DUJMOVIĆ: Nemoguća koalicija
Možda to izvana djeluje kao savršena terapija za posvađanu naciju koja još živi u Drugom svjetskom ratu, (premda ima prokleto velikih razloga zbog čega smo tamo zapeli), možda hladna bruxelleska vanjskopolitička analiza sugerira da je velika koalicija jedino rješenje, no u hrvatskim prilikama to rješenje zaziva zapravo debakl desne opcije.
Žurim reći da i u HDZ-u ima zagovornika velike koalicije, primjerice, Nikica Valentić jezik je razderao zagovarajući veliku koaliciju i premda cijela nacija zna da je on tu tek trbuhozborac masterminda naše privatizacije Franje Gregurića, ta je opcija za HDZ silno opasna.
Božinovićeva šaptanja
Urbani kuloari tvrde da se Andreju Plenkoviću silno približio još jedan zagovornik velike koalicije, vješti i fletni Davor Božinović (kamera ga je diskretno uhvatila na Sinjskoj alci u najužem krugu Plenkovićevih suradnika), kojeg nacija pamti kao predstojnika ureda Stipe Mesića, a koji se pojavio na HDZ-ovim listama još u doba Jadranke Kosor unatoč tadašnjim glasnim prosvjedima pravovjernog Andrije Hebranga.
Kuloarski, Božinović je navodno novi dvorski Salieri koji na uho šapće Plenkoviću mogući sastav buduće dvostranačke idealne jedanaestorice.
Andrej je u prvom redu premudar, preoprezan, savršeno svjestan delikatnosti te teme i ovog trenutka i čak i da ne vagne tu opciju kod Stiera, (Hasanbegovića i ne mora pitati što o tome misli), njemu je jasno da se ta ponuda mora odbiti. Ako se ne želi povijesni raskol.
Plenković dakako pamti da su mnogi u HDZ-ovoj povijesti stali na korak do velikog raskola čuvajući cjelinu pod svaku cjenu. U raskol stranke nije htio ući čak ni mitski Ivić Pašalić kojemu su bili dokazano ukradeni izbori.
„Veliki raskol“ nije prihvatio ni Andrija Hebrang premda je svojedobno na kongresu stranke u Rijeci imao na dlanu – većinu!
Istina i istraga oko točnog broja glasača na tom saboru stranke vodila bi u raskol i Hebrang je bio dovoljno odgovoran da ne napravi taj korak.
Hoću reći, bilo je dosta primjera gdje se moglo ići do kraja, ali se čuvala cjelina i nema sumnje da odgovorni Plenković razumije svoju povijesnu odgovornost.
Uostalom, ako je oko velike koalicije bilo stanovitih dilema koje su se naslanjale na njegove znakovite odgovore kako “ta tema nije na dnevnom redu”, nakon što je Butković glasno rekao da velika koalicija ne dolazi u obzir, jasno je da je oprezni Plenković posve odskočio od te riskante opcije. Premda mu laude na tu temu zacijelo pjevaju i Mate Granić i Vladimir Šeks koji nikad nigdje tu opciju nisu označili kao nemoguću i za HDZ svjetonazorski sotonističku, premda im je sve jasno.
Interes za tajkune
Velika koalicija može biti u prvom redu interes hrvatskih tajkuna, čije bi se pozicije pretpostavljeno betonirale.To može biti interes nekih struktura u Bruxellesu koje iritira mala, a tako komplicirana Hrvatska, ali i njima postaje sve jasnije da klasične europske formule primjenjive u drugim zemljama ovdje ne funkcioniraju.
Kako mi za razliku od drugih europskih država nismo zatvorili ni jedno živuće povijesno pitanje, velika bi koalicija, gledajući domaći teren, u prvom redu bila pogubna za HDZ.
Jer, ona automatski zatvara u prvom redu pitanje lustracije, a dobar dio HDZ-ove desne publike ne vidi izlaz bez lustracije.
Tko bi, primjerice, htio da mu novi kurikulum obrazovanja 2016. piše zadnji šef Komunističke partije Filozofskog fakulteta, kao što to uporno traži i nudi Milanović?
Velika koalicija, osim toga, pretpostavlja kraj afirmacije pravde glede svega onoga što kolokvijalno zovemo bleiburškim žrtvama.
Tu ne bi više bilo čak ni stierovskog „suočavanja s prošlošću“ jer u temeljitoj analizi masovnog pokolja 1945. i nadalje najvjerojatnije bi vedete antifašista imali na popisu najvećih zločinaca, o čemu nedavno svježe svjedoče memoari diplomata Velebita.
