DUJMOVIĆ: Zločinačko naslijeđe
Drsko, bezočno, bezobrazno, zapravo prijetvorno s onom dozom samouvjerenosti koju o ovim temama imaju samo “djeca komunizma”, ta duboko indoktrinirana zlatna mladež čiju su mladost zalijevali financijski sokovi očeva komunističkih moćnika. Točno tako je djelovao Zoran Milanović kad je komentirao presudu čelnicima Udbe, za čije neizručenje njemačkom sudu se zdušno zalagao, osramotivši nas onom krvavom udbaškom sramotom pred cijelim svijetom.
Milanović je, naime, u prvom komentaru presude Perkoviću i Mustaču, komunističke zločine, a sada i pravosudno dokazana udbaška divljanja, istresao u krilo ni manje ni više negoli Franji Tuđmanu!
Premda Perković, dakako, nije osuđen kao Tuđmanov, nego kao Titov vojnik, kao sam cvijet titoizma, kao netko tko konzekventnom komunističkom gestom “i poslije Tita Tito” nastavlja krampom razbijati lubanje hrvatskoj političkoj emigraciji. Je li i to antifašizam? Je li i to temelj moderne hrvatske države?
Drskost bez granica
Baštinimo li i kramp u glavu Stjepana Đurekovića kao dio antifašističke prošlosti? Ne? A po čemu se od toga distanciramo? Dopuštamo li suđenja na tu temu? Ili barem izručenja? Ne, dakle sve bismo to trebali baštiniti u slavljenju antifašizma koji, dakako, nije floskula, zar ne?
Milanovićeva bezočnost je upravo kraljevska, jer on vrlo dobro zna da Perković i Mustač nisu osuđeni za djela koja su počinili dok su bili na čelu hadezeovskih tajnih policija, nego su po komandi slavne antifašističke Titove Jugoslavije raskomadali Đurekovića.
Milanovićeva drskost nema kraja jer on zna da su Perković i Mustač osuđeni zbog zločina koji je nastao dok su oni bili na čelu komunističkih tajnih službi one partije kojoj je njegov SDP ponosni sljednik. A SDP je do te razine sljednik SKH da je odvjetnik Gisele Đureković, gospodin Pavlović, svaki put kad bi zatražio uvid u tajne arhive SKH, koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, morao zatražiti dozvolu Igora Dragovana, jednog od današnjih stupova SDP-a i jednog od ljudi osobitog povjerenja drskog Milanovića!
Jer, kad običan svijet nosi dokumente u Hrvatski državni arhiv, on to radi bezuvjetno, ali kad je SDP pristao predati komunistički arhiv u Hrvatski državni arhiv, on je to napravio pod uvjetom da kad god netko treba nešto iz tih mračnih podruma hrvatske antifašističke povijesti, uvid u arhive mora svaki Božji put odobriti tajnik SDP-a! To se zove biti sljednik i brižni nasljednik!
No, sada kad su doslovno urbi et orbi osuđeni čelnici komunističkih tajnih službi, sada su posredno osuđeni i svi njihovi jataci, kao što je ovo svojevrsna presuda svima onima koji su hrvatsku državu baš u ovoj epizodi uzeli kao živi štit samo da se istina ne sazna, samo da ne dođe do izručenja i samo da se ne čuje i ne vidi sramota i sva bijeda jednog divljaštva i barbarstva.
Ta činjenica da je Vlada Zorana Milanovića, uz silnu pomoć tadašnjeg predsjednika Josipovića, upravo očajnički inzistirala na neizručenju ljudi koji su danas osuđeni ni manje ni više negoli na doživotnu robiju, de facto nema osobitog smisla ako neće imati pedagoški učinak na hrvatsku budućnost.
U istom dahu žurim reći da, kad bi imao mrvicu morala, Zoran Milanović bi danas podnio ostavku na čelu partije koja je sljednica zločinačke organizacije što je naložila da se krampom i pajserom razbijaju lubanje hrvatskim političkim emigrantima.
To bi morao napraviti jer je šef stranke koja je sljednik komunističke partije čiji zločinački karakter je sada i službeno dokazan na njemačkom suđenju. To bi morao napraviti kao premijer Vlade koja je odbijala izručiti čelnike Udbe, a istodobno im nije htjela ovdje suditi. To bi morao napraviti i zato jer potencijalno imati sutra u časnom Hrvatskom saboru zastupnika Zorana Milanovića koji je hrvatsku državu doveo na rub sankcija, samo da nikada ne saznamo istinu o zločinačkom karakteru političke stranke koju nasljeđuje njegov SDP, to znači pljunuti na tablu na kojoj piše Hrvatski sabor.
Diskvalificiran i Josipović
Doživotna robija za Perkovića i Mustača trebala bi biti doživotna politička diskvalifikacija i za Ivu Josipovića, jer su pod njegovim skutima pisane regule “lex Perković” koje su bile izgovor da se ništa ne sazna o udbaškim pajserima i krampovima isukanim na hrvatske domoljube po opskurnim münchenskim garažama.
