Ili lustracija ili – nestanak Hrvata s povijesne scene
Na prošlim je izborima Domoljubna koalicija odnijela jalovu pobjedu koja je, sukladno svojoj jalovosti, dovela do jalove vlade. Zapravo, može se ustvrditi da je rezultat na tim izborima bio u potpunosti suprotan predizbornoj kampanji koja je, od strane HDZ-a, odisala državotvornošću, domoljubljem i rodoljubljem te spremnošću za oplođivanjem spaljene zemlje koju su iza se ostavile orjunaške skupine predvođene Zoranom Milanovićem.
Kako smo svjedočili, od svega toga nije bilo ništa, no u politički diskurs, odnosno u bilo naroda je ušlo nešto što se nije spominjalo od Oluje 1995. godine.
Radi se o potrebi za lustracijom, pojmu koji u političkoj kampanji uopće nije bio slabo zastupljen, već se o lustraciji itekakogovorilo, a neki su počeli izrađivati prijedloge zakona za provedbu iste. Ni dva mandata Stjepana Mesića, Račanova vlada i dvije Sanaderove vlade nisu bile toliko užasne, otrovne i smrtonosne po hrvatsko narodno tkivo koliko skupni anacionalni postupci Josipovića, Milanovića i Pusić, dakle, od 2010./2011. do 2015. godine se provodila očita velikosrpska (“antifašistička”) ideologija, istovjetna onoj od ’45. do ’90. godine, da je inače priprostom, nezainteresiranom i “tolerantnom” hrvatskom puku to dozlogrdilo u tolikoj mjeri, da se javno počelo zazivati lustraciju.
Nakon formiranja vlade HDZ-a i Mosta, od lustracije ni L. Iako možda za provođenje iste nije bilo dovoljno iskrene političke volje, najviše se tomu ispriječio Božo Petrov, pogotovo izjavom o Cvitanu i nepostojanju potrebe za njegovom smjenom. No, u obranu Mostovog psihijatra, ali ujedno kao poučak svim europarlamentarcima koji se u civiliziranoj i lustriranoj (!) Europi nisu ni mogli susresti sa stanjem kojem je potrebna lustracija (jer je provedena u zemljama bivšeg istočnog bloka); lustracija nije progon “nepravovjernih” ili skraćeni “sudski” postupak metkom u zatiljak, likvidacija neistomišljenika svugdje po svijetu ili zakopavanje stotina i tisuća živih ljudi u rudnike i jame, kako su to radili komunisti. Kao što je poznato, ništa od toga ne spada pod lustraciju, već ona predstavlja rasvijetljavanje činjenica i onemogućavanje bivših komunističkih komesara i ostalih partijskih funkcionera u obnašanju javnih dužnosti.
Iako predizborna kampanja nije službeno ni započela, najvjerojatnije o lustraciji ne ćemo čuti previše. Naime, u mandatu Milanovićeve vlade je počinjeno toliko zlodjela, od veleizdaje do velekriminala i oštećenja države u milijardama eura, čemu svjedočimo na temelju afera koje u javnost izlaze iz dana u dan. Ne prođe tjedan bez curenja novih podataka o nepotizmu, krađi, nepravilnostima i ostalim nedjelima počinjenim od strane dužnosnika bivše Milanovićeve vlade i vjerojatno će se još godinama, ako ne i desetljećima svjedočiti kriminalnim “repovima” najgore i najnehrvatskije vlade, možda čak od 1918. godine.
Ne treba zagovornicima jugoslavenskog komunizma i štovateljima Josipa Broza Tita objašnjavati zašto je lustracija potrebna, već to treba objasniti mladim političarima koji od te teme bježe kao “vrag od tamjana”. Naime, duh bivše države, njezina bit i suština se može svesti na dva pojma: državni teror i pljačka. Nije toliko ni stvar nasilnog održavanja ideologije komunizma i srbovanja komunističke vrhuške, već mentalitet i shvaćanje prema kojemu država i njezin aparat isključivo služi za zadovoljavanje financijskih i ekonomskih hirova pojedinaca, uhljebljivanju i napredovanju prema partijskoj podobnosti, nezakonitom izvlačenju novca, odnosno na bilo koji način smanjivanje državne, odnosno lokalne ili regonalne imovine u korist partijske i ine elite. Ogledni, odnosno udžbenički prikaz toga je upravo Milanovićeva vlada.
Ako buduća HDZ-ova vlada zaista ima potporu Europe i Sjedinjenih Država, onda svakako mora imati na umu lustraciju, ma koliko taj pojam (ne)iskorištavali u predizborne političke svrhe. Novom vodstvu HDZ-a, ali Mostu koji je tijekom ovih devet mjeseci dobio nešto političkog iskustva, a svakodnevno svjedoče kriminalu Milanovićeve vlade, mora biti jasno da će posljedice neprovođenja lustracije, za pet, deset ili pedeset godina za posljedicu imati nestanak Republike Hrvatske.
Ne može se dopustiti onima, koji su odgajani, ali i koji svoje potomke odgajaju, u duhu nakaradnog radničkog samoupravljanja i ostalih suludih ideja marksizma i lenjinizma da obnašaju bilo kakvu političku ili službeničku funkciju, jer to naprosto dovodi do onoga što se u Hrvatskoj događa već 15 mračnih godina: nestanka državne imovine, urušavanje infrastrukture i propasti poljoprivrede, obrta i poduzetništva koje za posljedicu imaju egzodus naroda koji ne može u demokratskoj kapitalističkoj zemlji za suverene imati ljude sa socijalističkim idejama staljinističkog tipa i okorjele prebjege koji djeluju s isključivim ciljem očuvanja vlastitih pozicija i interesa.
Onaj tko provede lustraciju (a nadajmo se da će se jednoga dana provesti, čim prije, to bolje) (p)ostat će u hrvatskoj povijesti velikan veći od Starčevića, Radića ili Tuđmana, pa ako se političari već ne povode interesom i boljitkom vlastita naroda, neka se povedu vlastitim slavohlepljem ili častohlepljem; važan je cilj, a ne motiv.
Zaključno, dakle, ili lustracija ili – nestanak Hrvata s povijesne scene.
Josip Gajski/hrsvijet.net