On, naime, piše da je molio Tita da odustane od naredbe za likvidaciju jedne grupe Talijana, ali da je Tito inzistirao na likvidaciji, priznajući dvadeset godina poslije da je pogriješio.
Koliko takvih luđačkih odluka u svojim dušama nose brojni Titovi narodni heroji?
Cijeli taj set tema, kao i puna istina o likvidaciji stotina tisuća ljudi nakon rata, bili bi zabranjeni. Naime, sve te i slične dileme u slučaju velike koalicije silaze s dnevnog reda.
Paralelno s time, kao što sada iz HDZ-a odlaze Ćiro Blažević i veliki ratnik, general Glasnović, potekla bi bujica masovnih izlazaka iz HDZ-a. Zašto? Zato što im desetljećima obećavate lustraciju i istinu o svim mogućim Jazovkama i narodu bi bilo jasno da nakon toga više nikada ne mogu ni sanjati tu povijesnu istinu.
I tu bi negdje puklo. Jer, bila bi to epohalna prijevara vlastitih birača. Tu bi negdje došlo do pravog i punog raskola u stranci jer premda je krema HDZ-a često bila na razini centra, a neki su otišli sve do lijevog centra, gledajući HDZ od Granića i Sanadera do Jadranke Kosor (baš kao i plejada ministara u Tuđmanovo vrijeme), uvijek se kao Sveti gral narodu obećavala lustracija i istina o prošlosti.
A istina o prošlosti je istina o krvnicima gotovo 200 tisuća ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata i velikom koalicijom HDZ bi potpisao vječni embargo na tu temu. Velika koalicija značila bi zidanje još jednoga betonskog zida na Hudoj jami.
Ovog puta zidao bi ga upravo HDZ! To bi, naime, bila cijena tog eksperimenta. Sva današnja priča o ultimativnoj okrenutosti socijalnim pitanjima, ekonomskim pitanjima, u „prvom redu zapošljavanju naših ljudi“, značilo bi metaforičku i stvarnu, nedvosmisleno trajnu šutnju, primjerice, o zvijerima iz Hude jame. Uostalom, HDZ je već bio korak do toga.
Nakon Tuđmanova odlaska, koji je godinama dopustio i poticao rad komisije za istraživanja žrtava komunizma, Račan je među svojim prvim odlukama ukinuo rad iste te komisije.
Sanader je nije ponovno pokrenuo cijeli prvi mandat, da bi Hebrang potrošio pune tri godine kako bi Sanadera kao premjera i Luku Bebića kao šefa Sabora uvjerio da stave na dnevi red istu temu: formiranje ureda za istraživanje žrtava komunizma. Tri godine mu je trebalo za to, dok je HDZ čvrsto bio na vlasti!
Tek je na kraju drugog mandata Sanader to dopustio!
Bio bi to kraj HDZ-a!
Nakon prvih 30-ak iskapanja žrtava ured je de facto zabranjen pod dirigentskom palicom Vlade Zorana Milanovića. Puna istina o tome još je gora: naime, ni u pola godine Karamarkove Vlade taj ured nije nastavio rad.
Niti ste ikada čuli jednog tadašnjeg HDZ-ovca u vrhu stranke, uključujući Karamarka, koji to javno traži! Ministar branitelja Medved bio je sklon tome, ali ured ni danas ne radi.
Dakle, Milanovićeva očekivanja u slučaju velike koalicije vezano uz ovu temu bila bi jasna.
I premda bi dio HDZ-a to i prihvatio, masovnu kolonu političkih izbjeglica iz HDZ-a u tom slučaju možete lako dočarati. Naime, o socijalnim, ekonomskim, privrednim i poljoprivrednim pitanjima cijela nacija misli manje-više isto.
Sve svađe se tiču samo i jedino ideoloških pitanja. I ako njih „stavimo po strani“, onda nam ni stranke ni višestranački sustav ne trebaju.
U riječ, velika koalicija bi značila definitivni kraj HDZ-a i Andrej Plenković razumije da bi u tom slučaju on bio grobar velikog HDZ-a. Pedantan i odgovoran, svjestan povijesnog bremena, Andrej Plenković zna da bi to doista bio kraj velikog HDZ-a, ali i kraj njegove karijere.
Zato je i dao zeleno svjetlo Butkoviću da urbi et orbi nagovijesti da velika koalicija za njega nema nikakve šanse.
Da, ona bi moguće bila korisna u provedbi nekih reformi, da, ona bi mogla donijeti politički mir onom dijelu nacije koji je posve nezainteresiran za ideološke teme, ali zalog je prevelik za HDZ, a davno preuzeta obveza prema narodu u temama koje su neka vrsta tužnog obiteljskog srebra prevelika da bi se krenulo u tu avanturu.
Autor: Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr
