TPORTAL: Dajte, zapjevajte, Josipe Perkoviću! To je najmanje što možete učiniti za nas…
Predsjednik Josipović sugerirao je oprez, jer da bi bilo ‘velikih iznenađenja, pa i destabilizacije, ako Josip Perković propjeva’. Što bi, međutim, u tome bilo loše, pita se kolumnistica tportala Ines Sabalić
Da barem propjeva! Da barem napravi stvarnu uslugu nama koji, kao statisti republike, stojimo postrani od domunđavanja i dogovora elitnih klanova, ruku koje ruke miju, koji pokušavamo živjeti svoj život najbolje što možemo u datim okolnostima dok se oni koje bi se moglo destabilizirati, ljuljuškaju i spretno penju po klanovskim mrežama, namještaju važne sinove u Ured predsjednika Republike, a nama tim istim mrežama sapliću noge.
Dajte, zapjevajte, Josipe Perkoviću!
Jedan predsjednik Republike, ujedno jedan od naših najuglednijih pravnika, upozorava da bi se mogla destabilizirati javna i politička scena. Kakva crna destabilizacija? Je li to možda šifrirana poruka, nemojte vi nas, pa nećemo ni mi vas? Kakvo je to infantiliziranje građana, kao da nismo dovoljno zreli za potpunu informaciju. Nije valjda da nas se mora štititi od razočaranja u političku klasu i da nam treba sačuvati iluzije. Odmah da ste nam rekli svu istinu! Bez doziranja, bez kalkuliranja, bez međusobne trgovine utjecajima, bez osigurača i s punim poštovanjem prema građanima. To je najmanje što možete učiniti.
Demokracija lako razbije tu kancerogenu nakupinu…
Destabilizirati se može samo ‘duboka država’. Tako nazivamo odluke koje donose utjecajni pojedinci izvan demokratske kontrole. Slične mreže sastavljene od dijelova obavještajnih krugova ili vojske, ili Crkve tamo gdje je Crkva jaka, također i mafije, često medijskih izdavača, ponekad ojača i u mnogo zrelijim demokracijama nego što je Hrvatska. Demokracija se onda napne i razbije tu kancerogenu nakupinu, presiječe tu gvalju. To moramo i mi, bez daljnjega.
Rezerve koje izražava i predsjednik Josipović, ali i drugi oko toga kakva će biti presuda Perkoviću i Mustaču na višim instancama njemačkog suda, nevažne su za unutarhrvatsku debatu. Njemački sud se bavi ubojstvom koje su agenti službe jedne bivše države organizirali i proveli na njemačkom tlu. Perković i Mustač su, izborom svog životnog poziva, izabrali i adekvatne rizike.
Ubojstvo – kazna. Što je tu neobično?
Što je neobično velikim pravnicima u toj jednostavnoj mudrosti, osim možda da misle da se s državničkih pozicija treba zalagati za nekažnjivost. Razumijem da minhenska dvojica imaju kompleksne profesionalne biografije, da nije sve crno-bijelo. Odlično, sve na sunce, pa će javnost procijeniti i oni će zauzeti svoje mjesto u genealogiji nastanka države, i to nezavisno od njemačke presude.
Kako smo lako prihvatili Perkovićeva sina u Uredu predsjednika
Ono što građane, koji će uskoro i na izbore, zanima jest jasan pregled koliko su akteri, ali i filozofija, svjetonazor UDBA-e utkane u temelje našeg društva. Jesu li Perković i Mustač među očevima hrvatske države, koliko su ugrađeni u državu.
Kako to, primjerice, da je Perković sin službovao u Uredu predsjednika Republike na poziciji na kojoj je bio? Živjeli smo s tim, prihvatili, ali stvarno je čudno, baš je čudno.
Ovo je sad lustracija, baš ovo sada, ova nacionalna debata koja se pokreće. Duboki, brutalno iskreni uvid u aktere političke scene, od velikih ubojstava i kršenja građanskih prava počinjenih u bivšoj državi pa preko stvaranja Hrvatske, sve od prvih malih i velikih pljački, od ucjena, od nagodbi, izdaja, manipulacija ma tko zna čega sve ne, pa sve do novih lukrativnih poslovnih dogovora.
Sve nas zanima u vezi toga.
Njemačka presuda i ova lustracijska atmosfera takva je da su se nametnula pitanja, i to najviše HDZ-u i SDP-u.
Te stranke moraju ozbiljno, a ne svađalački i kao uvrijeđeno, odgovoriti jesu li demokratske, izvršavaju li mandat volje naroda koji im je povjeren na izborima ili su im izbori tek farsa, kulisa za duboku državu i privatne interese?