Josipović je žarom i marom odvjetnika Nobila (za kojeg Josip Jurčevič ističe neki dan na HTV-u da mu je otac bio dio jugoslavenskih tajnih službi i da se tu krije dio Nobilova osobitog interesa za ove teme!) zagovarao neizručenje i hvalio “lex Perković”! Time je preuzeo povijesnu odgovornost koja danas, kad na stolu imamo doživotnu robiju za udbaške aktere, pokazuje monstruozne dimenzije.
Jer danas ispada ovo: branili ste, štitili i onemogućavali izručenje ljudi kojima je pedantni njemački sud nakon gotovo dvije godine suđenja i detaljna 123 ročišta, dokazao krivnju koja je takva da traži doživotnu robiju. Kazna za Perkovića trebala bi biti svojevrsna kazna i za Milanovića, ali i za Josipovića. I sve druge perjanice hrvatske ljevice koji su od izručenja “čuvali” Perkovića!
Koju težinu više njihove riječi mogu imati u hrvatskom političkom prostoru a da ih se ne gleda kroz ovu prizmu? Kakvu političku, pogotovo moralnu težinu danas, pa sve dok ga god bude na političkoj sceni, može imati Orsat Miljenić koji je kao ministar pravosuđa zagovarao neizručenje Perkovića, ništa manje od Milanovića, i borio se rukama i nogama s europskom povjerenicom Viviane Reding koja je pokušala zauzdati neokomunističko ludilo u Hrvatskoj?
I napokon Mladen Bajić. Kakvu težinu sutra može imati DORH ako se sad ne očituje najprije o Bajićevu kršenju zakona u ovoj priči? Dakle, DORH je nekoliko puta rekao da nema nikakvih osnova za pokretanje postupka protiv Perkovića, dakle da za suđenje nema nikakve potrebe, da bi sad njemački sud za isto kazneno djelo utvrdio krivnju tešku doživotne robije!
Mladen Bajić je osim toga, kako ga je prozvao i prof. Jurčević, prekršio zakon u ovoj priči jer je bio dužan u ovom slučaju postupati kao stručna produžena ruka njemačkog pravosuđa, kako nalažu konvencije i zakonske norme u ophođenju dviju državnih odvjetništava u ovakvim prigodama. Umjesto toga, on je postupao dijametralno suprotno.
Mladena Bajića je u DORH doveo Ivica Račan, legenda kaže na prijedlog Ranka Ostojića, ministra policije iz drugog čina ove drame. Ali, ništa više ne može zaustaviti ovaj vlak, to prije jer Njemačka najavljuje nova suđenja starih krvnika.
Naime, u ovom procesu i po onom što se čulo iz obrazloženja presude, bljesnula je puna istina: o Udbi kao zločinačkoj organizaciji, o Udbi koja je kontrolirala tokove novca i raspoređivala tokove novca uoči raspada Jugoslavije, o Udbi koja je radila po nalogu politike, a politiku je diktirala komunistička partija. Srce hrvatskog antifašizma! Avangarda radničke klase! Slavna antifašistička snaga! Svjetlo na kraju tunela!
Plenkovićeva misija
Ta je dakle partija, sad vidimo i čujemo u Münchenu, naređivala da se krampom razbijaju glave nevinim ljudima. A kako smo čuli u prvim javljanjima sa suđenja, to je po potrebi radila i njihovoj djeci, jer je sin Stjepana Đurekovića umro pod tako misterioznim uvjetima da mu mater nije smjela niti na grob ime upisati. Sudenje u Münchenu je prilika Hrvatskoj za punu i pravu katarzu, prilika da se uđe u mračne podrume hrvatske povijesti s velikim reflektorom i da se pogleda što sve stoji na povijesnim policama.
Kako čujemo, to nije posao koji je spremna napraviti ljevica jer ona bježi od svoje mračne prošlosti, to je posao koji čeka novu vlast. I možda je Andrej Plenković zamislio hrvatski preporod bez lustracije, možda je, kako je isticao, u temelje svoje buduće politike postavio Tuđmanovu pomirbu, ali danas kad mu na stolu stoji presuda samom vrhu komunističke tajne policije, danas kad mu na stolu stoji ta presuda sa štambiljem pedantne njemačke policije, danas, kad se iz Njemačke najavljuju nova suđenja za udbaške likvidacije, danas pred Andrejem Plenkovićem stoji povijesna misija. Da jedan posao za koji Franjo Tuđman nije imao snage, a ponajprije zdravlja, okonča on, njegov nasljednik na čelu HDZ-a.
Bez raščišćavanja mučne hrvatske povijesti mi naprijed punim jedrima jednostavno ne možemo i povijest Plenkovića stavlja na veliku kušnju. Obavi li taj posao i provede li lustraciju, omogućit će napredak ovoj izmučenoj zemlji i afirmaciju pravde. Odbije li tu povijesnu misiju, dovest će Most na korak te potvrde, potvrde na kojoj će se sada kočiti štambilj njemačkog suda, da nema razlike između SDP-a i HDZ-a. Čak ni u ovim pitanjima.
Autor: Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr
