dio sovjetskog komunističkog imperija ili zone utjecaja, u hrvatskom javnom prostoru prolazi neprimjetno.
‘Neprijatelj’ Stepinac
Stalni uzlet Pupovčeve i Mesićeve antifašističke borbe promatra se isključivo kao hrvatska ili hrvatsko-srpska stvar, kao domaći sukob antikomunista i komunističkih antifašista ili kao temeljni hrvatsko-srpski sukob, zamotan u stare ideološke obrasce. Hrvatski antifašisti u nas nisu prepoznati kao dio Putinova trenda i njegove mreže u Hrvatskoj (izravno ili preko Beograda).
Provokativne i optužujuće reakcije koje ovih dana stižu od službenog Beograda na poništenje presude kardinalu Alojziju Stepincu, presude koju je donio komunistički partijski sud po modelu po kojem su u poslijeratnom razdoblju suđeni svećenici i biskupi u svim dijelovima Europe koje je “oslobodila” Crvena armija, u Hrvatskoj se ne povezuje s današnjim Putinovim antifašističkim pohodom na Europu. Već se tumači isključivo kroz regionalnu prizmu hrvatsko-srpskih odnosa.
Niti sedamdesetak godina poslije, u hrvatskom javnom prostoru ne prepoznaje se da slučaj Stepinac nije samo pitanje Crkve ili hrvatsko-srpskih odnosa, nego je prije svega pitanje otpora komunističkom totalitarnom sustavu.
Katolička crkva, koju je zagrebački nadbiskup odbijao odvojiti od Vatikana i podčiniti Titovim komunističkim vlastima, ostala je jedino organizirano mjesto otpora novom totalitarizmu, na istočnoj strani Jadrana. Zato je Stepinac postao neprijatelj broj jedan nekadašnjem Titovu antifašizmu. Zato je i danas neprijatelj broj jedan i sadašnjem Putinovu antifašizmu, koji je moćni oslonac beogradskoj velikosrpskoj politici, tradicionalno zaogrnutoj antifašističkim plaštem.
Sa svim svojim lokalnim i regionalnim problematičnim naslijeđem, Hrvatska je danas i prostor u kojem su iznimno prisutni i Putinovo antifašističko i Erdoganovo demokratsko osvajanje Europe. Dok Putin slavi antifašističku pobjedu pod Karavankama, Erdogan širi tursku demokraciju u BiH, preciznije u Federaciji BiH. Sasvim otvoreno traži da vlasti Federacije BiH, u kojima još uvijek, barem na papiru, sudjeluju i predstavnici hrvatskog naroda, poduzmu identičan progon svih institucija (škola, džamija, kulturnih centara…) povezanih s islamskim klerikom s američkom adresom Fethulahom Gullenom, Erdoganovim trenutačnim neprijateljem br. 1.
Erdoganov ‘terorist’
Na listi neprijatelja, njemu uz bok su, dakako, kao i uvijek, istaknuti članovi kurdskog pokreta otpora. Erdoganu kod Gullena najviše smeta što promovira modernizirane interpretacije islama, kompatibilne s načelima sekularnih demokratskih država. A osobito što u tome ima dosta uspjeha, kako u Turskoj, tako i u drugim državama bivšeg Osmanskog Carstva, uključujući i BiH, u kojima Erdogan nastoji vratiti nekadašnji utjecaj.
A što čini hrvatska policija udružena s jakim novinarskim snagama? Uključuje se u lov na Erdoganove neprijatelje najjačim intenzitetom. Uz snažnu reportersku potporu, šalju specijalce na nekadašnjeg kurdskog aktivista, a već dvadesetak godina njemačkog državljanina i političkog azilanta u Njemačkoj, dr. Murata Catulaya, koji je došao s obitelji na odmor u zaleđe Omiša. U medijima ga odmah proglašavaju teroristom.
Ista politička pamet iz hrvatskog MUP-a, koja je prošle jeseni tjednima bez nadzora i identifikacije puštala po Hrvatskoj i slala dalje u Njemačku rijeke migranata, ne provjeravajući njihove sigurnosne rizike, bacila se najjačim snagama na njemačkog stomatologa na obiteljskom ljetovanju. Isti medijski mozak koji je prošle jeseni prizivao rijeke migranata, braneći njihovo pravo da idu gdje god žele, bez dokumenata i bez obzira na granice, prozvala je dr. Catulaya teroristom, bez provjere i bez odgode. Jer tako ga zove Erdogan.
U glavnim hrvatskim elektroničkim medijima, među kojima prednjači HTV, Erdoganova represija prikazuje se uglavnom kao obrana demokracije. A nadobudna reporterka jednog pisanog medija ovih je dana i prije Erdoganove tjeralice krenula medijski uhititi, kao potencijalne teroriste, zaposlenike jedne Gullanove institucije u Zagrebu.
Ekspoziture u susjedstvu
U novom geostrateškom preslagivanju Hrvatska je stiješnjena između dvaju ekspazionističkih projekata s jakom autoritarnom notom, na rubu totalitarizma. Riječ je o Putinovu velikoruskom projektu koji se proglasio antifašizmom i o Erdoganovu neoosmanskom projektu koji se proglasio demokracijom.
Oba projekta imaju jake autoritarne, gotovo totalitarne note: prvi se oslanja na komunizam, drugi na islamizam. Oba projekta imaju jake političke ekspoziture u susjedstvu: prvi u Beogradu, a sve više i Ljubljani, drugi u Sarajevu. No, osobito brine kada prepoznate male putine i male erdogane u hrvatskim institucijama, u hrvatskim medijima: kako poučavaju antifašizmu i demokraciji.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