Dodatno, moraju odgovoriti na zahtjev za demontažom duboke države. Kao u privatnom životu, tako i u politici, istina, kakva god bila, oslobađa. To je smisao famozne lustracije. Ne trebaju nam inkvizitori i ne treba nam osveta, ne treba nam izgovor za progone političkih protivnika, ne treba nam da nam ekstremna i agresivna desnica, koju se HDZ boji obuzdati, a koja sve više zauzima javni prostor, nameće svoje tumačenje lustracije.
Njemački sudac nas je postidio. Ovo smo trebali obaviti sami
Sve to tiha, infantilizirana, ali ne infantilna većina, ne želi.
Njemački sudac nas je sve postidio time što je valjda jasno da smo taj posao trebali obaviti sami. A sad nas molite da šutimo, da ne bismo destabilizirali istu tu scenu u kojoj se ova drama odigrala, je li to?
Drugo što nas građane interesira jest jesu li politički procesi i odluke koje se u Hrvatskoj donose, u vezi s tom filozofijom i strukturama, tom dubokom državom.
Zanima nas kako je i do kada HDZ koristio dvojicu njemačkih optuženika, koje su usluge dali i što im je dano zauzvrat. Tko je bio u čijoj orbiti, tko je koga pravio i tko je bio čiji i tko to i danas jest..
Ali zanima nas i zašto su Milanović i Josipović, kao premijer i predsjednik, željeli zaštiti Perkovića i Mustača do te mjere da su se jako posvađali s Europskom komisijom.
Mogu detaljno obrazložiti detalje prijepora oko lex Perković, učinit ću to ako vas zanima, ali sad ću reći nešto o Europskoj uniji što možda političke elite nisu shvatile do kraja.
Većina nas, građana, običnih ljudi, željeli smo članstvo u Uniji baš zato što nam je bilo na vrh glave voluntarizma, klanova, klijentilizma. Europsku uniju vidjeli smo kao zajednicu koja obavezuje na poštivanje standarda i na poštivanje vrijednosti. Mislili smo da u svom ljudskom dostojanstvu, zaslužujemo živjeti prema tim vrijednostima. Očekivali smo da će političare članstvo u EU potaknuti na to da nas ne smatraju bedacima, jer dok nas tako gledaju, nema prave politike, nego samo manipulacije.
Ako ti netko da povjerenje, moraš se pokazati na visini
Europske vrijednosti podrazumijevaju vladavinu prava u najširem smislu i funkcioniranje institucija. Eto, to dvoje. Ali, isto tako, podrazumijeva se i da ako se dogovoriš da ćeš poštivati dogovor, onda to i učiniš. Ne treba ti Bečka konvencija da bi shvatio dio o poštivanju međunarodnih ugovora, nego svijest o tome što je to dogovor. Treba neka unutrašnja konzistentnost, integritet.
Zašto? Zato što stvarno na tome Europska unija funkcionira. Kad pogledate Uniju u konkretnom, u malom, u životnom, na primjer u suradnji na projektima, Europa živi. Gore u visokoj politici može biti kaos, bordel, ali dolje, na terenu, Unija, i što je razvijenija i prisutnija, ima smisla za svakog pojedinog građanina. Ali to znači – ako ti netko da povjerenje, moraš se pokazati na visini. Tako se stječe ugled, predvidivost, razumijevanje i samorazumijevanje standarda, ali i utjecaj i prosperitet. Kao i u životu, nekog tko ne zna kako se ponaša, nitko ne želi za partnera.
Taj šok u Bruxellesu, kad je samo tri dana pred svečano primanje u članstvo Hrvatska, unatoč svim obećanjima, nakon potpisanih ugovora i stisnute ruke pokušala prevariti partnere u Europskoj uniji i Europsku komisiju – i danas nas prati.
‘Garniture’ uvijek padaju na mekano
To je bila naša ulazna karta, naš prvi potez, nismo ni vrata otvorili, a već smo im pokazali dugi nos. To je bio cerek lukavca koji misli da je preveslao ekipu iz Bruxellesa. To je bila demonstracija pravne logike iz Kočićeva ‘Jazavca pred sudom’. Tko ne zna, ‘Jazavac pred sudom’ je drama u kojoj se slavi kako lukavi bosanskosrpski seljak nadmudruje austrijskog suca koji mu, koja budala, navodi zakone i zakone.
Generacijama učenika u bivšoj državi, jer to nam je bila lektira, bilo je smiješno i veličanstveno što glupi gospodin sudac citira zakone, pravila, pravo, knjige, a seljak ga prevesla. Jako lukavo, nema što, cijeli Bruxelles se divio našoj pravnoj pameti i ne samo tome, nego i našem razumijevanju Europske unije kroz lex Perković.
Ma nije, naravno.
Ali garniturama kojima se nikad ništa ne dogodi jer ih uvijek dočeka mreža, uvijek padnu na mekano, to izgleda ni danas nije jasno. Zato si mislimo, da barem propjevaju ova dvojica u Münchenu.
Autor: Ines Sabalić/tportal.hr
